More se ljuljuškalo u svjetlo-plavim tonovima, podebljavalo tamno-plavim valom,bučilo svojim osebujnim zvukovima,mirisalo svojim mirisima.Pramen kose zalijepljen slinom kuta usana,prekrivao joj je pogled.Šćućureno je sjedila u kamenoj uvali, zaklonjena od prohladnog vjetra i pogleda prolaznika.Sunce se stidljivo ukazivalo iza gomile tamnih oblaka koji su se kotrljali nadmećući se jedan s drugim, hvatajući se u koštac, poput ljubavnika koji se opraštaju,koji znaju da se vole, gotovo zauvijek i da se ništa ne može dodati ni oduzeti toj činjenici, toj ljubavi.
Osim zaborava.
Bjelkasti oblutci, ovijeni uvelim morskim travama, pomicani valom. Galeb, u kreštećem luku prelijeće uvalu. Vjetar se pojačavao, hučeći i raspršujući kapljice mora poput kapljica njihovih zagrljaja, čežnji, nada Njih. Sve u jednom, jedinom uzavrelom trenutku odbacivanja svog postojanja, identifikacije s bilo čim što nadilazi trenutak. Sjaj koji joj je dotaknuo zjenicu oka, do boli, koja boli ljubavlju koje se mnogi odriču iz straha od povrede, potresao je njeno tijelo. Skrenula je pogled, ne bi li pobjegla od sjaja, od boli, od ljubavi. Uvjeravala se da će ponijeti njihove noći i dane pospremljene u kutke, samo njima znane, nadajući se da će ih prekriti treptaji besmrtnosti…Treba govoriti o tim stvarima. Poučavati da je besmrtnost smrtna. Da je ona apsolutna dvojnost. Pogrešno bi bilo reći da ona počinje i završava sa životom, bez obzira na kovitlanje daha i vjetra.
Besmrtnost čista i cjelovita, bez osvrtanja, bez greške, bez krivnje.
Sa strepnjom od zaborava.
Sunce je obasjalo uvalu. Sjene su postale uhvatljive. Ustala je ne osvrćući se na misli, koje je nisu napuštale. Pogled joj se zaustavio na izbočini koja je provirivala iza vala u povlačenju. Zagazila je u morsku utrobu, u pijesak osjećajući kako je usisava, uvlači u svoju nutrinu. Nikad to nije jače osjetila. Znala je da dolazi s obale oceana, mora, svjetlosti, s onu stanu svjesnosti. Nije se micala. Stopljena s vjetrom, suncem i pješčanom obalom,zaustavljena u pokretu. Čekala je. Nije se htjela probuditi, prekinuti dašak spoznaje. Čula ga je kako joj priča svojim promuklim glasom, kako je doziva, budi, bojeći se za nju...Znao je da posjeduje osobinu spojivu sa ženom u sebi, koja ne sluša što joj se govori……. bježi u svoje stvorene okvire i poistovjećuje izgovoreno sa stereotipima. Zato ju je htio dozvati, protresti, spasiti.
Posuda omotana algama i kristalno plavim kapima mora koje se slijevaju niz njene ruke. Poput dana i noći, koje je olako propuštala da joj teku niz ruke, niz tijelo. Pored nje. Okretala ju je, čisteći s nje ostatke vremena, ljušteći slojeve. Otkrivala se u svojoj nestvarnoj ljepoti, donesena njoj pred noge s tko zna kojeg oceana, kojeg mora, i iz kojeg vremena. Smiješila se spoznaji trenutka da sve svoje osjećaje umota, poput najvećeg blaga, i ukrade zaboravu. Da ih ponese u posudi, koja joj je došla u susret. Da zadrži ono što ni u najluđim noćima, kad ju je beskrajno ljubio, nudeći esenciju svog daha, sebe, nije mogla pojmiti da bi joj dao, spašavajući je od onih koji su pokušali uzeti.
Njenu čistoću. Nju.
Pomislila je kako joj se vlastiti život ukazuje, prostirući se pod nogama na vijugavoj cesti, na kojoj ga je izgubila. Nejasno osjećanje poteglo ju je u želju za umiranjem. Odlaskom. Mutno sjećanje, poput prijekora, želje za zagrljajem smrti i odlaska na valovima. Čvrsto je zagrlila tu spoznaju, s čudnim osjećajem samoće zbog napuštenog djetinjstva kojim se odvojila, odcijepila od svog iskonskog postojanja. Od njega. To je ono što je vidjela dalje, od ovog trenutka, u velikom plavetnilu, pod čijim se teretom pojavilo njeno trajanje. Osjetila je njegovo tijelo, posve stvarno u njenoj nutrini, osjećajući da se upravo tu skriva ta besmrtnost, to divljenje postojanju.
Stvarnosti bez greške.
Vodom je ispirao njeno tijelo puno nesavršenosti, koje nije znala prikriti, ma koliko se trudila. Smirivao ju je, učio da je njeno tijelo, makar i nesavršeno, na kraju vrijedno i posve prihvatljivo. Kao i neka druga. Učio da se zavoli, na način na koji njega voli. Nimalo prljavo, nimalo savršeno, nimalo drugačije. Ono što je bilo drugačije su oni zajedno. U grču, koji se ne stidi .
Grču koji ne smije biti zaboravljen!
Gledala je zatvorenih očiju kako udiše njen dah, zaustavljen u kriku ptice, u treptaju sunčeve zrake i odlazi. I posve dobro vidjela, kako je otpuštajući napušta s osjećajem spoznaje dvojnosti, kao cjeline, koja ne boli. To će zadržati i kad napusti sadašnjost, isključujući svako drugo sjećanje, do prelaska rijeke, mora, oceana…S druge strane, gdje je jasno opipljiva spoznaja postojanosti zagrljaja i ljubavi koja nikud nije otišla. Koja učahurena u svileni omotač kruži njenim venama, ostaje s njom, u njoj. Spašena od zaborava.