ZABRANJENO KUKANJE
„U ovoj knjizi profesor Salvo Noe želi dati obilje poticaja vezanih za
suočavanje s poteškoćama i nepredviđenim događajima kako se ne bi
upalo u zamke viktimizma te kako bi se u svakoj protivštini otkrila
mogućnost da se iziđe prekaljeniji i s više pouzdanja. To je korisno u
našemu vremenu obilježenu tolikom brzinom oko nas i krhkošću u
nama.“
papa Franjo
Kukanje je poput
stolice za ljuljanje:
tjera te da se stalno mičeš,
a nikamo ne odlaziš!
Spomenuti autor ove zanimljive i vrijedne knjižice kaže sljedeće,
citirajući najprije Martina Luthera Kinga:
„Može biti da niste odgovorni za stanje u kojemu se nalazite, ali ćete
postati odgovorni ako ništa ne učinite da ga promijenite.“
Tako, iza govora krije se povijest jednoga naroda.
Svi želimo bolji život, svi tražimo punu vedrinu, onaj spokoj koji će
nam pomoći da se bolje suočimo sa zaprekama, s nepredviđenim
događajima, sa životnim bolima.
Jedno je sigurno: u životu moramo aktivirati više oduševljenja, više
zahvalnosti i više odgovornosti kako bismo postigli nutarnju
postojanost i pronašli radost življenja.
Cilj je osloboditi se osjećaja neprikladnosti koji nas navodi na kukanje
te, istodobno, preobraziti obezvrjeđujuće osjećaje u poštovanje i
ljubav prema samima sebi. Da bismo to učinili, potrebno je aktivirati
nove osjećaje i nove poglede koji će nas dovesti do tjelesnoga i
psihičkoga blagostanja, do sklada između praktičnih i emocionalnih
elemenata života. Samo se tako može izbjeći zamka viktimizma,
osjećaja vječne žrtve.
Srž je života u vjeri, u povjerenju, u razvoju vlastitih mogućnosti te u
pomaganju bližnjemu. U institucijama, u obiteljima, u međuljudskim
odnosima, u svijetu rada potrebno je udisati novi zrak, zamišljati bolju
budućnost i činiti konkretne korake kako bi se aktivirala pozitivna
promjena.
Hod ove knjige je podijeljen na tri djela; u prvom djelu će biti izložena
analiza motiva koji navodi ljude na kukanje. Bit će nužno istražiti i
društvene aspekte koji utječu na subjektivno djelovanje.
Autor prvi dio knjige započinje ovim pozivom:
Prestani kukati i počni se jačati, poštivati i ljubiti.
Prvi dio
Sagledavanje i analiza problema
Zašto puno vremena provodimo u kukanju?
Zato što smo se na to navikli i zato što smo dubinski nezadovoljni.
Čovjek se jada zbog duboka osjećaja praznine i zbog nesposobnosti
da svojemu životu dadne smisao. Kukanje, kojemu se čovjek utječe i
zbog beznačajnosti, često je pokazatelj stupnja našega
nezadovoljstva.
Kuknjava postaje način suočavanja sa životom, ali i način na koji se
kod drugih aktivira osjećaj suosjećanja. Kao da „Žrtva“ pokreće
mehanizam kako bi zadržala potencijalnoga „ Spasitelja“ koji se nalazi
ispred nje. Riječ je o učinkovitu mehanizmu za manipuliranje
drugima.
Još jedan razlog zbog kojega se jadamo jest naš duboki egocentrizam,
podržavan nedostatkom empatije. Kao da je samo po sebi razumljivo
da bismo trebali imati više od drugih, a kada se to ne dogodi,
kukamo.
Osjećamo se progonjenima nesrećom do te mjere da mislimo kako je
sve što se događa zato tu što se je svemir urotio protiv nas..
Premda je jasno da ima negativnih trenutaka koje treba izreći,
razumjeti te nam je u njima potrebna potpora, važno je da kukanje ne
postane navikom.
Dobro promislimo: ako je djelovanje ono koje pokreće promjenu,
kako možemo aktivirati pozitivnu preobrazbu ako nam je glava i dalje
puna obezvrjeđujućih riječi koje pokreću negativna stanja duše?
Zacijelo ćemo teško pronaći rješenja jer smo žrtve negativne
„začaranosti“.
No i kada smo u nazočnosti osoba koje kukaju, ili koje brbljaju bez
konstruktivna i pozitivna cilja, kvaliteta njihovih vibracija odražava se i
na nas.
Kukanje je crna rupa u kojoj se gubi energija.
Što su navike?
Automatska ponašanja koja se ponavljaju, učestalo u vremenu; misli i
djelovanja koji su toliko ukorijenjeni u nama da ih na kraju činimo, a
da toga nismo ni svjesni, kao da imamo automatskoga pilota.
Postoje navike koje ograničavaju i navike koje jačaju potencijale. U
ovome slučaju kukanje je ograničavajuća navika, posebno ako je na
djelu bez traženja rješenja, već samo zbog činjenice što se osoba
osjeća žrtvom stanja koje proživljava. Riječ je o obezvrjeđivanju sebe i
drugih koje sputava bilo kakav prijelaz prema rješenju. O nekoj vrsti
labirinta koji nas uvijek dovodi pred zid.
Navezanost na vlastite ograničavajuće navike, ponavljanje uvijek istih
gesta, misli i riječi ne dopušta nam da na uravnotežen način
reagiramo na novine. Na svaku novost reagiramo kaotično i
improvizirajući tako da ono što je protivno našim navikama postaje
razlogom da se loše osjećamo. Iz toga se nameće zaključak da se
djelovanja po navici , koliko god ulijevala sigurnost, okreću protiv nas
i našega blagostanja jer nam svaku i malenu novost predstavljaju kao
nepredviđenu negativnu pojavu.
Kao da smo umrtvljeni lijenošću, sputani nepokretnošću kod svakog
poticaja, fizičkoga ili emocionalnoga, na djelovanje.
Kako promijeniti ograničavajuće navike?
Kako izbjeći da one u negativnom smislu uvjetuju odnose među
supružnicima i općenito odnose među osobama? Valja tražiti ugodnu
zamjenu za ograničavajuću naviku, nešto što će biti nama na korist, a
zadovoljavat će nas na osobnoj razini. Primjerice, bilo bi korisno
zamijeniti kukanje pitanjima kao što su:“Kako mogu povećati svoje
sposobnosti u odnosu na situacije?“; „Kakve su mi kompetencije
potrebne na području ponašanja i /ili znanja?“
Posebno nas dvoje spašava od kroničnoga viktimizma: odnosi (
sposobnost stvaranja međuosobnih veza) i kompetencije (
sposobnost da nađemo najbolje strategije za suočavanje sa životnim
izazovima).
Kompetencije se dijele na 3 Z, tri vrste „znati“:
Znati u smislu spoznaje, znanja;Znati činiti ili sposobnost te Znati biti
ili ponašanje.
K O M P E T E N C I J A
SPOZNAJA SPOSOBNOST PONAŠANJE
Znati (znanje) Znati činiti Znati biti
Moramo neprestano učiti jer bi ono što znamo moglo postati
nedostatnim u odnosu na nove probleme koji se nameću.
Promijeniti navike znači uvećati spoznaju o sebi i o svijetu. To je
važan čimbenik osobnoga rasta te nam pomaže kako u tome da se
osjećamo zadovoljnije, tako i u tome da budemo više u skladu s
drugima.
Valja imati na umu da je naš karakter zbir navika.
Ako mijenjamo navike, mijenjamo karakter.
Ograničavajuće navike mogu aktivirati zamke koje se pretvaraju u
mentalne kratke spojeve.
Prva zamka u koju često upadamo jest da smatramo kako je nagnuće
kukanju karakterna crta.
Pozor: kukanje nije crta karaktera ili osobnosti. Kukanje je navika koju
učimo te je nastavljamo svakodnevno prakticirati sve dok je ne
učinimo automatskom.
Druga zamka koju valja izbjegavati jest štetno uvjerenje da je kukanje
korisno. Neporecivo je, međutim, da kukanje proizvodi učinke. Sada
ćemo vidjeti koje:
1. Drži duh usredotočenim na problem, a ne na rješenje.
2. Prenosi na duh negativne emocije stečene iskustvom,
održavajući ih stalno živima i neprestano prisutnima.
3. Priječi nove vizije koje bi nam omogućile da problem sagledamo
na drukčiji način.
4. Drži naše misli vezane uz prošlost, na ono najgore iz prošlosti,
kradući energiju sadašnjosti.
5. Navodi nas da mislimo, raspredamo, mozgamo...a ne dopušta
nam da djelujemo.
6. Ubija uvjerenje u mogućnost promjene.
7. Navodi nas da se identificiramo sa svojim negativnim mislima i
problemima.
Treća velika zamka jest misliti da smo, ako kukamo, slobodni od
negativnih emocija. Glede toga, apsolutno je potrebno
pojasniti:razlikujmo „davanje oduška“ od kukanja.
Svi proživljavamo negativna iskustva, razočaranja, boli, nepravde,
gubitke. U tim je trenutcima vrlo korisno podijeliti emocije i
proživljavanje s bliskim osobama, izreći ono što osjećamo. Ako se
to ne učini, postoji opasnost da sve ostane unutra.
Izvući i podijeliti emocije apsolutno je korisno kako bi se preradilo
negativno iskustvo. „Davanje oduška“ ima vremenski ograničeno
trajanje te je osobito okrenuto traženju rješenja. Tko je loše, tko se
žali na nepravdu, tko se buni protiv zloporabe, mora izraziti
emociju koju osjeća. U tome slučaju nije riječ o kukanju nego o
autentičnu izražavanju osjećaja koje ide za rješenjem.
Mnogo puta ne možemo kontrolirati događaje , ali možemo
odlučiti kako ćemo reagirati na ono što nam se događa. Praktički
možemo: odlučiti kakav ćemo stav zauzeti
kakvo značenje događaju dati
koja djelovanja poduzeti.
Kukanje je, naprotiv, svakodnevna navika koja ne traži rješenje.
Tko kuka, čini to automatski te želi to i dalje činiti.
Primjerice, ako kukam kako nema posla, mogu mirno sjediti u
kafiću i tamo provoditi dane. Možda i nemam volje raditi te mi
kukanje omogućuje da pronađem uvjerljivo opravdanje.
Kukanje navodi druge da učine ono što bi trebala učiniti osoba koja
kuka.
Jedno je imati sposobnost sagledavanja negativnih aspekata, a
drugo je na sve gledati negativno.
Važna je točka na koju se osoba usredotočuje.
Ono na što se usredotočuješ, postat će tvojom stvarnošću!
Mozak i neuroplastičnost
Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se mijenja, modificira u
strukturalnom i funkcionalnom pogledu, reagirajući na iskustvo, kao
rezultat kognitivnih poticaja kojima smo izloženi tijekom života.
Mozak je stvoren da bi bio sretan, no mi ga ponekad „zatrujemo“
negativnim mislima.
To je vrlo važno znati jer tako shvaćamo da smo mi ti koji
modificiramo živčane sklopove načinom na koji percipiramo i dajemo
značenje onome što se događa.
Iz novijih znanstvenih istraživanja , koja su provođena i na Sveučilištu
Stanford, saznaje se da magnetski valovi koji su tipični za kukanje
doslovno gase neurone hipokampusa koji su, između ostaloga,
zaduženi i za rješavanje problema.
Provesti u kukanju ili biti mu izložen više od trideset uzrokuje štete
na cerebralnoj razini. Općenito govoreći, postajemo ono gdje često
zalazimo.
Naprotiv, osobe koje svjesno biraju da će poteškoće pretvarati u
prigode za rast aktiviraju pozitivni proces u neuralnim mrežama koje
poboljšavaju perceptivnu kvalitetu i sposobnost pronalaženja
prikladnih rješenja za probleme.
Mozak se modificira prema načinu na koji ga koristimo i na koji ga
„hranimo“, mi smo graditelji svoje cerebralne strukture.
Mozak ne briše, nego akumulira.
Sa stajališta energije dobro znamo, zahvaljujući suvremenim
otkrićima kvantne fizike, da energija struji onamo kamo ide misao i
tamo stvara!
Što su misli negativnije, to više hranim energijom određenu situaciju.
U psihološkome smislu stvara se začarani krug zbog kojega će takve
negativne misli postati jedina moguća stvarnost, umnažajući upravo
one prigode koje potvrđuju taj proces.
U svoj život privlačimo situacije i osobe s kojima stvaramo odnose.
Ja to zovem „osobnom moći“, Ona određuje način na koji razvijamo
svoj život te reagiramo na događaje na temelju svoje mentalne
programiranosti.
Sve što nam se događa pomaže nam shvatiti točku razvoja na kojoj se
nalazimo. Da bismo stiglo do svojih ciljeva, moramo učiti. Eto zašto
nam na tomu putu ususret dolaze zapreke: da bismo razvili druge
kompetencije koje su nam potrebne kako bismo postali ono što
želimo.
Ako smo toga svjesni, privlačimo iskustva koja nam služe da bismo
rasli. Inače ponavljamo uvijek iste sheme.
Što se događa ako samo kukamo?
Dovodimo se u opasnost da si upropastimo život i da postajemo sve
nemoćniji. A to je pravi grijeh.
Ako ima nešto što šteti, privlačimo iskustva koja nam služe da bismo
rasli. Inače ponavljamo uvijek iste sheme.
Što se događa ako samo kukamo?
Ako ima nešto što životu, onda je to ne uspjeti izraziti vlastiti talent i
vlastito nutarnje bogatstvo.
Kada otkriješ vrijednost svojega talenta, svojega poziva, to je nešto
izvanredno jer tada imaš nešto i dati.
Pravi je grijeh blokirati vlastiti život slijepim ponavljanjem navike koja
se uvijek vraća na bolnu točku. Poput trajne sjene...
Kukati znači: gunđati, sažaljevati se, okrivljavati, optuživati, mučiti se,
očajavati, žaliti se, mrmljati...Čuješ li zvuk tih riječi. Nepoticajne su do
krajnjih granica!
Kukanjem poprimaš „jadno lice“, postaješ ružan te slabiš svoju
pozitivnu motivaciju.
Pokuša umjesto toga pronalaziti drukčije načine suočavanja sa
životnim stanjima. Koristi se riječima koje otvaraju i koje dovode u
pozitivna stanja duha, poput: prigoda, mogućnost, rezultati, rješenja,
razumijevanje, ostvarenje i zahvalnost.
Potrebno je optimizirati ono što imamo kako bismo na temelju toga
nešto više napraviti. To je misija, poslanje našega života.
Zašto postupamo loše sa sobom?
Zato što ne poznajemo svoju pravu narav, svoj veliki potencijal te
zato što smo se udaljili od Boga.
Ljudsko je biće „uspavano“, a to ne pomaže nikakvu napretku u rastu.
Učiniti ljudska bića ljudskijima-upravo to nastojim učiniti i ovom
knjigom.
Emocionalna osrednjost opće je stanje u kojemu se nalazi
čovječanstvo. Riječ je o nedostatku razvoja emocionalne inteligencije.
Ne žele da budeš inteligentan jer što si inteligentniji, teže te je
iskorištavati, varati, porobiti. Uspostavljene moći žele te takva.
Osoba koja malo vjeruje u sebe nalik je drvetu kojemu se redovito
podrezuju korijeni kako bi mu se spriječio rast.
Tako nikada ne će upoznati svoj cvat, bujanjem, miris. Živi da bi
trošila i možda će , po tko zna koji put, tražiti sreću u nekoj stvari ili u
opojnoj tvari, u automatu za igre na sreću...
No Boga ne možeš pronaći na kiosku, grebući po tko zna koji put
instant srećku, niti u dozi kokaina.
Za pronalaženje Boga potrebno je skinuti poveze s očiju te postupno
uviđati da postoji drugi život koji te čeka: život buđenja.
Negdje drugdje valja, molitvom i zazivom, tražiti vlastiti poziv.
Vidjeti je više nego gledati. Svi gledaju, malo ih vidi.