Zagreb je 14. listopada 1895. dobio monumentalno kazalište u neobaroknome stilu koje su projektirali bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Nova je zgrada pružila nove nebrojene mogućnosti. Najveći i najbrži uspon Hrvatsko narodno kazalište doživljava upravo u to vrijeme pod upravom Stjepana Miletića, koji je nacionalno kazalište uzdignuo na razinu europskih umjetničkih institucija iste vrste. Osnovao je prvu glumačku i baletnu školu, povećao sve umjetničke ansamble, modernizirao pozornicu, uveo niz tehničkih i administrativnih novosti, a scenografiji i kostimografiji dodijelio odgovarajuću ulogu. Sustavno je gradio repertoar postavljajući visoke kriterije u izboru djela, njegujući domaći repertoar te posvetivši osobitu pozornost klasičnome repertoaru. Njegovim odlaskom 1898., u godinama koje slijede afirmiraju se novi glumci, pjevači i plesači, a na dramskome se repertoaru pojavljuju novi značajni nacionalni autori poput Ive Vojnovića, Milana Ogrizovića, Srđana Tucića, Milana Begovića, Josipa Kosora te se u razdoblju do Prvoga svjetskog rata Hrvatsko narodno kazalište razvija kao artistička ustanova.
Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, a pred brojnim građanima iz Zagreba i svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana navečer u sedam sati – Slava umjetnosti, alegorijski „scenski prolog u tri slike“ Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u kojem su nastupali prvaci Drame i Baleta, te osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. U sto petnaest godina svoga postojanja, zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu imala je dvije obnove: između 18. svibnja i 14. listopada 1937. kada su rekonstruirani samo tehnički uređaji, i do danas jedinu sveobuhvatnu građevinsku obnovu i rekonstrukciju od 1. veljače 1967. do svečanoga otvorenja 27. studenoga 1969. godine. Obnovljeno je i zapadno krilo zgrade Kola, koje je za potrebe kazališta podignuto tijekom njegove gradnje, a koje se podzemnim hodnikom ispod Hebrangove ulice tada povezalo sa zgradom Hrvatskoga narodnog kazališta.
Otvaranje nove kazališne zgrade u Zagrebu - HNK
https://www.youtube.com/watch?v=a-OVsfAxCDg
Dana 14. listopada 1895. u Zagrebu svečano je otvorena kazališna zgrada za oko 750 gledatelja u kojoj danas djeluje Hrvatsko narodno kazalište. Neobarokna zgrada HNK je remek-djelo kasnog historizma austrijskog arhitekta Ferdinanda Fellnera i njemačkog arhitekta Hermanna Helmera.
Spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića 16. listopada 1895. bio je izraz studentskog bunta protiv mađarizacije u Hrvatskoj. Zagrebački sveučilištarci, prilično revoltirani diktatorskom politikom hrvatskog bana Khuena Héderváryja htjeli su skrenuti pozornost kralju Franji Josipu I. na Khuenovu samovolju i nasilje u Hrvatskoj povodom njegovog posjeta i otvaranja nove zgrade HNK.
Hrvatski ban Khuen Héderváry uspio je na habsburškom dvoru isposlovati da svečanom činu otvaranja Hrvatskoga narodnog kazališta, jedne od velikih državnih investicija u kulturi Hrvatske onog doba, prisustvuje osobno sam car i kralj Franjo Josips kraljicom i caricom Elizabetom. Car i kralj trebao je, uz prigodne svečanosti, postaviti završni kamen na zgradi kazališta, ali i Glazbenog zavoda te Gimnazije, kao i prisustvovati nekim drugim svečanostima. Tom događaju pridana je velika važnost, dotad nezabilježena u Hrvatskoj. Khuen je htio kralju pokazati kako je uspio ispuniti povjerenu mu zadaću: umiriti Hrvatsku. Cijeli Zagreb bio je svečano ukrašen te iskićen cvjetnim slavolucima te hrvatskim grbovima, vrpcama i zastavama. Za tu prigodu bila je organizirana i jedna svečana postrojba zagrebačkih sveučilištaraca, predvođena naprednjacima i Mladohrvatima, u kojoj je bio i 24-godišnji Stjepan Radić, student treće godine Pravnog fakulteta, neformalni studentski vođa.
U čast dolaska Franje Josipa u Zagreb podignut je veliki slavoluk kod današnje zgrade Društva sv. Jeronima na Trgu kralja Tomislava. Po protokolu na tome slavoluku imale su se podignuti dvije zastave: carsko-kraljevska, crno-žuta habsburška zastava Franje Josipa i hrvatska zastava, odnosno trobojnica. Međutim, na prvome katu zgrade Društva sv. Jeronima nalazilo se je Ravnateljstvo mađarskih željeznica, pa su mađarski činovnici neočekivano i izvan protokola ujutro oko sedam sati postavili na slavoluk i mađarsku službenu i državnu zastavu s krunom sv. Stjepana. Takva mađarska zastava je stršila nad hrvatskom i habsburškom, službeno stavljenima po protokolu. Ogorčenost Hrvata dosegnula je vrhunac, posebno među studentima Zagrebačkoga sveučilišta.
Car je doputovao u Zagreb vlakom 14. listopada 1895. U jednom vagonu željezničke kompozicije kojom je Franjo Josip preko Pešte došao u Zagreb bila je i "mađarska zemlja" s Rakoškog polja, gdje su se krunili mađarski vladari krunom sv. Stjepana.[1] Tepih na koji je na zagrebačkom kolodvoru Franjo Josip stupio bio je posut "mađarskom zemljom i pijeskom", što je, dakako, golemu većinu Hrvata koji su dočekali svoga kralja (Franjo Josip je Hrvatsku posjetio kao hrvatski kralj) uvelike razljutilo. Na dočeku na zagrebačkom kolodvoru prisustvovala je i svečana studentska četa. Već tada, uzvicima "Slava Jelačiću" dok su prolazili pokraj njegova spomenika i odbijanjem prolaska ispod prigodnog slavoluka, na kojem se nalazila mađarska zastava, demonstriraju svoje protumađarsko raspoloženje. Na sastancima održanim 15. i 16. listopada studenti su se dogovorili da će svoje nezadovoljstvo mađaronskom politikom iskazati javnim paljenjem mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića. Dogovoreno je da na zastavi ne smiju biti carsko znakovlje vladajuće habsburške dinastije ni kruna sv. Stjepana, da se dvor ne bi osjetio povrijeđen tim činom. Jedan od studenata naručio je kod Margarete Mastler, 18-godišnje modistice iz Zagreba, šivanje zastave u mađarskim bojama, koju su kasnije namjeravali spaliti.
Zagrebački HNK i priča o zastoru
https://www.youtube.com/watch?v=vnDVGNc1MJU
Među brojnim prijedlozima koje je intendant Stjepan Miletić upućivao Vladi tijekom izgradnje nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta, prihvaćena je njegova zamisao da svečani zastor za otvorenje novoga kazališta 1895. izradi slikar Vlaho Bukovac. Danas poznatom pod imenom Hrvatski preporod, zastoru je bio radni naslov Slavlje narodne lirike i dramatike, a stvarni Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti. Za temu svečanoga zastora Miletića je vodila misao o kulturnom objedinjenju dvaju hrvatskih središta – Dubrovnika i Zagreba. Prednji plan kompozicije čini predvorje antičkoga hrama gdje sjedi slavni dubrovački pjesnik Ivan Gundulić kojega krune vile i geniji, a u poklonstvo mu dolaze hrvatski preporoditelji 19. stoljeća na čelu s Ljudevitom Gajem. Posebnu skupinu čine tri znamenita kazališna umjetnika – Josip Freudenreich i tada još aktivni slavni glumci Adam Mandrović i Marija Ružička Strozzi. U pozadini s lijeve strane vide se obrisi Dubrovnika i kule Minčete te puk iz dubrovačke okolice koji slavi slobodu, a u desnoj pozadini vide se obrisi Zagreba i stanovnika sjeverne Hrvatske. Spajanje Hrvata sa sjevera i juga na kompoziciji Bukovčeva zastora postalo je simbolom ideje hrvatskoga zajedništva. Nakon stogodišnje uporabe, godine 1999. zamijenjen je kopijom koju su izradili slikari Ivica Šiško i Eugen Kokot sa suradnicima.
Zgrada HNK u Zagrebu
http://www.hnk.hr/izlozba-zgrada-hnk-u-zagrebu-120-godina-poslije/