Autor: Ljiljana Gvozdenović
Datum objave: 11.05.2017
Share


Zagrebački baletni ansambl priprema novu premijeru baleta Gospoda Glembajevi

Leo Mujić - Glembajevi su za mene velik izazov. Radio sam mnoge velike naslove. Jako me zanima bavljenje realnim ljudima, koliko god je to moguće, mislim da je to najinteresantnije i najteže kroz kazališni čin

Burni dani afere Agrokor još traju, a balet u Hrvatskoj postaje tema raznih portala i tiskovnih medija. Tek što se stišala bura oko izlaska Kolinde Grabar Kitarović  na pozornicu nacionalnoga teatra poslije baletne premijere, kada su joj zbunjeni baletni labudovi pljeskali ni sami neznajući zašto to čine, a zbunjeni  koreograf  Vladimir Malahov  hitno, prema dobrom baletnom scenskom odgoju, na pozornici joj galantno dodijelio vlastiti buket cvijeća, pojavljuju se u novinama ponovno skandalozne vijesti. Dinko Bogdanić tuži splitski teatar i traži 30.000 kuna odštete zbog prijevremena raskida ugovora. Do raskida je došlo  zbog opetovanih uvreda koje je spomenuti dijelio svojim zaposlenicama, nimalo ih ne štedeći komentara vezanih uz njihove nacionalne, spolne i obiteljske pripadnosti. Neki bolje upućeni kažu kako mu je novac potreban zbog već, uspješno, obavljene operacije kuka, drugi se opredjeljuju za njegov osvetoljubiv karakter, a gdje je tu istina nije ni važno, popularno je reći neka institucije odrade svoje, pa eto - neka rade. Kriza vlasti zaokuplja nas danima i satima. Odluke saborskih zastupnika pretvaraju se u skandale, padaju teške riječi, navodno se trguje i foteljama, lokalni izbori su na pragu, čije će suze poslije njih liti zagrebačke fontane vidjet će se. Bahčisarajska fontana u genijalnome djelu Puškina, nastala je iz nekih drugih pobuda, ipak i tamo je moć za vlasti imala svoje prste. Za vlast i moć, rado se opredjeljuju i  žene, u ovome trenutku za fotelju zagrebačke gradonačelnice bore se čak tri dame, iskreno vjerujem da će jednoj od njih uspjeti napraviti neku fontanu muških suza.



U okružju svega toga, zagrebački baletni ansambl priprema novu premijeru baleta neobične teme za tu umjetničku granu koja najčešće poseže za bajkovitim, romantičnim libretima. Ovaj put, kao da je netko mudriji od svih upro prstom u naslov te se na programu našao balet Gospoda Glembajevi ni manje i ni više. Što bi o tome mislio Miroslav Krleža nećemo nikada saznati, ali da bi odobrio trenutak za skretanje pozornosti na svoje  djelo, sigurno bi. Bolje ne može! Tako se kazalište neočekivano našlo u središtu javne pozornosti, čak i onoga dijela koji ne pripada grupi obožavatelja ovoga književnog diva, čiju veličinu po mišljenju mnogih teško itko može nadmašiti.

Kada se koreograf laća tako zahtjevnoga posla za pretpostaviti je da se dobro informirao o cjelokupnu Krležinu djelu pa naravno i životu. Riječ je zato bolje prepustiti Leu Mujiću, koreografu, čestom i rado viđenom gostu Baleta HNK u Zagrebu, za kojega je poznato da nema dlake na jeziku.


Do sada ste u Zagrebu napravili nekoliko baletnih predstava izuzetno dobro primljenih. Osobit prijem imala je Ana Karenjina, publika je jako voli,  a Balet je upravo s tom predstavom  ovih dana gostovao u Sankt Petersburgu. Poslije slavnoga Tolstojeva djela te poslije mariborske predstave Opasne veze, prema romanu  Choderlosa de Laclosa... evo vas u baletnoj obradi Krležine drame Gospoda Glembajevi. Izazov je velik, ali mene zanima kako birate teme svojih predstava? Izviru vjerojatno iz vaših osobnih literarnih izbora


Glembajevi su za mene velik izazov. Radio sam mnoge velike naslove. Jako me zanima bavljenje realnim ljudima, koliko god je to moguće, mislim da je to najinteresantnije i  najteže kroz kazališni čin. Ovo što sad radim apsolutno je najteže, pretvoranje psihološke drame u jedan narativni kronološki roman, a upravo je to mislim, ta kronologija, ono što naša umjetnost može uvjerljivo donijeti.


Ova priča nosi tešku političku temu,  a pitanje je kako to izraziti elementima baletne tehnike?


Glembajevi nude nekoliko mogućnosti na koje se oslanjam. Djelo je pisano kao dramsko i uz veliki politički  aspekt koji pruža ono je hiper intelegentno plasirano kao priča o jednom vremenu, kraju jednoga carstva prije početka prvoga velikog rata. Da, politika je prisutna, ali ono čime se ja bavim dio je dramskoga teatra, to su odnosi između likova, što je jako zanimljivo. Ta gomila likova koji se međusobno miješaju,  prošlost te obitelji koja nije oslonjena samo na politički trenutak i probitak na društvenoj ljestvici.


Trenutačna situacija nameće nam misao da Glembajevi cure iz svakog segmenta društva.


Apsolutno, mi se nalazimo u četvrtome činu drame, zato su Glembajevi kao djelo toliko aktualni, izvode se i u drugim kazalištima; ZDK Gavella, Dubrovačkim ljetnim igrama. Moj se rad oslanja i na prozu o Glembajevima, želim pokazati otkuda dolaze, otkuda dolazi ta fatalna barunica Castelli , koliko su istinite njezine riječi, a upravo ukidanjem riječi iz nekog djela, približavam se nečemu novom, to će biti Krleža kroz emocije, odnose, karaktere, Krleža izražen tijelom.


S obzirom da se oslanjate na prozu o Glembajevima, koliko daleko u prošlost seže vaš balet?


Počinjem u vremenu u kojemu počinje roman, ne odlazim predaleko u prošlost, želim prikazati disfunkcionalnu obitelj Ignjata Glembaja, njegovu prvu ženu Irene Danielli i njihovih troje djece, Ivana, Alisu i Leonea. Bit će vidljivo otkuda stiže ta obitelj. Start Leonea i Charlotte u život bio je vrlo različit i bit će jasno izražen, ta dva lika su naši glavni junaci.

Zapravo je ovo Krležino remek-djelo komentar vremena u kojemu ga je pisao, ali jednako tako i komentar sadašnjice u kojoj živimo, ono potvrđuje da u ljudima postoji nešto urođeno i nepromjenjivo; grabežljivost, želja za vlašću, novcem, amaterizam, seksualna manipulacija i sve što prati takve pojave.


Zagrebački je Balet napravio dosad tri  predstave na temu Krležinih djela,Tri kavalira gospođice Melanije, Carmina Krležiana i  Kraljevo. Krleža  nije bio oduševljen stavljanjem svojeg djela u okvir baletne umjetnosti. Ova predstava po svojem terminu savršeno sjeda u trenutak raskrinkavanja glembajevštine u našoj zemlji. Kako se plesači snalaze u tim odnosima likova, koliko poznaju djelo?


Za sad, u terminima koje imam moram vrlo pametno koristiti  vrijeme. Ovaj balet uključuje velik ansambl, još uvijek da tako kažem proizvodim korake i uz to pokušavam objasniti likove koje tumače, to je velik posao, radim u neoklasičnom stilu s vrlo teškim tehničkim zadacima za plesače. Mogućnosti za opširnije tumačenje uloga imam zapravo samo s glavnim protagonistima, danas smo na primjer imali jednu tečnu probu, nemam mogućnost za vrlo detaljan rad na predtekstu, nalazim se u nacionalnoj kući koja ima brojne obaveze, teške predstave, mogu reći jedan galopirajući repertoar koji je kuća dužna dati gledateljima, tu je i jedno značajno gostovanje u Rusiju, nedavno je bilo gostovanje u Beogradu... Moram balansirati između svega toga, sindikalne pauze se također moraju ukalkulirati, pazim na prioritet u radu, za sada je to još uvijek stvaranje koreografije, a poslije toga uslijedit će rad na pomnom objašnjavanju uloga u čemu očekujem pomoć, jer će za izdanje kazališne knjižice biti složen kraći sadržaj, ali koji će ima sve nama potrebne detalje iz priče. Postoji jedan veliki  propust koji me koči u radu, naime većina djela Miroslava Krleže, pa tako ni Glembajevi, nisu prevedeni na engleski jezik. Zagrebački Balet je sastavljen od plesača iz raznih krajeva svijeta, svi govore engleski, a ja im ne mogu ponuditi knjigu na čitanje. U ansamblu je plesač iz Mađarske i kako je Krleža tamo prevođen on mi dosta pomaže u objašnjavanju onima koji ne poznaju dramu, a to čini u pauzama, u garderobi kako bi im se što više približila tematika djela.


Slažem se, zaista je teško kad se predstava naslanja na literarni predložak, koji je većini nedostupan.

To je golem propust ove države, nije mi problem to staviti na državnu razinu, pa to je najveći hrvatski književnik. To što je trupa internacionalna znači ujedno i da je dobra, mnogi se pristojno služe hrvatskim jezikom, ali to nije dovoljno za čitanje sjajnih Kležinih djela.  Preko puta kazališta postoji zgrada ružičaste boje na kojoj piše Krležino ime ( Leksikografski zavod), postoje krležolozi, o njemu su napisane brojne studije, ali tu sve završava i on ostaje blistati u jednom malom krugu poznavatelja hrvatskoga jezika ili jezika regije, iako ne volim tu riječ. To je velik propust.


Nije jednostavno prenositi dramsko djelo takve težine u baletni riječnik.


Slažem se da nije jednostavno prenositi iz jednog medija u drugi i očekivati da baletno djelo ima istu ekspresiju kao dramsko, no ipak, koristimo i audio i video mogućnosti, čime se emocija iskazuje na drugi način. Iz jednoga vrlo elitističkog kuta gledanja na stvari smatram kako je naša baletna profesija, s auditivnim  i vizualnim dodacima, zapravo vrhunac kazališnoga čina. Ne želim samo čuti kako je ona njega smotala među  te svoje noge, želim to i vidjeti jer mi smo u 2017. godini, a nijedna glumica ne može svojim tijelom i nogama nadmašiti balerinu. Krleža je jako precizan u svim opisima i detaljima, gotovo ih perverzno plasira, pazim na to. Opisi toaleta njegovih dama, opisi prostora u kojima se radnja događa toliko su jasni da nam je time olakšao posao u opremanju predstave, opisi karaktera likova jasni su ali, i ja i interpreti zadržavamo pravo na tu interpretaciju, to je nadogradnja djela, a moj komentar, inzistiram na tome, nije bitan, ja sebe isključujem iz toga. Ne radim apstraktni balet, trudim se uvažiti svaku nijansu, držeći se i proze i drame, i moj komentar tu nije bitan.


Izbor glazbe, Beethoven  i Rahmanjinov, jasno da je Mjesečeva sonata vjerojatno glazbena nit vodilja..

Dakako, Beethoven je naprosto zadan, ali je on ujedno i moj izbor kao, recimo, predstavnik zapadne kulture i htio sam mu suprotstaviti nekoga tko dolazi da tako kažemo s istoka - Rahmanjinova, koji je i suvremenik, ne samo vremena kada je djelo nastalo nego i samoga Krleže. Kostimi su iz vremena, radi ih Manuela Paladin Šabanović, prateći modne vremenske zone kroz koje likovi prolaze, zaista moj komentar ovdje nije potreban, radio sam, i u ovome teatru apstraktne balete, imao sam priliku pričati svoju priču, sada pričam Krležinu.


Iskreno rečeno, cijenim hrabrost uhvatiti se velikih tema, Karenjinu su radili i drugi, ali ovo je zaista jedinstven slučaj.


Da, Karenjina je zapravo melodrama i kao takva dobra je tema za balet, ali i u tom Tolstojevu djelu ima politike, ima nesnosno puno stranica koje nam pričaju recimo o razvoju hortikulture u Sibiru ili poziciji žene u društvu. Sam autor je krenuo s namjerom napisati roman pod naslovom Karenjin, međutim je stvorio lik Ane u koji se zaljubio i krenuo drugim smjerom. To je pisano pred Oktobarsku revoluciju, 


Glembajevi su tu blizu, želim reći, politika je zastupljena u takvim velikim romanima, ali ona nije moje područje interesa. Balet je apolitičan. Položaj žene je nešto s čime se susrećem i bavim radeći primjerice na Šeherezadi, ona ne prodaje svoje tijelo, nego svoj intelekt. A ipak sve te moćne žene, jakih karaktera, nose stigmu Marije Magdalene, okrivljene su za blud i pohotu. Barunica Castelli otvoreno kaže da nikada nije skrivala taj svoj nedostatak, ona se ne boji to izgovoriti. Reći ću i da se politikom ne bavim, ali sam je svjestan, i u teatrima je ima jako puno,  ali balet ima taj privilegij da ne mora biti političan. Često ga zbog bajkovitih tema stavljaju čak i u kategoriju lake umjetnosti, dakako da se s time ne slažem. Vrhunska estetika je ono zbog čega ljudi dolaze u teatar, svakako ne kako bi čuli komentar na jučerašnji Dnevnik, političari dolaze i prolaze, Tolstoj i Krleža su vječni, i vječno su aktualni..


Literarne situacije se ponavljaju u politici. Radili ste na mnogim mjestima u svijetu, zanima me kakvo je vaše mišljenje o zagrebačkom Baletu?


Ta je kompanija internacionalna i zato je i dobra, na području zemalja bivše države svakako najbolja. Tržište plesača je golemo, što je zemlja bogatija, uvjeti za plesača su bolji, balet je ukras jedne zemlje. Volim biti u Zagrebu iako sam rođeni Beograđanin, odgovara mi ovaj grad, kad uđem na portu HNK ušao sam u svijet, tu je žubor raznih jezika, plesači govore uvijek nekoliko jezika, oni su nomadi, naša je umjetnost savršena, a njezina je prednost u tome što umjetnik šuti, dođe i pleše. HNK je najinternacionalniji teritorij ove zemlje. Cijenim dramsku umjetnost, ipak, dramsku predstavu možete opremiti s dva stolaca i odigrati je u svakom prostoru. Ovakve velike baletne predstave zahtijevaju puno pripreme, birao sam glazbu jako dugo, pri dramaturgiji mi pomaže Ivan Leo Lemo, uputio me u puno stvari koje su mi pomogle u pripremi, dao mi je mnoga Krležina pisma na čitanje i neke smjernice kroz njegovu literaturu, ipak za peglanje libreta koji se izražava baletom potreban je koreograf, njegova je riječ odlučujuća.

 

Kad ste prestali plesati?


Prije četiri godine, kraj, dosta je. Dogodilo mi se koreografija, pedagoški rad, radionice na kojima jako puno pokazujem, što znači još uvijek plešem, ali u drugim okvirima i s drugim ciljevima, nisam više ja tema, u službi sam plesača i predstave.


Kako ste uopće počeli koreografirati?


Zanimljivo je da sam prvi balet napravio upravo pod upravom gospodina Malahova, koji je ove sezone u Zagrebu napravio svoje prvo Labuđe jezero. Ravnatelj Baleta Leonard Jakovina, u tom baletu je imao glavnu ulogu, a u isto vrijeme je Ronald Savković također bio prvi plesač kod Malahova u Berlinu. To je eto i način na koji Leonard Jakovina kroji svoju sezonu, sva ta imena su obilježila jedno njegovo vrijeme na razne načine i sada je eto pod krovom HNK skupio stare znance, i to s različitim koreografskim stilovima. Repertoar mu je raznolik i to je dobro, ovo je nacionalna kuća te mora imati velike projekte koji zapošljavaju i starije i mlade plesače.


Vaš stil možemo dakle zvati neoklasikom?


Apsolutno, ne znam kako bih drugačije mogao to okarakterizirat, moderno? Što je to zapravo, za mene je klasičan balet vrlo moderan, ako je sjajno izveden. Osobno me zanimaju samo klasično školovana tijela, drugima nije mjesto na pozornicama nacionalnih kuća, za druge postoje drugi prostori.  Za svoje Glembajeve imam sjajnu podjelu, najbolju koju ovaj teatar može pružiti,podjela je kako rekoh internacionalna, oni su svi vrlo mladi ali tehnički superiorni, svatko donosi onu kulturu iz koje je potekao i to daje jednu zanimljivu boju projektu. U Zagrebu se dogodila smjena generacija, Edina Plićanić , Pavla Mikolavčić, Petra Vargović Stanciu, imale su trenutno neke druge životne izbore i ja to uvažavam. Došle su druge balerine na njihova mjesta i netko bi možda rekao što imam s tim klimam, no ja ovdje nikako ne klimam nego sam se dobrano razmahao uživajući u ovome poslu i radu s nadasve sjajnim plesačima i balerinama.


Kamo poslije Zagreba?


Japan, radujem se, tamo ću ovaj put raditi samo pedagoški dio tj. radionice, mali odmor od koreografije, no ne zadugo, ali o tim planovima još ne bih.

335
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.