Došuljala se još jedna jesen!Pretopla, sparna i teška, poput ljetne omare pred kišu. Nalegla se oblacima strepnji i neizvjesnosti nad naše sve krhije sudbine, sve tmurnije horizonte...Sa strepnjom pred zoru, još u jutarnjem sumraku otvaram oči i umornija nego što sam legla, sa zebnjom dočekujem novi dan, slušam prve jutarnje vijesti, prve političke emisije,..riječi, riječi, fraze,.suprotstavljena mišljenja.
-A zašto slušaš sve te vijesti, sva ta televizijska prepucavanja, kad ti to truje život?..Imaš svoj divan, bogat svijet koji si sama stvorila, razmišljaj o ljepšim vrijednostima života!.. savjetuje mi stari prijatelj.
Želim znati..jednostavno želim stvoriti vlastite stavove o svemu što me čeka u ovo malo života koji mi je preostao!..kriknem krajnje revoltirana.
Onda čuvaj onu životnu radost, svjetlost i veselje kojima si ispunjavala svoj život do sada,trebat će ti, jer oko nas se nakupilo mnoštvo oblaka!..
Umorno piljeći u jutarnju polutamu, razmišljam o prijateljevim riječima...
Gdje je nestalo ono mnoštvo vedrine, ona gotovo djetinja radost kojom sam nekada dočekivala svako godišnje doba, svaki novi dan, kao nastavak niza jednostavnih radosti, upornog tkanja svog malog života u očekivanju neke svjetlije budućnosti?
Sklapam oči, u mislima letim unazad, daleko u prošlost, u potrazi za nestalom vedrinom...
Jesenje jutro na djedovskom imanju.Sa Zagrebačke gore na domak ruke, diže se jutarnja izmaglica poput oblačića i nestaje u pastelnom plavetilu neba. Svježina srebrnkaste rose polako se isparava pod još uvijek toplim zrakama sunca iako teku posljednji dani mjeseca rujna.
Bosih nogu u sandalama tapkam kroz mokru travu voćnjaka.Šljive su pobrane i spremljene vriju u kacama za rakiju u pecari. Na granama još se drže kasne sorte jabuka i dunje,žute baršunaste dunje, koje će za koji dan krasiti sve ormare po sobama i snažno mirisati.Još ima mnoštvo crvenog šipka,ali moje male ruke ne mogu dohvatiti njegovo vižlasto granje puno trnja.
Na jugu imanja podno nepreglednih tabli vinove loze, rastu stabla kasnih vinogradskih bresaka.Pune su im grane žuto zelenkastih plodova koji mirišu nekim gorkastim mirisom po koštici.Kupim popadale plodove, sjedam na travu zaravanka i spokojno ih žvačem promatrajući čudesnu ljepotu jesenje prirode: žuto smeđkasta boja vinograda penje se uzbrdo svom širinom brijega, još uvijek zeleno lišće voćnjaka prošarano crvenilom, vijuga duž čitave istočne strane imanja,uokolo do pred kuću, da bi s njene zapadne strane vječnu stražu čuvalo tamno zelenilo stoljetnih crnogoričnih stabala parka.
Na samom vrhu brijega, usred raskoši jesenjih boja,smjestila se kuća s ogromnom verandom od zelenih drvenih letvica,gusto obrasla divljom lozom.Crvenilo njenog lišća prošarano malim tamno plavim grozdovima,nalikuje neukrotivoj,bujnoj ženskoj kosi.Ona dominira cijelom južnom stranom kuće, dajući joj ton vesele neobuzdanosti prirode,u svom posljednjem vrisku.
Ispod te verande,bilo je moje prostrano skrovište, gdje sam se zavlačila na svoje tajne igre i meditacije.Uglavnom sam čućala i promarala kolone ogromnih mrava,koje su se kretale od istoka prema zapadu i obratno. Sastajale su se negdje točno na sredini,zastajale i sporazumjevale se ticalima i kretale dalje,žurno noseći slamčice ili zrnje.Pokušavala sam ih ometati raznim preprekama od kamenčića ili trijeski,ali oni bi zaobišli prepreku i složno jurili novim putem prema svom cilju.
Zamnom bi često dojurio moj pas Boby, sjeo bi i sretno daščući isplažena jezika osluškivao zvukove ladanjske idile: Lavež seoskih pasa,kloparanje kola s nedaleke ceste,čegrtanje klopotca za plašenje jata čvoraka, koja su se do pred mjesec dana obarala na dozrelo grožđe i nestala nakon berbe, a klopotci se još uvijek glasaju pokretani vjetrom, a pridružuje im se šum teških grana omorika i sekvoja.
Pada veliko žuto lišće platana, stvarajući šuštavi tepih uokolo po šljunku parka.Izvučem se iz svog skrovišta i potrčim prema parku, a Bobi zamnom loveći me i lajući, valjajući se po hrpama lišća koje ja razbacujem nogama...
Spretno se popnem na grane sekvoje, dok Boby nemočno cvili podno gorostasnog debla. Naizmjence položene grane pomažu mi da se s lahkoćom penjem i udobno smjestim na tim malim prirodnim klupicama.Hrapava kora drveta cimetove boje, lista se pod mojim prstima poput malih ploćica.Uporno je skidam tražeći sakrivenu ključanicu ulaza u dvorac, kako sam čitala u priči...čvrsto vjerujem da ću je naći jednog dana i ući u svoj dvorac...
S te visine, neopisivo slobodna i sretna, lutam pogledom po okolišu, vinogradima i voćnjacima, seoskim kućicama i gospodskim kurijama sa šiljatim tornjićima. Mašem nogama po zraku, koji miriše po jeseni, po moštu koji vrije, po otpalom lišću...
U daljini cestom koja se uspinje,oblak prašine najavljuje povratak bake iz grada.Oprezno siđem sa drveta i pojurim prema ulazu na imanje.Tu skačući s noge na nogu dočekujem automobil širokih starinskih blatobrana i papućica,koristim njegov mali zastoj na ulazu i sjedam na stražnji branik, da se provozam pedesetak metara alejom do kuće.Najčešće padam, ali ni ogrebena koljena ni oguljeni laktovi nisu ništa spram radosti avanture vožnje na stražnjem braniku...
Ništa šta se događalo kasnije u mojem dugom životu, nije moglo izbrisati intenzitet slika i dojmova mog najranijeg djetinjstva.Sva ta sačuvana jednostavna ljepota, sve te jesenje slike iz davnine, žive trajno u meni, poput zapretenih staza vedrine...