Autor: Nada Far
Datum objave: 27.04.2017
Share


ZAMKA

Promatrala sam je kako pleše,kako se smije, kako jede i uvijek se divila njenoj opuštenosti

Promatrala sam je kako pleše,kako se smije, kako jede i uvijek se divila njenoj opuštenosti.Na licu joj se nije ocrtavao ni najmanji trag zabrinutosti, nezadovoljstva ni susprezanja.Voljela sam s njom izlaziti.Uvijek je bilo veselo i zabavno.

Život se poput sjajne niske nizao u njenim danima,dok su se nada mnom valjali teški  i nesigurni oblaci.Osmjehom ih je rastjerivala i ublažavala stvarnost.Govorila je brzo vadeći poklon za poklonom.Pokušala sam ju zaustaviti, a ona se znakom 'stop' ispriječila između mojih prigovora i  poklona.Bila nezaustavljiva,a meni je nedostajalo snage za opiranje.Često sam joj govorila:“Dovoljno mi je naše prijateljstvo...“

Sigurnost su joj davali roditelji, imali su samo nju.Brak joj se u mladosti raspao,pa se tješila da za nove početke ima vremena.Društvo se polagano osipalo,a ona sve tiše i više prihvaćala da bdije nad roditeljima.Ni malo se nije opirala ni tražila puteljke.Koji put se poljulana izdanim očekivanjima sklanjala pod njihovo okrilje,u sigurnu luku.Nije detektirala da joj se život odvija u dalekoj prošlosti.Opetovano je pričala o pogreškama bivšeg supruga, o svojoj ljepoti i snazi koja se sve više i više udaljavala i ostala u prošlosti, da ju stalno nije izvlačila iz prašine stare više desetljeća.Nadala se da će time pridobiti empatiju slušača.Neko vrijeme bi je slušali, a onda se u vidu lastinog repa izgubili. S godinama je,gledajući prijateljice koje se bore sa školovanjem djece, kreditima i brakovima, prestala biti opuštena i zabavna.Njen joj je problem bio najveći,a kad bi joj spomenula da je još mlada i da si može stvoriti drugačiji život okretala je očima.Sebe je najteže mijenjati.

Kad god bi pomislila da joj je teret dvoje starčadi pretežak, otac bi se pobrinuo da otputuje na kraće putovanje,da si priušti novi kaput,cipele ili torbu,a očekivao da se vrati.Što bi oni bez nje?!Prihvaćala je njihove poglede i njihove potrebe koje su svakim danom bile sve veće.Bilo je to lakše nego promijeniti život i prihvatiti neizvjesnost.Misija se svakim novim danom pretvarala u ropstvo,a ropstvo u neopisiv strah koji je nazivala'moralnom obavezom'.

'Moralna se obaveza' protegla na još jedno desetljeće u kojem je osjećala da je mladost prohujala, da ju sustižu boljetice, da se ne stigne za njih pobrinuti kad su oni  stariji i bolesniji.Potrebna im je.Imaju samo nju.Znala je to ona, a to  su i oni znali.Više je nisu slali na putovanja, ni u kupovinu.Stalno su je trebali i mijenjali priču; 'neka se ne brine,oni će ostaviti dovoljno da za nju  bude.'

Otac je prvi otišao, a ona se s još većom obavezom i strašću bacila na pomaganje majci koja se pretvarala u 'egoističnog vampira'.U savladavanju njenih prohtjeva s opravdavanjem da će joj ostati pozamašan imetak,saginjala  je glavu.Plakala.Osvješćivala svoje propuste i nadala se da će muci doći kraj.Kraj se nije nazirao,a mi gledale u izgubljenu mladost i propušten život. Neke od nas tješile su se njenom mukom, a neke u dubini duše osvješćivale da su svakom zadane prepreke na putu, a da samo odlučne prebace svoje srce i potom  tijelo.Upuste se u borbu s bujicom života.

Majka je morala u bolnicu, a onda u stacionar.Njena kućna njega, nije bila dostatna, jer je bila sve manje pokretna i zanemarivanjem vlastitog zdravlja onemoćala.U zajedničku sobu smjestila se s majkom.Tamo je većina ljudi , kao i majka,brojila svoje zadnje dane i kako sam mislila;ona tamo još ne pripada.Na štakama me uvjeravala da ju ne može ostaviti, sad kad joj je' najpotrebnija'.S užasom  i zaustavljenim prijekorom na usnama, znajući da u mom životu ima i da će uvijek biti  prljavog suđa, pokunjeno sam odlazila.

Sa zebnjom sam otvarala luksuzna vrata  i ulazila u  stacionar , nadajući se makar malom pomaku, u bilo kojem smjeru.

 U prizemlju sam čula buku i nisam se dala smesti.S kreveta njene majke stizale su kletve i prostote, a ona nemoćno ovješenih ruku sjedila na svom krevetu.Vampirica je zadnjim snagama htjela pokazati tko je i koju  snagu još ima…Vikala je da će ju razbaštiniti i da će biti sirota, da će sve ostaviti nećaku, koji joj je ponudio skrbništvo…Da nije zaslužila ni jedan njen novčić!?“Suze su joj tekle niz lice, kad se počela šamarati.Uzela sam je za ruke i izvela iz sobe.Znala sam da imam samo malo vremena, dok šok ne popusti.

Premjestili smo je u susjednu sobu,u trenutku koji mi se i sada čini nestvarnim.Izvukli je iz kanđi  posljednjih trzaja žene na odlasku…Uvjeravala sam je da majka ima svu potrebnu njegu, da može proviriti i u to se uvjeriti, ali da joj u sobu uđe kad bude spremna.Klimnula je glavom plačući.

Postepeno se opuštala, učila disati bez  čeličnog zagljaja i osvještavala da je previše izudarana i da se mora udaljiti.Odlazile smo na kavu, u kupovinu,u njen stan.Otkrivala sam iskrice smijeha u njenim toplim očima i  nježno je molila da se vrati u stan i okrene novu stranicu.Odmahivala je glavom dok sam je sažaljivo gledala.Onda me je nazvala i rekla da želi preurediti stan;izbaciti stare stvari i unijeti novu energiju.Mislila sam kako želi dobiti na vremenu, a onda smiješeći se shvatila da se polako oslobađa dugogodišnje zamke. Zamke života.

68
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.