“Tko pobjeđuje lava? Tko pobjeđuje diva?
Tko pobjeđuje ovo ili ono?
Samo onaj koji ovlada sobom!”
Walther von der Vogelweide
“Naučimo razumjeti kamo smjeraju naši vlastiti egoistični geni, možda nam se pruži prigoda da ih presretnemo na planiranom putu ...“
Richard Dawkins
Zakon života obvezuje čovjeka
U samo dvanaest godina od uklanjanja Berlinskog zida neobazrivo širenje tržišnog gospodarstva diljem svijeta ostavilo je kobne posljedice u mnogim zemljama i narodima. Otvorio se put ne samo gospodarskoj recesiji, nego dubokoj epohalnoj svjetskoj krizi. Slobodno svjetsko tržište postalo je presudnim sredstvom globalizacije. Razvitak svijeta prepušten je nemilosti tržišta. Temeljni svjetski sukob vodi se između svjetskog tržišta i ljudske vrste. Kako povratka nema, svjetska kriza moći će se prebroditi samo pojavom svježe spasonosne ideje. Naše vrijeme vapi za putokazom i smislom.
Znanje je oduvijek bilo globalni pokretač napretka. Međutim, usproks lavinama novih spoznaja i znanje je danas u stegama ustroja. Gruba raskidanost znanosti na discipline i gomilanje informacija zatočenih u ograđene specijalizirane pretince ne dopuštaju pogled na cjelinu i priječe razumijevanje cjeline na razini novih spoznaja.
Vidici velike većine zastrti su nesređenim i zamršenim parcijalnim informacijama. Nedostaje preglednost i razumijevanje svekolikih spoznaja koje bi usmjerile pogled na cjelovitost prirode da omoguće pogled na čovjeka i društvo kao sudionike biosfere, pogled na život kao na kontinuirani usmjereni proces kojemu je logos izvor, šifra i zakon. Nedostaje integralno znanje iz kojeg izrasta mudrost kako koristiti postojeće potencijale za napredak kojeg se ne moramo bojati.
Jedino integralno znanje može stvoriti temelj svjetonazora koji će usmjeriti evoluciju društva na dobrobit života na tlu koje čovjek nastava. Novovjeka je znanost obećala i osigurala značajnu materijalnu moć, ali to nije dovoljno za opstanak. Moć bez mudrosti izvor je neizmjernih opasnosti. U trijumfalnoj znanstveno-tehnološkoj avanturi zanemarena je ljudskost. Pohlepa društva zlouporabila je znanje za arogantno gospodarenje prirodom. Priroda ne podnosi arogancije – u njoj vladaju zakoni uzajamnosti i bogodanog sklada. Sam sebe kažnjava tko pokuša narušiti taj sklad. U tržišnom nadmetanju čovjekova se biologija bori sa stresom i posljedičnim bolestima. Samo najbrži i najsnalažljiviji opstaju, ali utakmica ne mari za zdravlje.
Opomena ugroženih postaje sve glasnija. Globalizacija po mjerilima kapitala i tržišta iznevjerila je čovjeka i ugrozila njegovu egzistenciju. Tom opasnom stanju ne mogu pomoći niti rasprave u parlamentima, niti kontrolne agencije ili etički komiteti, niti udruge za zaštitu bioraznolikosti i raznorodnih prava koja štite ljude s posebnim potrebama, nezbrinute kućne ljubimce ili opstanak vukova. Silina prijetnje poticaj je ozbiljnom razmišljanju. Integracija svekolikog znanja egzistencijalna je potreba.
Nemoć da se uklone problemi posvemašnje krize u današnjem svijetu zbunjuje i zabrinjava. Mnogi ljudi, nemoćni da nazru izlaz iz krize, pribjegavaju mistici ili tonu u depresiju. no široko obrazovani znanstvenici traže uzroke stanja koje globalno ugrožava život da prepoznate činjenice usmjere društvene sile na globalnu i lokalnu zaštitu pučanstva i bioraznolikosti.
Molekularna biologija uči da je život stvaranje reda uz trajno ulaganje energije, da ustroj organizma zahtijeva stabilnost koja održava život pojedinca i trajanje vrste, i da je nužna i fleksibilnost, kad u okolišu dođe do naglih i neočekivanih promjena.
Međutim, getoizacija znanstvenih spoznaja u uske znanstvene discipline i rigidni ustroj koji odvaja društvena pitanja od prirodoznanstvene analize otežava inderdisciplinarni pristup nagomilanim problemima. Istovremeno senzacionalistički nadahnuti mediji pridonose porastu nepovjerenja prema pozitivnom potencijalu znanosti i pogoduju pogubnoj relativizaciji objektivnih i subjektivnih gledišta vezanih uz rizike i dobrobiti.
Uz akutnu krizu bespomoćnog pojedinca u socijalno neosjetljivom društvu, uz relativizaciju svih vrijednosti, etičke kontroverzije, sveopću neobazrivost, ugroženost okoliša i nepostojanje autoriteta koji bi uživao povjerenje u rješavanju nedoumica, pojavljuje se sve obilnija i uvjerljivija literatura koja analizira ljudsko ponašanje oslanjajući se na genetiku i evoluciju pa jenjava opozicija sociobiologiji. Dileme iscrpljuju, opstaju i na društvenoj razini zastiru viziju održivog razvoja na globalnu dobrobit.
Bez pretenzija da nudim rješenje posvemašnjoj krizi, želim upozoriti na univerzalni zakon opstanka koji je biološki temelj evolucije i održivosti života. Zakon je ugrađen u molekularni ustroj svih živih sustava, uključujući čovjeka-pojedinca i obvezuje ljudske zajednice u prirodnom okolišu. Načela održivosti uređuju odnose svih sudionika u kompleksnom biosustavu i prilagođuju ih promjenljivim životnim uvjetima i potrebama na svim razinama. Upravo stoga sudbina ljudske populacije ovisit će o poštivanju ili kršenju osnovnih načela održivosti, bez obzira na različite putove, postignuća i gledišta tijekom kulturne evolucije čovjeka. Molekularna biologija uči da je život stvaranje reda uz trajno ulaganje energije, da ustroj organizma štiti stabilnost koja održava život pojedinca i trajanje vrste uz nužno dopustivu fleksibilnost, kad u okolišu dođe do naglih i neočekivanih promjena. Otkriće strukture DNA razriješilo je dva ključna pitanja nasljeđa: (1) kako je ugrađena kodirana informacija u gene i (2) kako se geni kopiraju. Hijerarhijsko molekularno ustrojstvo kompleksnog živog sustava zahtijeva sposobnost samoorganizacije. Živa bića grade vlastiti funkcionalni red.
Komplementarnost dviju povezanih uzvojnica u jednu molekulu ključno je svojstvo DNA. Ono omogućuje prijenos informacije i transformaciju. DNA ne kaže kako je počeo život, ali otkriva da sva živa bića potječu od istog izvora. Tijekom evolucije razvijali su se sve učinkovitiji molekularni mehanizmi stvaranja i održavanja reda, to razrađeniji što je sustav složeniji. Procesi su umreženi i pod nadzorom da pogreške ne bi ugrozile sustav. DNA prenosi šifrirani “know-how” od koljena na koljeno. Put do te spoznaje bio je dug, a potpuno dekodirana verzija humanog genoma zahtijeva stanku u razvitku da razmotrimo novo obzorje. Bioznanstvena revolucija donijela je silne dobrobiti, ali uz njih i moguće rizike.
Javnost je iznenada prisiljena donositi odluke o brojnim i neočekivanim pitanjima koja se tiču etike, okoliša, gospodarstva, uprave i sigurnosti. Pitanja su ozbiljna, informiranost oskudna i nedovoljna, kontroverzije neizbježne.
Svaki čovjek je pozvan da osvijesti proces vlastitog nastajanja i prepozna smisao svoje slobode i odgovornosti prema sebi, okolini i budućim naraštajima. "Svakom čovjeku dan je ključ raja, ali isti ključ otvara i vrata pakla".
Kulturna evolucija (buđenje svijesti, potreba za umjetnošću te oživljenje kultnih obreda) započela je harmoničnim razvitkom ljudskog potencijala, materijalnog, duhovnog i umnog. U to praskozorje čovječanstva, neiskusni su ljudi živjeli u malim zajednicama međusobno odvojenim golemim nenastanjenim prostorima. U strahu od prirodnih pojava prinosili su žrtve zamišljanim silnicima. Danas živimo na prenapučenom globusu, ispresijecanom svakojakim interesnim, komunikacijskim i razdvojnim mrežama i strahujemo – ne od misterioznih sila - nego od sebe samih i od nas stvorenog nehumanog i neprirodnog, sve agresivnijeg kulta tržišta, kojem su mnogi spremni slijepo žrtvovati prirodni sklad, pojedince i narode, i sve ljudske vrijednosti. Zanemarujući svoju ljudskost, čovjek gubi vezu s vlastitim korijenom i jedva da razumije nužnost te veze. Otuđen od svoje biti, ne druži se sa sobom, jer sebe nije upoznao, niti sa svojom obitelji, jer je nema, niti s ispovjednikom, jer se ne razumiju, niti sa učiteljem, jer ga ne može naći, niti sa šefom koji mu prijeti otkazom, niti sa susjedom od kojeg strahuje. Iznevjeren i prevaren, tjeskoban i osamljen, traži prijatelja u svemirskom neznancu koji mu je blizak jedino po nepoznatom. Alien ("Svemirac") je simbol milenijske prekretnice. Nakon svih uspjeha znanosti i tehnologije umjesto trijumfalnog zadovoljstva čovjek je postao tjeskobnim taocem vlastitih obmana, društvenih spletki i zasjeda.
Streloviti razvojni put kulturne evolucije neusporediv je s biološkom po brzini i tijeku. Milijuni godina biološke evolucije dijele Australopiteka od Homo sapiensa, a u samo petnaestak tisuća godina prometnuo se čovjek-lovac u današnjeg osvajača svemira i globalnog trgovca, toliko sposobnijeg i hrabrijeg u zamislima od svojih pređa.
Biološka evolucija je spora, jer provjerava održivost svake promjene. Čovjek, posljednji na svojoj grani evolucijskog uspona, možda je još uvijek samo nedovršeni eksperiment prirode. Svaki organizam biosfere funkcionira na osnovi hijerarhijskog ustroja, podjeli funkcija i komplementarnosti struktura. Potomak nasljeđuje ponašanje koje jamči održanje vrste. Trajno ulaganje energije, svrhovitost, koordinacija, samoobrana i red radi održanja skladne cjeline bitni su elementi zakona života. U organizmu se poštuju prioriteti, ali nema gramzljivosti.
Ponašanje protiv Zakon života znak je bolesti i vodi u smrt. Premda je samo dio biosfere, čovjek-ubiquitus (posvudašnji), poseban je po mnogo čemu. Budući da je ubiquitus, mora prilagoditi okolinu potrebama svog života. Zato ima prikladnu inteligenciju i slobodu ponašanja. Rađa se bez urođene prisile da čuva i sačuva svoj rod, na njemu je da odluči što mu je činiti. I za čovjeka vrijedi
Zakon života, a slobodan je da ga poštuje ili ne poštuje, za svoje dobro ili zlo. Upravo ta posebna ljudska svojstva, izražena kao slobodno, kreativno i svjesno djelovanje, izazvala su bifurkaciju u evolucijskom procesu i polazište su kulturne evolucije: samostalne, nenadzirane čovjekove avanture u nepoznato. Zaveden prividom slobode, nesvjestan svojih ograničenja, čovjek sam prijeti svom opstanku (truje se i ubija drogom, oružjem, idejama, ponašanjem ili uništenjem okoliša - razornost može narasti do populacijskih razmjera): što je moćniji, bogatiji i informiraniji to je disonantniji u biosferi. Ugroženi pojedinac traži zaštitu u društvu, ali ni društvo koje ne poštuje Zakon života nije čovjekoljubivo.
Financijski imperijalizam hrani i oblači društvo u pomodne znanstvene istine i probitke i sve silovitije zatire individualnu slobodu. Čovjek služi tek kao potrošač za medijski promicane materijalne i ideologijske proizvode.
Nema jasnih mjerila ni morala. Pluralna liberalna društva nastoje biti neutralni sustavi i izbjegavaju odgovor na pitanje "u koje vrijednosti treba vjerovati?" Povijesni uspon čovjeka prati katabaza (silazak) njegovih uzora: s Olimpa na forum, s foruma u samostan, armadu ili akademiju, a iz njih ravno na nogometno igralište, light show i tržnicu, a čini se završit će u čipu. Slomljena je baštinjena i brižno građena ljestvica vrijednosti. Nitko ne mari za prokušane ljudske vrline, danas postoje samo prioriteti konkurentnih interesnih zajednica. Svi su autoriteti srušeni i sve svetinje oskvrnjene. Genijalni umjetnik pod ruševinama katedrale nalazi bombu i pretvara je u "jaje proljeća". U prosječnom čovjeku ruševina katedrale i ta ista bomba izazivaju strah i nesigurnost.
Kamo smjera čovječanstvo? Htjeli smo izgraditi zemaljski raj, a čini se da srljamo u globalno samoubojstvo. Vlasti ne nude rješenja i najčešće su izvor problema. Umjesto sveopćeg reda i blagostanja društvo se sve više polarizira na bogate i gladne, na moćne i odbačene. U zabludi su svi koji za nastalo stanje u društvu okrivljuju znanost.
Zlouporaba moći nije grijeh znanosti. Od nastanka prvih gradskih civilizacija do suvremenih državnih asocijacija stjecanje znanja bilo je podređeno potrebama određenog društvenog ustroja, ali je znanost uvijek uspijevala stresati sa sebe nametnuto i krivotvoreno i nudila je čovjeku nove vidike. Problem današnje znanosti je usitnjenost koja gubi cjelinu iz vida. Neodrživa je i redukcionistička pretpostavka "pars pro toto, ceteris paribus". Hrpa kamenja nije zid, a zidovi još nisu kuća, premda je sva kuća izgrađena od hrpe kamenja.
Pojedincu se nude mogućnosti koje on ne može vrednovati na temelju svoje nepotpune i jednostrane informiranosti. Neznanje je sveopća dijagnoza pojedinca u društvu. Međutim, opstanak demokracije ovisit će o broju pojedinaca sposobnih da na osnovi cjelovitih i pouzdanih informacija realistično odlučuju i prosude svoj izbor.
Neupućenima se lako manipulira. Neupućenost je pogubna za prosperitet društva i za demokraciju.
Znanstvenici svoje zaključke temelje na promatranju i kritičkom rasuđivanju, oni otkrivaju uzroke koji dovode do posljedica, oni prepoznaju zakonitosti. Važno je prepoznati uzrok negativnoj posljedici, jer samo uklanjanje uzroka može spriječiti posljedicu. Današnja biologija može najviše pomoći zbunjenom čovjeku.
Biologija je najkompletnija među rascjepkanim znanstvenim disciplinama: ona se razvila na znanju kemije i fizike, ona proučava zakone i evoluciju života. Biologija uči da organizacija zdravog organizma učinkovito zbrinjava svaku stanicu, a svaka zdrava stanica svojim metabolizmom podupire usklađeno funkcioniranje cjeline.
Samo se rak-stanice množe na račun zdravih. Samo paraziti razaraju, a ksenobiotici truju organizam domaćina. Nema zdravog organizma koji bi jedno oko razvijao na račun drugoga, hranio srce, a zanemario jetru. Nema pojedinačnog bioprocesa koji nije usmjeren na dobrobit čitavog organizma. Bez uzajamnosti nema života. Besmisleno i neodrživo je društvo koje ne skrbi za pojedince, jer pojedinci su stanice društvenog organizma.
Lokalnom i globalnom društvu jedina je zadaća prepoznati i namiriti potrebe pojedinaca. Živi svijet ne podnosi dvostruki moral društva, u kojemu je plaća poreznika sigurnija od kruha radnika, koje od zarade na barutu podjeljuje nagradu za mir, koji nogometaša cijeni više nego učitelja. Čovjek, graditelj takvog društva, pogreška je, a ne kruna Geneze.
Prividno se ljudski život nije bitno promijenio, no znanje je potpuno izmijenilo realistični pogled na život. Shakespeare je to sjajno oslikao (riječima Leonide, kralja Sicilije u Winter's tale): "Piješ mirisno vino i prija ti. Na dnu čaše je pauk kojega nisi zamijetio i netko te upozori na pauka. Odjednom ti se vino zgadi. Znanje o pauku učini vino nepodnošljivim."
Sekularno društvo, utemeljeno na ograničenom znanju, plaća golemu cijenu sili koja pokušava Boga proglasiti nepotrebnim. Religije govore o etici i smislu. Grubo znanstveno stajalište ostavlja svijet bez smisla ili smisao ograničava na traženje egzaktnih, mjerljivih istina. Takvo stajalište je zabluda, ono čak zanemaruje egzaktno znanje biologije. Gen je jedinica replikacijskog smisla, ishodište smisla. Smisleni gen ispunja ispražnjeno svetište iz kojeg je sekularna znanost protjerala kršćansku dušu.
Možda genetičko znanje nije još jedan pauk u Leonidinoj čaši, nego esencija koja će poboljšati okus vinu! Biologija postulira načela koja moraju biti ugrađena u rješenje. Pojavom života pojavila se svrhovitost, smisao podređen opstanku života. Dvostruka uzvojnica DNA uplela je u se i moralni sadržaj, u njoj je šifra života, u njoj je sve počelo.
Život na Zemlji već se gotovo četiri milijarde godina razvija poštujući Zakon na kojem je utemeljen! Upravo taj Zakon života nameće odgovornost čovjeka prema vlastitom i svakom drugom životu, ali i društva prema pojedincu, prema prirodi i čitavom svemiru.
U humanom genomu ispisana je autobiografija ljudske vrste. Geni svakome daju jedincatu narav: oblik, intelektualni potencijal, sposobnost koordinacije fizioloških procesa. Genetički determinizam predviđa slobodu kao dio čovjekove naravi. Osjećaj slobode znak je ljudskog zdravlja. Naši geni učenja i ponašanja isti su kao u muhe, ali ih aktivira mozak na naš poticaj. Geni su lutke, mi povlačimo konce u svojoj predstavi. Društvo utječe na ponašanje pojedinca, ali pojedinci svojim ponašanjem oblikuju društvo. Društvene sile nadilaze snagu pojedinca. Okolina ima masivni utjecaj na naše ponašanje. Radi lakše manipulacije danas se od pojedinca ne očekuje individualnost, nego pripadnost timu, stranci ili skupini! Neupitno je poželjna komplementarna suradnja, no što ako se cilj skupine protivi općoj dobrobiti? Čovjek ne mora biti žrtvom stanja u društvu. Naše samopoštovanje ne počiva niti na genetičkom niti na društvenom determinizmu, nego na dvadesetak tisuća godina učenja i stvaranja, na mislima Sokrata, djelima Leonarda, Shakespearea, Beethovena, otkrićima Tesle, Fleminga, Einsteina, Watsona ili von Neumanna.
Premda se čini da nemamo alternative, najbolji se uvijek radije žele suprotstaviti pritisku nego prihvatiti ropstvo.
Globalna povezanost s jedne strane i nezadovoljstvo velikog mnoštva isključenog iz aktivnog sudjelovanja u društvu stvara nesigurnost i neizvjesnost. Sirena za uzbunu sve glasnije para uši i prijeti, zove da se trgnemo i spašavamo vrijednosti koje su nužne za život. Umjesto općeg blagostanja narasla je nezasitna pohlepa. Zakon jačeg sve silnije potiskuje zakon pravednog. Ugled kapitala prezire vrline pravednika. Neravnomjernost raspodjele dobara, besmislenost ratova, brojnost ljudi samo su neki od elemenata koji zahtijevaju nova načela izgradnje globalnog društva, načela uzajamnosti i suradnje, a ne isključenja slabijih i nadmetanja bogatih i moćnih.
Povijest uči da nestaju sustavi društvenog uređenja kad negativnosti zaguše dobro, pa ne služe čovjeku. Preživjeli smo doba kad su dvije velike ideologije – nacionalni socijalizam i komunizam pokušale i katastrofalno pogriješile. Danas nesvjesno iskušavamo novi sustav – proizvod globalno utemeljenih tehnokratskih sila.
Nema ozbiljnog suparnika demokraciji. Sustav radi i stvara bogatstvo. Pa ipak je previše toga što ne želimo i što ne funkcionira. Znamo li što u biti želimo? Ono što odgovara nama osobno ili što je poželjno u društvu? U kojem društvu? Stanovništvu Globusa upokorenom financijskim inženjeringom? Neuklonjive dileme iscrpljuju i dovode do intenzivnih osobnih i političkih sukoba.
Kolaps zajedništva i korozija građanskih kreposti u posljednjim desetljećima nisu posljedica samo neobuzdane pohlepe, nego i "mrtve ruke Leviathana", kaže Matt Ridley. Kad autoritet zamijeni reciprocitet, blijedi osjećaj zajedništva.
Država ne povjerava građanima odgovornost za red u društvu, niti zadaće na koje bi pojedinac mogao biti ponosan. Država građaninu nameće poslušnost. Ne začuđuje da se čovjek tretiran kao zločesto dijete i ponaša kao zločesto dijete. Povjerenje potiče vrline. Čovjek je podjednako spreman nesebično uložiti napor za veće dobro koliko je sklon sebičnom i asocijalnom ponašanju.
Osobni doprinos morao bi postati izvor društvenog napretka i mjerilo društvenog ugleda. Već samim ohrabrenjem pojedinačnog doprinosa zajednici i obeshrabrenjem sebičnosti društvo bi moglo izbjeći fatalne pogreške. Biosfera nije nemilosrdna borba sebičnih jedinki. Najbolje su prilagođene vrste koje surađuju.
Evoluciju ne potiče nadmetanje, nego suradnja. Promjene treba pokrenuti, a ne strepiti od njih u neizvjesnosti.
Povijest uči da pojedinac pokreće promjene u društvu. Ljudska je povijest nabijena individualnošću. Sokratov poziv da iz uvjerenja stremimo jedinoj kreposti, prepoznanju što je istinski dobro za ljude (), nada Isusove nauke "Bog je otac svih ljudi" i poruka "Ljubi bližnjega kao samoga sebe" ili dalekovidni pogled Giordana Bruna u svjetove neizmjernog svemira i prepoznanje Boga imanentnog u svemu, preživjeli su otrov, galge i lomaču kao neugasivo svjetlo svog i našeg vremena: svi jednako upućuju na univerzalni logos. I danas prosudbena povjerenstva i medijsko ignoriranje zatiru nove misli, koje bi mogle ugroziti uske vidike interesnih tamnih komora.
Međutim, u vremenima krize uvijek su prosvijetljeni pojedinci bili lučonoše. Valja upozoriti znalce na nužnost angažmana u društvu. Uviđanje stvarnog položaja ljudskog roda u današnjem svijetu tržišnog natjecanja i ničim zaštićenog pojedinca u lokalnom i globalnom društvu razotkrivaju pogubnost politike koja za račun interesa malobrojnih obezvrjeđuje većinu. Svatko ima pravo da bude zadovoljan svojim životom i iskoristi svoje potencijale. Globalno društvo mora svjesno usmjeriti razvitak na opću dobrobit.
Evolucija nije preslagivanje postojećih elemenata u novi raspored. Evolucija je izgradnja novog, izdržljivog, prilagođenijeg ustroja na načelu uzajamnosti i suradnje, ustroja koji će osigurati dostojan opstanak svim ljudima.
Zakon života jednako obvezuje pojedinca, interesne skupine i čitavo društvo. Zakon ne dopušta liberalno ravnodušje prema obmani i zlu. Korijeni društvenog reda su u nama, u nas je usađen izvorni i univerzalni s - mi posjedujemo snagu da stvorimo društvo bolje od ovog u kojemu živimo. Na principu uzajamnosti valja graditi povjerenje koje može osloboditi i pokrenuti slijevanje svekolikih pojedinačnih doprinosa evoluciji modernog društva i osigurati čovjeku krunu Geneze.
U živom svijetu svaka je vrsta prilagođena opstanku na svom staništu, svaki potomak naslijedi ponašanje koje je usmjereno na održanje vrste. Čovjek je ubiquitus, nevezan za stanište, ali ovisan o uvjetima života na staništu. Prilagodljiv je i sposoban mijenjati okoliš u skladu sa svojim potrebama. Čovjek se rađa bez imanentne prisile da čuva i sačuva svoj rod. Premda genetika ne obvezuje čovjeka na ponašanje u skladu s univerzalnim zakonom života, nije ga oslobodila od zakona. Čovjek zakon mora otkriti, a slobodan je da ga poštuje ili ne poštuje, za svoje dobro ili zlo. Zaveden osjećajem slobode, nesvjestan svojih ograničenja, čovjek iskušava svoje mogućnosti, kaotično luta, nesustavno napreduje, istražuje tajnu života i njezin smisao.
U naporu da shvati prirodu, da je užije i da svoj okoliš iskoristi za svoje potrebe ili prohtjeve čovjek mijenja odnos prema prirodi, Bogu i sebi, razvija stvaralački potencijal i produbljuje spoznajnu moć. Rađa se i raslojava "društvo", niču i nestaju civilizacije, utvrđuju se ljestvice vrijednosti, kodiraju i mijenjaju pravila društvenog ustroja i ponašanja – teče kulturna evolucija koja oblikuje znanost, gospodarstvo, umjetnost, ideologije i religije. Posebnost čovjeka kao vrste pokrenula je bifurkaciju u evolucijskom procesu, ona je polazište kulturne evolucije: samostalne, nenadzirane čovjekove avanture u nepoznato. Od živih bića jedino čovjek sam prijeti svom opstanku: što je moćniji, bogatiji i informiraniji to je disonantniji u biosferi. Pojedinac traži zaštitu u društvu, ali društvo koje ne poštuje "Lex vivendi" nije čovjekoljubivo. U njemu pojedinac lako postane žrtvom.
Globalni se svijet ne može razvijati na dobrobit ljudske vrste parcijalnim rješenjima koja koriste malobrojnim pojedincima, a istovremeno obezvrjeđuju većinu. Potrebno je smišljeno usmjeriti ljudsku zajednicu prema zajedničkom cilju, "da svi maju život". Čip neka ostane čovjekova korisna igračka. Evolucijski eksperiment kojim čovjek postaje kruna Geneze uspjet će samo uz svekoliku suradnju.
Svim srcem, svojom i baštinjenom mudrošću utirimo put budućnosti ljudi izmirenih sa sobom, prirodom i -om. "Isprazne su rasprave bez akcije". Poziv je upućen svima. Razlog je plemenit, a povod gorući.