Autor: Marija Biljak,dipl.bibl
Datum objave: 24.11.2016
Share


ZAŠTO BOG DOPUŠTA PATNJU?

Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i na taj način čine od tebe čovjeka, stavljaju noge na Božji put?

Otac Augustyn Pelanowski pripada redu poljskih pavlina. Omiljeni je propovjednik, voditelj karizmatskih seminara i duhovnih vježbi. Vrstan je poznavatelj Svetog pisma, kojemu tumači mističnu stranu. U knjizi „Zašto Bog dopušta patnju?“ on veli:

„ Znaš li uočiti povezanost između odbacivanja i kasnijih događanja, koja su ti omogućila duhovni razvoj? Znaš li zahvaljivati Bogu za „ljude-čudovišta“, za one koji su žderali tvoje osjećaje, iskorištavali te, gurali te na samo dno i zatvarali te u sebe? Nisi li upravo zahvaljujući njima naučio onu pravu molitvu i otkrio istinsku vezu s Bogom? Primjećuješ li da te samo životne oluje, bure, krizne situacije i događaji velike emotivne snage bude iz letargije, iz vegetirajućeg stanja i na taj način čine od tebe čovjeka, stavljaju noge na Božji put? Sotona, kako vidimo, ne samo da nas muči istinskim nemirima nego isto tako i lažnim mirom.“

Na jednom mjestu pater Pelanowski veli:“Pomanjkanje tragedije u životu može dovesti do vječne tragedije.“

I nastavlja: „Ne bi postojala nikakva literatura na svijetu, ne bi bilo kulture, umjetnosti, ne bi bilo civilizacije ni čovjeka, da nema umiranja i tragične note u životu!“

Tako, naime, Bog najviše obećaje onima, kojima je u životu dana „najmanja šansa“.

U modernom društvu, općenito, emocije nisu dobrodošle.

Zadnja epoha tretira smrt kao serijsku produkciju fast food-a. Postala je zahvat u ambulanti (abortus) ili „najbolje rješenje“ za stare i nemoćne ljude (eutanazija).

Omalovažavanje smrti uvijek uzrokuje divlju pobunu podzemlja. Trudimo se izbaciti smrt iz drame našega života isto kako se izbacuje duh iz kazališta, ali, gle čuda, događa se još gore: smrt ubija brže, neočekivanije, učinkovitije, ne dajući nam vremena za pripremu. Postala je veći problem nego život- baca se na bolesne od anoreksije, raka, na zaražene HIV-om, i na usamljene, one u depresiji, ubija strujom i slučajnim prometnim nesrećama, izmišlja nove bolesti i viruse, strši iz tamnih zakutaka s bljeskom noža, ubija bejzbol palicama koje tako lako raznose lubanju kao da puca ljuska od oraha... reklamira svoje „produkte“ u multipleks kinima i na plakatima sa sve više nasmijanih vampira, vilenjaka, demona, sve brojnijim četama opsjednutih, onih koji skupljaju lubanje, serijskih ubojica, manijaka koji bi, prema nečijim zamislima, trebali postati idoli i heroji priča za mladež.

Nitko ne zna kada će se približiti njezin krvavi pir, nitko to više ne kontrolira, jer nikakav seizmograf neće registrirati njezin korak.

Kada netko nije spreman umrijeti za druge, nije spreman ni za svoju smrt. Još jači je naš otpor prema smrti kada gubimo voljenu osobu.

Sveti Ignacije Antiohijski tako zapisa o svojoj budućoj smrti:

„Dopustite mi da postanem hrana divljim životinjama, zahvaljujući kojima ću doći k Bogu. Ja sam Božja pšenica. Bit ću smljeven zubima divljih zvijeri da postanem čistim kruhom za Krista.“

Život na zemlji je nasmijani očaj. Zato: pomirimo se sa smrću, jer kad je Gospodin prošao kroz njena vrata, osim rana, zadobio je mir, a kad se pokazao učenicima zračio je radošću i srećom. Smrt nam otvara vrata sreće ako tu na zemlji nismo zatvorili vrata nesretnima- Uzalud živi onaj , koji nije nikom pomogao!

Tko prima svoj život kao svagdanje umiranje za Boga i za druge, kao odricanje od samoga sebe, neće razmišljati tragično o svojoj smrti. To svakidašnje umiranje priprema nas za sastanak s Bogom i vodi nas Gospodinu.

Gospodin nas spašava od svake vrste smrti. Svaka životna situacija skriva u sebi prisutnost Božju, iako vjerujemo i nikada ne sumnjamo u to, Gospodin će nas uvijek i na vrijeme izvući pa makar dosegli i samo dno provalije.

Vjera se rađa iz zapanjenosti, smrtnog očaja, straha- svi oni zbog kojih podnosimo pakao, najviše nam približavaju nebo.

Bez nesreća i razočarenja koje doživljavamo od najbližih, nemoguće bi bilo otkriti sreću koja dolazi s Neba!

Psalmist piše da su naši neprijatelji ujedno i naši dobročinitelji.

Zapanjenost- to je početak vjere.

Međutim, zaprepaštenost rađa vjeru tek kad smo „zaprepašteni“sami sobom!

Bog prima u svoje srce i one najokorjelije, ukoliko uvide svoju tvrdoglavost i pobunu.

Ljudi se odlučuju na herojsku hrabrost samo onda kad su stvarno preplašeni. Krist oštro i kratko govori o neophodnosti prihvaćanja svoga trpljenja. Jednom je netko rekao:“ U trpljenju , duša je uvijek djevičanska.“

Otac Pelanowski kaže kako istinski dar ne traži nikakve koristi. Biti dobar, to ne znači biti drag- to znači biti istinit.

Spasiti nekoga, izgubiti nešto od svoje sebičnosti, to znači umrijeti sebi.

Kako je teško umiranje za one koji žive na naš račun!

Kada oprostiš drugome , grijeh se ne može uhvatiti za tebe.

Manje trpi onaj koji ništa ne planira unaprijed i ništa ne očekuje nego onaj koji sve pažljivo planira.

NEKA BUDE VOLJA TVOJA- takav stav je početak nutarnje radosti.

Život je stalno primanje i predavanje Bogu svega i sebe same trebamo prinositi.

Valja naglasiti da Bog nije sluga našega uspjeha, nego je Bog onaj koji ostaje isti i kada proživljavamo najstrašnije trenutke. Bog nije ni sluga, niti zaštitar.

Nadalje, Bog je uvijek dobar bez obzira na to što nas pogađa ili što o njemu mislimo.

Tako poraz, bolest i invalidnost ne moraju uopće biti nesreća u očima Božjim, a usamljenost, samoća, samotnost može postati nagradom.

Kada bolje pogledamo nesreću i bolest, može se uočiti da u njima zapravo postoji začetak blagoslova.

Naime- kad ti NEŠTO ne ide, znači da ćeš uspjeti u NEČEMU važnijem!

Otac Pelanowski veli- Ukoliko u najgorim i najtežim trenutcima života budemo milosrdni, dogodit će se promjena u stvarnosti- sramota će postati slavom, mržnja ljubavlju, smrt životom, pad podizanjem, izgubljena bitka pobjedom, a nepravda milošću nama darovanom.

Postoji ipak jedan uvjet- u nama mora umrijeti ono što se zove ponos!

Dobro je da nam ne uspjeva veza koja samo „izgleda“ kao da je ljubav.Dobro je da u životu ne uspijevamo u svemu. Nije li i to umiranje?!

Ljubav može biti samo onda savršena kada želi dobro onima koji nama žele zlo. Bog dozvoljava situaciju u kojima naša ljubav mora biti idealna.

Plašimo se govoriti istinu jer se plašimo za sebe i ne znamo se brinuti za ono što je nekome na spasenje.

Istina oslobađa, ali i košta. Usmjerava našu ljubav s egocentrične razine straha za sebe prema razini kršćanske brige za druge. Nećemo izići iz nekih problema dok god se ne naučimo govoriti istinu, makar se ona može pokazati neobično teškim iskustvom, gotovo smrtnim strahom. Spasit ćemo se samo ako ne podlegnemo iskušenju lažnog mira koji omogućuje izbjegavanje suprotstaviti se osobama koje su nas ranile svojim ponašanjem: grijesima, požudom, ohološću, neodgovornim osjećajima.

Svaka slava nije nam na korist i svaki uspjeh može biti zamka- tako zemaljska slava donosi sa sobom: razočarenja, zablude i pogrješke.

Čovjek bez Duha Svetoga, bez Božje ljubavi, osjeća ogromnu glad srca. Trči za ljubavlju i baca se na sve i svakoga, žderući svaki oblik ljudskih osjećaja. Glad za ljubavlju pretvara se u lavlju glad, lavlji tek, poput „gladi skakavaca“, te rađa emocionalnom tiranijom.

Prije ili kasnije, svako zarobljavanje osjećaja mora proći smrtnu borbu preobrazbe ili jednostavno završava smrću- što je veći strah od samoće, to je snažnija njihova težnja za kontrolom drugih, veća želja da se nekome nanese ponižavajuća bol.

Bez obzira na mišljenje psihologa, moramo zaključiti da samo istinito obožavanje Boga daje ravnotežu i mir srca, a to znači ozdravljenje bolesnih osjećaja i oslobađa čovjeka od krajnosti.

Materijalna sigurnost i uspjeh ne garantiraju tako željeni mir. Kultura zapadne civilizacije nameće ljudima prevelika očekivanja. Odatle toliko puno depresije i kulta oholosti. Istina je ipak ta, da slabost budi simpatije, a ponos odbijanje.

Trpljenje i oslobođenje su etape neobično brzog sazrijevanja u vjeri.

Netko reče:“ Ne mora se dogoditi onako kako diktira naša mašta ali sigurno će biti onako kako Bog hoće i ono što Bog hoće je uvijek bolje od onoga što hoću ja.“

Isus često puta zapravo želi da shvatimo, kako je raspad našega sistema, načina razmišljanja, nešto sasvim prirodno i dobro, a neuspjeh brojnih životnih nastojanja potreban i normalan da otkrijemo upravo ono što je On sam za nas sagradio: građevinu vječnog života!

Ukoliko nam nešto nestaje ili se raspada, to jednostavno nije to, jer nije bilo do kraja istinito.

Pišući o molitvi kaže se- molitva, da bi išta promjenila, mora postati snažnim unutarnjim iskustvom. Mora nas potresti duboko- kao smrt! Nikada nismo tako istiniti i iskreni u molitvi kao onda kada nešto teško proživljavamo!

Tuga i apatija nikako nisu stanja duha koja treba umjetno izazvati da se uđe u molitvu, ali patnja je ponekad zadnja mogućnost koju Bog dopušta da ga konačno počnemo moliti za pomoć!

Religioznost, primjerice, može dovesti do smrti vjere. Međutim, treba reći da je pojam mistike shvaćen upravo kao iskustveno spoznavanje Boga: Cognito Dei experimentalis. Ukoliko je vjera samo sistem koji nas uvodi u duhovno mirovanje a prestaje prije svega biti doživljaj- iskustvo i prepoznavanje Boga u osobnom životu, to onda znači smrt naše vjere!

Onoliko koliko ulazimo u sebe, toliko produbljujemo svoj odnos s Bogom, a isto tako duboko i oslanjajući se na istinu, stvaramo naše veze s ljudima.

„Plitki ljudi“ su oni koji se hrane u plitkim vodama zemaljskoga života. Njih se može sresti u površinskim i plitkim vodama emocija i afekata. Dolazak do sebe podrazumijeva život s otvorenim vratima pamćenja i bez straha pred bilo kojom uspomenom. To je moguće ali treba vjerovati da je u svemu što smo doživjeli bio prisutan Bog. I na kraju, razumijevanje i prihvaćanje samih sebe znači otkrivanje prisutnosti Duha Svetoga u našemu životu.

Tko sam sebe mrzi i nema dodira sa svojim osjećajima i sjećanjima, ne može računati da će se u njemu nastaniti Duh Sveti.

Ako je čovjek usmjeren prvenstveno na život i na tijelo s požudom, postaje time opčinjen i gubi svoje ljudsko dostojanstvo. Ovdje nastupa početak ljudske patnje i optuživanje Boga.

Mistika, isto kao i psihologija, slažu se da pogled unutra, u nutrinu, čini prijelomnu i oslobođajuću promjenu u čovjeku, promjenu koja ozdravlja i pročišćava.

„Biti dužan“ to znači živjeti s osjećajem krivnje. Molitva kajanja je siguran put prema poznavanju samoga sebe, sve do oslobađanja od svih strasti i ukočenosti koja paraliziraju našu osobnost, prije svega iz dva razloga:

  1. Bolje sebe spoznajemo u istini
  2. Istinitije se obraćamo Bogu u svojoj bespomoćnosti i pokori

Europljani su previše zaokupljeni svojim egoističnim ciljevima- ostvarenjem i ispunjenjem samih sebe- na oltarima njihovih srdaca je egoizam/“SELFIZAM“.

Već je Karl Rahner, prije mnogo godina predvidio da ćemo postati opet pravi kršćani tek kad se vratimo u katakombe.

Naime, svatko živi za sebe, nitko ne želi živjeti za djecu ma kakva god bi ona bila.

Polako se gube iz upotrebe i nestaju pojmovi i riječi suprug i supruga, muž i žena, a njihova mjesta zauzimaju partner i partnerica.

Samo je Božje milosrđe spas od nesreće i trpljenja , smrtne ugroženosti i napada sotone.

Grijeh je jednostavno puknuće u našem obrambenom sustavu, rupa u zidu milosti, pukotina u srcu.

Kada grijeh ugleda svjetlo dana, često ima dugu povijest. Razvija se i oblikuje kao mutirajući virus, potpuno bez simptoma, a na njegovo postojanje i ne sumnjamo, jer je nevidljiv.

Za pornografiju otac Pelanowski kaže da je životinjski kult tijela. Mnoštvo ljudi je ovisno o osjećajima, napaja se njima, trpi i uživa u otrovnim i emocionalnim ovisnostima. Sebi podređuju druge osobe i postaju ovisni o drugome čovjeku, čak i pod cijenu gubitka samoga sebe, svoga dostojanstva, kao i gubitka Božje blizine.

Krist, iako pun sjaja i slave, ali je nikada nije tražio za sebe: živio je u tišini, skromnosti i skrovitosti srca!

Ljutnja, nezadovoljstvo, upornost i osvetoljubivost, to su reakcije ohole duše. Oholost se izražava u sklonosti da se ne oprašta i ustrajnosti i negativnom, kako u odnosu na sebe, tako i na druge.

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije svake godine u svijetu se izvrši 53 milijuna abortusa, dakle u zadnjih trideset godina izvršeno ih je preko milijardu. Samo četiri europske države čuvaju život: Malta, Poljska, Irska i Portugal.

Sveti Maksimilijan Marija Kolbe, koji je prorekao da će u vrijeme drugog svjetskog rata poginuti upravo onoliko ljudi , koliko je izvršeno abortusa i njegovo se proročanstvo doista obistinilo!

Bog rasvjetljuje nutrinu naših savjesti i očekuje od nas da se potrudimo i pročitamo ona uistinu koja se nas tiču.

Ako godinama potiskujemo i guramo od sebe svoje tamne strane i istinu, može se dogoditi tragedija koja će lančanom reakcijom povući sa sobom cijeli niz katastrofalnih i bolesnih situacija i ishoda.

Tako nas trpljenje uči mudrosti, a ispaštanje daju snagu da napokon prekinemo s duhovnom lijenošću.

Pisac završava ovo štivo sljedećim riječima:

„Samo neizmjerna ljubav Božjega Srca može nasititi čežnju za apsolutnom ljubavlju.

Zadovoljenje ljudske potrebe za srećom i nasladom a koja bi istovremeno bila i posvećenje- često se pokazuje tako snažnim doživljajem da se samo može usporediti s iskustvom umiranja- Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina.-

Mistika takva stanja , takvu vrst približavanja Bogu zovu-ekstazom- može se dakle umirati od sreće koja izvire iz iskustva direktne povezanosti s Bogom; umirati na takav način koji za posljedicu ima još veću angažiranost u ovozemaljskom životu.“

Jedna svetica reče iskrenošću sretnog čovjeka-

„ Sve što duša shvaća i spoznaje svojom snagom ništa je u usporedbi sa spoznanjem koje dobivamo u vrijeme zanosa. Kada se duša osvjetljena Božjom prisutnošću, uzdiže i kada se Bog skriva u krilu duše a duša u krilu Božjem, tada duša shvaća i posjeduje nasladu dobara koje nije moguće opisati; nadvisuje to svaku ljudsku spoznaju i svaku ljudsku riječ koja bi pokušala u sebi sažeti ovo iskustvo . Duša se kupa u izobilju sreće i znanja.“

294
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.