Prava borba
za nadzor ljudi vodi se nastojanjem da se određuje, a ne da se nakuplja sadržaj
ljudskog uma. Ljudi jedni drugima priopćuju sadržaj svojeg uma riječima, izrazima
i rečenicama. Riječi i izrazi imaju svoje značenje, a rečenice iskazuju
tvrdnje. Za tvrdnje se kaže da su istinite ili neistinite odnosno lažne. U svim
jezicima svijeta postoji riječ „istina“, koju pisani rječnici različito
određuju, a najjednostavnija odredba uzima istinu kao „sukladnost sa stvarnošću“. Za stvarnost se ne može reći da je
istinita; ona je samo stvarnost, koju ljudi pokušavaju svladati pojmovima i
tvrdnjama te opisati riječima i rečenicama. Za rečenice, tvrdnje ili „sudove“
se misli da iskazuju stvarnost.
Međutim, pitanje je, može li
čovjekov um pravo iskazati stvarnost, jer um netvaran te uvijek barata
ograničenim brojem pojmova, koji bi trebali predstavljati ili preslikavati
stvarnost. Pojmovi nisu dio stvarnosti, nego plodovi ljudskog uma. Um će uvijek
imati nedovoljan broj primjerenih pojmova, da bi mogao potpuno shvatiti i
iskazati stvarnost. Čovjek izgovara riječi i
rečenice, kojima nastoji prenijeti svoje
ograničeno poimanje stvarnosti. Prijepori među filozofima i znanstvenicima
pokazuju, da je sustav pojmova, kojima čovjek opisuje stvarnost nepotpun
i neprimjeren. Ipak, ljudski govor i pismo
omogućuju ljudima da rade, proizvode i uzajamno djeluju na pružanju dobra, koje
ljudima nosi dobrobiti.
Čovjek je prvotno do znanja
dolazio iskustvom i radom. Kasnije je znanju dodavao plodove uma, koji nisu
došli od izravnog iskustva. Znanje je pomagalo čovjeku da bolje i sigurnije
živi. Znanje i „istina“ imaju svoju funkciju, a to je stvaranje dobra za
čovjeka. Stoga mislim da bi smisao mogla imati samo „pragmatična teorija“ istine,
po kojoj je riječ o „ekonomici dobrobiti“:
istinite su samo tvrdnje, koje se „pokazuje
najboljima za nas na dugi rok“, iako računanje na dugi rok nema pravi
smisao, jer se okolnosti života neprestance mijenjaju. Pragmatička teorija
dobiva smisao samo, ako se pitanje „istine“ promatra s razine vrste.
Istina ili istinitost nije samo
plod uma, kao nepristranog sredstva dolaženja do istine. Ne postoje dva jednaka
ljudska mozga kao uporišta uma. Nema dvaju jednakih spletova prilika i
okolnosti, u kojima su se razvijali i uvježbavali jedinačni ljudski umovi.
Usto, u čovjeku osim uma postoje i osjećanja, nakane i svrhe, koji vode ljude
do različitih ili čak protivnih zaključaka o vrijednosti istinitosti tvrdnji:
da ili ne, laž ili istina. Stoga jedinačni ljudi koji rabe um nemaju ni jednako
znanje ni jednako razumijevanje, a neoprezni ljudi žele imati svoje mišljenje o
svim pitanjima, stvarima i pojavama. Neujednačenost „istine“ kojom barataju jedinačni ljudi čini vrstu homo sapiens uistinu najnevoljnijom
vrstom. Druge vrste imaju um užičen čvrsto u mozak, a razgranati um daje
čovjeku slobodu djelovanja, što nosi veliku neujednačenost u postupanju
jedinačnih ljudi.
Neujednačenost umovanja stvara
velike razlike u vrsti, koje čine da su jedinke nejednako prilagođene uvjetima
i prilikama, koje se neprestance mijenjaju upravo ljudskim djelovanjem. Stoga u
ljudskim zajednicama mnoge jedinke nevoljno trpe do mjere, da su nezadovoljne
svojim životom te žive u veliku strahu za svoj opstanak. Međutim, za ljudsku
vrstu odabir prilagođenijih jedinki nije rješenje, jer čovjek osim uma, koji
stvara neujednačenost među ljudima ima i duh, koji je jednak u svih ljudi te
koji ocjenjuje i vrjednuje upravo život svojeg nositelja. Duh ujednačuje ljude.
Za razliku od drugih životinjski
vrsta – koje u suočenju s prijetnjom imaju dvije mogućnosti: pobjeći ili
napasti – čovjek je društvenom stegom obično prisiljen trpjeti nesnosno stanje,
koje u njemu uzroči trpljenje te ga trajno zadržava pod stresom ili u stisci.
Usto, vrsta je postala toliko bogatom, da jedinačni ljudi sve duže žive, a ne
produžuju radni vijek i trajanje radne sposobnosti. Proizvodnja materijalnog
bogatstva i sve veća društvena stiska u kojoj ljudi žive, čine da život postaje
sve nevoljnijim. Sadašnje stanje nije dobro za vrstu. Čovjek koji ima „bogoliku sposobnost da vidi naprijed i
natrag“ mora se kao vrsta odgranati u novu vrstu duha, jer je duh
„posljednja riječ“ čovjekova razvitka, a ne um, kojim čovjek „sam sipa sol u svoje rane“.
Potreban pomak čovjeka iz
sadašnje vrste u novu treba obavljati dogovaranjem istinitosti poimanja
svijeta, koja će omogućivati stvaranje više dobra, koje će čovjeku pružati
dobrobiti: zadovoljenje životnih potreba, ispunjenje ljudskih svrha i stvaranje
zadovoljstva ljudi vlastitim životom. Rod homo
će se pomaknuti u novu vrstu tako što istinitost neće više proizvoditi u
jedinačnim umovima, nego zajedništvom i dogovorom. Takva istina će biti plod
duha, a ne proizvod nepouzdana uma. „Istina“ mora biti u funkciji dobra.