ZAMAH ZA GLOBALNI SVIJET

                                        ZAMAH ZA GLOBALNI SVIJET

Crkva ljudima nudi to što im ne treba, a nitko im ne nudi to što trebaju. Međutim, to što ljudima treba može ponuditi samo Crkva i to kao čuvarica uspomene na Isusovu pojavu. Usto, Crkva je određena i pozvana da ljudima ponudi to što čovjeku treba.

Sadašnja čovjekova potreba je njegova trajna potreba. Izostanak zadovoljenja čovjekove potrebe za rastom čovjeka posebno pogađa upravo sad, jer se našao uglobaljen u svijetu iz kojega ne može umaknuti. Globalni svijet razorio je i uklanja mjesno zajedništvo, koje je dosad, koliko god je bilo manjkavo, podupiralo čovjeka i pomagalo mu, da se trsi zadovoljiti svoje životne potrebe i ostvariti ljudske svrhe.

Čovjek je odnedavno natjeran i stjeran u osobno globalno nadmetanje bez mogućnosti da se osloni na bilo koje i bilo kakvo zajedništvo. Ljudi su, kao nekad gladijatori, zatvoreni u globalnu arenu, da za zabavu nositelja kapitala upropašćuju jedni druge. Civilizacija, kao pristup uređenju društva, koja je počela prije 6.000 godina, ide svojem kraju, ali će uništiti čovjeka prije nego što ona sama prestane.

Spasiti čovjeka kojega uništava opće međuljudsko nadmetanje je najpreča zadaća u svijetu. Čovjek za svoj spas ne treba milost ili otkupninu, nego treba samo skupnu ideju, koja će ga pokrenuti da se spasi sam. Čovjek u sebi ima doslovce neograničene mogućnosti. One su uključene u život. Te skrivene, latentne mogućnosti oslobađaju se u rast čovjeka i za rasta čovjeka.

Ti koji znaju da postoji Bog koji je otac svih ljudi, trebaju dati čovjeku vjeru u sama sebe i u vlastite mogućnosti. Isus nije bio poduzeo ništa drugo. On je rekao da su sretni ljudi „koji su gladni duha“, jer  je u čovjekovu duhu golem potencijal. Isus je naglašavao da bogatstvo koje čovjek ima u duhu, čini čovjeka skromnijim u društvu i čini ga neovisnim o nadmetanju. Jedini način spasa čovjeka je oslobađanje čovjekova duhovnog potencija, koji ga čini slobodnim od nadmetanja s drugim ljudima, unošenje čovjekova skrivenog, latentnog duhovnog potencijala u čovjekov iskustveni prostor te stvaranje u čovjeku iskustva duha. Ljudi se trebaju preporoditi po duhu. Ljudi se trebaju i osloboditi pu duhu. To je prava, jedina i potrebna teologija oslobođenja. Duh treba buditi u svakom čovjeku. Ljudi duhom trebaju štititi i svoj život i svoje tijelo.

Isus je u Palestini usred mnoštva vodio svoje duhovne učionice, svoje duhovne vježbaonice, svoje duhovne škole. On je u njima usred mnoštva budio duh i u tima, koji su ga došli slušati i u učenicima, koje je on doveo da ga pred narodom slušaju. On je učio i navodio ljude da u sebi iskuse duh, da ga okuse i da ga zavole. Ljudi su se osjećali ljudima dok su Isusa slušali. Zato su Isusa smatrali čudesnim čovjekom. Govorio je da se „ne živi samo o kruhu, nego i o duhu“. Isus je vjerovao u ljude i vjerovao ljudima, a mnogi slušatelji su njemu povjerovali da mogu po duhu skrivenom u njima samima postati drugim, novim, boljim, većim ljudima. Isus je svojim duhom budio duh u drugim ljudima.

Isus je putem buđenja duha u drugim ljudima stvarao, proizvodio nove ljude. Uspjeh Benediktova agrarnog projekta počivao je na Benediktovoj sposobnosti da proizvodi nove ljude, koji su bili spremni, takoreći, moliti za sebe, a raditi za druge. Takvi nanovo proizvedeni ili rođeni ljudi u drugima su podizali i razrastali duh. Ljudi mogu uzajamno buditi duh. Ignacije je također proizvodio nove ljude, omogućuju im da se sami nanovo rode u duhovnim vježbama, za razliku od Benedikta, koji je to isto omogućivao svojim ljudima u cjeloživotnoj skupnoj radnoj i molitvenoj školi.

Mogućnost buđenja duha u drugim ljudima nije stručna ili profesionalna, nego ljudska zadaća. Spomenuo sam da je gospođa Berthe de Dompiere probudila duh u svojem sinu Pierreu Teilhard de Chardinu i navela ga da u dječačkoj dobi uvidi mogućnosti duha koji je u čovjeku.

Čovjek danas dopušta da ga uništava prezrela civilizacija, koja više ne dijeli ljude u klase ili staleže. Ona je ljude potpuno raspršila i svakog čovjeka ponaosob zarazila vjerom, da se za svoje tijelo i za svoj život mora brinuti u potpunoj opreci sa svim drugim ljudima. Danas nema nikoga, tko ljudima nosi radosnu vijest o tome, da tako ne mora biti te da je neprirodno i neljudsko te da zatire evoluciju.

S druge strane, Crkva čami i sahne, jer se ne zna prihvatiti pravoga posla. Crkva se sama mora preporoditi po duhu, jer čovjek treba novu crkvu.

Crkva mora sama sebi postaviti tri pitanja i odgovoriti na njih. Prvo je, što je smisao njezina postojanja i daljnjeg trajanja ili njezin ratio existendi? Koje je njezino poslanje, ako sadašnje umišljeno poslanje ne obavlja ni na svoje zadovoljstvo?

Drugo je, na koji će način Crkva obavljati svoje poslanje? Koji je njezin modus operandi? Prenoseći ljudima drevnu i neprihvatljivu „objavu“ ili živeći s njima; dijeleći ljudima moralnu pravdu ili dijeleći s ljudima njihove nevolje?

Treće je, koju radosnu vijest Crkva ima za čovjeka? Koje mu novo dobro nosi? Što je njezin bonum novum?

Bog je ugradio rast i razvitak u čovjekov život. Rast i razvitak su odušci za život. Čovjekov duh je vrelo ljudskog života i čimbenik rasta. Međutim, čovjek treba Crkvu za njegu duha u sebi. Ne treba je ni radi čega drugoga. Crkva u proučavanju gornjih pitanja, koja joj postavlja vrijeme, mora misliti na to, da ju je utemeljio Isus, ali ne na kakvom strašljivom, kolebljivom i gramzljivom Petru Klisurini, nego na duhu. Isus je skrbi Crkvi povjerio ljudski duh, koji vlastima i kapitalu smeta. Oni ga stoga stalno nastoje zatrti. Ljudski duh treba samo čovjeku, jer čovjek ima duh samo zato da mu služi i pomaže. Isus je stoga i odredio, da se caru da samo to što je carevo, a da mu se ne da Božje, da mu se ne da ljudski duh. Duh koji je Bog usadio samo u ljudski rod je samo čovjekov i čovjek mora imati mogućnost da se na nj oslanja.

Kako bi se mogao oslanjati na duh, čovjek treba crkvu, ali ne takvu kakva je sad. Čovjeku treba Crkva, koja će sama biti puna duha i koja će se samo puninom duha razlučivati od svih drugih ustanova, crkava, organizacija i vlasti.

Čovjeku danas više nego ikad prije nastanka globalnog svijeta treba Crkva, koja zna cijeniti duh koji je neuklonljiv iz čovjeka. Crkva treba cijeniti ljudski duh na način, na koji je Isus znao cijeniti duh u čovjeku. Čovjeku danas više nego ikad treba živa Crkva, koja će i sama živjeti po duhu i biti sama bogata Božjim duhom. Čovjeku treba Crkva, koja će štititi i braniti duh u njemu.

Da je ljudski duh vidljiv i tvaran, vlasti i kapital bi ga prihvatili, njegovali i uzeli pod nadzor. Međutim, budući da je on nevidljiv i netvaran te da mora ostati pod nadzorom čovjeka, vlasti i kapital nastoje ljudski duh zatrti i potisnuti te nijekati njegovo postojanje.

Jedina zadaća nove, žive Crkve je nastojati da ljudi „progledaju“ i da uoče spasonosne mogućnosti ljudskog duha.

Ljudski duh je vidljiv samo u ljudskom zajedništvu. Duh je stožer zajedništva, a u zajedništvu je čovjekov spas. Ignaciju je sve bilo u pomoći „dušama“ odnosno cjelovitim ljudima. Benedikt je govorio, da njegova prijeka zadaća nije spašavati duše, nego živote i ljude. Isus je govorio da je on dobar pastir, a da pravi pastir izlaže svoj život čak i zato, da jednu jedinu odlutalu ovcu vrati u zajednicu, u stado. Ako se Crkva smatra Isusovom, a ne Abrahamovom ili Pavlovom, zar joj ljudsko zajedništvo utemeljeno na čovjekovu duhu kao bonum novum nije dovoljno izdašno za donošenje radosne vijest raspršenim i izgubljenim ljudima? Vlasti i kapital su čovjeku kao vučice i vuk, koji raspršuju stado, kako bi ugrabili i prožderali ovce.

Zajedništvo je duh. Kad se duh pokaže u zajedništvu uvažavaju ga i vlasti i kapital. Duh se ne prepušta caru. Duh mora ostati ljudskim i Božjim.