ZAŠTO IMAŠ DVA OKA?

ZAŠTO IMAŠ DVA OKA?

Vodeći  petogodišnju djevojčicu u park često sam slušala pitanje:“Mama gdje je moj tata?“Zastala bih shvaćajući da je prevelika da joj govorim kako radi, kako će doći…Odvlačila bih joj pažnju nekim psom koji je upravo prolazio, ili nekom bebom koja je plakala.Cupkajući  otrčala bi na njihaljku,dok sam okretala glavu  sakrivajući  suzom zamagljenu sjetu. Znala sam da to nije dobro, a  nisam znala kako da joj kažem istinu.Kako da se sama s njom suočim.Lakše ju je bilo odgađati,lagati sebe i nju.U životu prvo reagiramo, a onda učimo snoseći posljedice reakcije. Vraćajući se kući, nastavljala bi svoju priču:„Znaš, Martinov tata svaki dan dolazi po njega u vrtić! I onda ga još vodi na igralište…“ tužno bi govorila  moja djevojčica,dok sam je čvrsto držala za ruku i obećavala da ćemo ići u kazalište lutaka.

Gledala sam u nebo s jednom jedinom molbom.

 Na Majinom tulumu upoznala sam Tina. Imala sam sedamnaest, a on je bio brucoš.Došao je s prijateljem,sjeo u kut i promatrao.Prišla sam mu  smiješeći se s čašom u ruci i upaljenom cigaretom. Brzo, prebrzo me je izveo  s tuluma.Šutke.Nisam se uspjela snaći, a već smo bili na ulici.Ni ime  mu nisam upamtila.

Šetali smo po Tuškancu, kad je zastao i upitao:“Što  radiš  na onom tulumu?“Tupo sam ga gledala ne shvaćajući pitanje.Zbunjeno sam odgovorila:“Isto što i drugi, zabavljam se…“

„Ma koja zabava?Ti to zoveš zabavom?Ja ću ti pokazati što je zabava!“Uhvatio me je za ruku i trzajnim pokretom poveo.Nisam pitala kuda.Više nismo šetali, već žurili.Kuće su mi promicale,obasjane treperavim uličnim svjetiljkama,kao da sam u vlaku.Sada znam da se to život žurio, ostavljajući me da u svom  neiskustvu lovim sjene.

Tiho, gotovo na prstima, uveo me u dvorište malene, sive kućice.Iza malih, klimavih prozorčića naziralo se svjetlo.Žuti pas  s velikom , tamnom mrljom na desnom uhu , zaletio mu se među noge mašući repom i glasno lajući.Šutke ga je pomilovao ne ispuštajući me iz ruke. Vodio me uskim , škripavim stepenicama u sobicu iznad garaže.Upalio je noćnu lampicu zastrtu sjenilom od novinskog papira. Iz kućice čija su vrata bila zastrta zavjesom od perli,  čuo se ženski glas:“Tin, jesi li to ti ?Tin?“

„Jesam, spavaj!“odvratio je sjedajući na kauč.

Oči su mi se privikavale na polutamu.Uhvatila sam staru komodu na kojoj su bile poredane crvene jabuke i starinski kauč prekriven prekrivačem jarko crvene boje. Na zidu su nekim opominjućim redoslijedom bile nalijepljene fotografije europskih gradova koje su se ogledale u velikom ogledalu postavljenom na suprotnom zidu.Gledala sam ga prkosno stojeći iznad njega, a on je nonšalantno raširio ruke na naslonu kauča  nepomično sjedeći.

Privlačila me njegova drskost.

Osjećala sam nepoznate, izazovne titraje koji su strujali mojim tijelom.Malenim sobićkom lelujala je  glazba.Povukao me je  na kauč, dok sam  na njegovom licu tražila toplinu.U nosnice mi je naizmjence ulazio  miris jabuka, miris psa,pa njegov miris, omamljujući me do malaksalosti, oduzimajući mi ruke i noge.

Ljubio me je mahnito,a odgurnuo kad sam se  počela opirati da dođem do zraka.  Vidjela sam  žutog psa koji je pridigao glavu, a onda ju lagano spustio na prednje šape, glasno zijevajući.Naglo  je ustao,dobacujući mi jabuku i rekao:“Idemo!“

Gledala sam ga ništa ne shvaćajući.Čudan treptaj straha i neke nejasne strepnje prekinuo je pas koji je ustao protežući prvo jednu, a potom i drugu nogu.Šutke me je uhvatio za ruku i prstom pokazao da šutim.Noć je bila mirna, dok je lagani odsjaj mjeseca šarao po granama obližnjeg stabla jabuke, igrajući se sjenama. Šutke smo se vozili.Kad smo stali pred mojim ulazom,  ovlaš me je poljubio u uho i rekao:“Uh, kako sam umoran, danas sam istovario šleper cementa!“Izašla sam šutke i uputila se prema ulazu, misleći:“ A,kak je ovaj zabrijao?!“

Čula sam kako se auto udaljuje i nisam se okrenula.

Maja i ja stalno smo bile na telefonu i mobaču.Stalno smo se ludirale i smijuljile.

“Kaj si čopila  najnedostupnijeg komada?“zekala me.

„Neee…on je mene, ovaj ma niš…“

„Kaj se izmotavaš?Pričaj, kam ste zbrisali?“

„Ma nikam, šetali smo Tuškancem…“

„I sam ste to radili?“

„A da i onda me je poljubio…i to je to…“rekla sam sjetno se prisjećajući večeri.

Dani su se vukli, a ja sam mislila da je priča s Tinom završila.Niti  je zvao, niti dolazio.Onda mi se učinilo da je projurio pored škole u trenutku kad mi je prilazio Ivan.Kraićkom oka uhvatila sam njegov pogled.U petak me je čekao pred školom.Kao da smo se svaki dan čuli, kao da smo se dogovorili.Samo je promrmljao pozdrav i povukao me.Ni sama ne znam zašto se nisam pobunila.Opet sam ga pustila, jer me je nešto čudno vuklo k njenu.I koliko god sam u mislima razrađivala kako ću ga hladno odbiti, odgurnuti, nisam to učinila.Bez riječi sam ga slijedila, dok me  je vodio ni sama nisam znala kud, a nisam pitala. Ušli smo u uski,tamni hodnik.Na dnu su se ukazala bijela vrata i on me lagano unutra gurnuo .Pojavila se svjetla soba sa svijetlim namještajem, nešto  što  nisam očekivala.

„Hoćeš neko piće, sok, žesticu?“ okretao je boce na malom, bijelom stoliću ne snalazeći se u prostoru.Sjedila sam na rubu bijele, kožne garniture i gledala ga.

„Prišao mi je, kleknuo pored mene uzimajući mi torbu s knjigama. Sjeo je do mene, nudeći mi sok.

„Hoćeš malo?“Odmahnula sam glavom, a on je odložio sok, zapalio dvije cigarete i pružio mi jednu.Pušili smo u tišini.Odsutno sam proučavala  šare na tepihu, dok me je zagrlio.

“Danas si nekako tiha?“

Pogledala sam ga i prvi put otkrila da ima jedno plavo , a jedno smeđe oko.Oborio je pogled.Ljubio me je nježno,  sigurno me  okrećući i  skidajući. Posve sam zaboravila, da sam ga imala namjeru izvrijeđati, odgurnuti,pobjeći.Stvarao je izazov, znatiželju, kojoj nisam mogla okrenuti leđa.

„Čiji je to stan?“pitala sam ga dok smo goli i opušteni ležali  na podu, promatrajući ga iz druge perspektive?

„Stan?Ma nije važno, stan, ko stan…“

„A koji ti je onaj visoki dečko?“

„Ivan?On je…, ma nitko.“

„Onda od danas neka tako i ostane,“završio je moju rečenicu.

Viđali smo se u bijelom stanu.Polako se otvarao, da bi se bez nekog pravog razloga naglo zatvorio,ostavljajući me s pitanjima na usnama.Za par dana pričekao me pred školom i rekao da mora na put.Nije rekao kad će se vratiti.Posve zbunjena oduzeto sam stajala  pitajući se zašto ruši svijet u koji me je tek uveo.

Nije se javljao.

Dani su se rastezali, a ja sam izbjegavala Ivana, bojeći mu se priznati da imam drugog dečka.Nisam mogla učiti. U mislima  sam osjećala kako me ljubi, kako me dodiruje… Vidjela sam ga kako me odvodi u prostrana polja, gdje sve leluja i njiše se u dahu našeg susreta,kad moje tijelo od bubrenja i želje ludi…

Vratio se u predvečerje kad sam s Majom i Ivanom htjela ući u naš kafić.Samo je stajao kraj auta i čekao. Na brzinu sam se pozdravila  i poletjela prema njemu.Uhvatio  mi je ruke u zraku,ruke koje su ga htjele zagrliti. Sjeo u auto i otišao.

Bez riječi.

Trudnoća je bila vidljiva kad sam maturirala.A on i dalje bio nedostupan.Tražila sam ga, makar su mi roditelji branili.Znali su da se tako ne ponaša odgovorna osoba.Ja to još nisam znala.Tek sam to  trebala naučiti.Zloslutno sam se prisjećala njegove rečenice:“U odnosima uvijek jedno povrijedi ono drugo!To nam je u prirodi…“

Moji kumovi pobožni ljudi, govorili su da se mole za mene ,Tinu i  njega…Da ju dođe vidjeti, da ju prigrli.Govorili su mi  kako mu treba vrijeme.Kako mora proći kušnju koja će ga ponukati  i otvoriti put.Kad prolazimo  razdoblja kušnji neminovni su susreti s otvorenim pitanjima.S vlastitom savješću.Bujajući u nama slama našu bahatost i oholost, odvodeći nas na put  kojim nismo mislili ići.

 Tina  je rasla, a ja sam  sazrijevala. Prestala sam vjerovati da će  doći dan, kad će poželjeti vidjeti svoje dijete.Osjećala sam da je među nama prazan prostor zamagljen njegovom skučenošću.  Onda sam u snu  vidjela  hrpu bijelih listova nošenih vjetrom.Jedan  je doletio i  zalijepio  mi se za lice.Posve bijel i neispisan,a  svejedno sam na njemu vidjela  njeno ime pored njegovog,shvaćajući da je sudbina  ispisana bijelim slovima na bijelom papiru.

Nazvao me je jedne sumorne, kišne subote i rekao:“Ja sam ispred zgrade, dovedi malu!“

Ostala sam stajati sa slušalicom u ruci, gledajući kroz prozor  i shvaćajući da je samo staklo prepreka...Sve je titralo u meni i oko mene kao da se nekakva čudesna energija stvorila ni od kud.Tina me je potezala za haljinu , a ja osjećala da je providna zavjesa pala.

Zagrlio ju je. Izmicala se gledajući ga u oči i pitajući :“Zašto imaš dva oka?“