ZAŠTO MRZIMO

Rush W. Dozier, ml. harvardski je đak, novinar i pisac znanosti.

U predgovoru njegove knjige intrigantnog naslova „Zašto mrzimo“ pisac kaže kako mržnja ima gotovo beskrajnu sposobnost dehumaniziranja svojih žrtava, ona isključuje najosnovniju ljudsku

sposobnost osjećanja sućuti i suosjećanja.

Knjiga Zašto mrzimo tvrdi da je problem 21. stoljeća problem mržnje.

Ovo štivo proučava mržnju i njezinu pratilju samomržnju iz šarolikosti različitih disciplina i područja istraživanja uključujući

neurologiju, psihologiju, evolucijsku biologiju, arheologiju, paleontologiju, povijest ratovanja i stvaranje civilizacije.

Izgleda da su snažne ubilačke i samoubilačke sklonosti ugrađene u ljudski mozak putem evolucije. Revolucija u neurologiji zadnjih dvadesetak godina otkriva osnovne mehanizme ljudskih emocija skrivenih duboko u mozgu. Spajanje ovoga znanja sa sve većim razumijevanjem evolucijskih i kulturoloških aspekata mržnje pruža nam prvi put nadu u obuzdavanju njezina užasnoga utjecaja.

Autor kaže kako je mržnja nuklearno oružje našega uma, čija detonacija može raznijeti društveni poredak i gurnuti narode u rat i genocid. Samomržnja pak može neprimjetno u nama stvoriti negativnu sliku o sebi samima, što život lišava zadovoljstva i vodi u depresiju, pa čak dovodi i do samoubojstva.

U ime mržnje ljudi čine najšokantnija i najodvratnija djela koja se mogu uopće zamisliti.

Ta se užasna djela nazivaju različitim imenima: ugnjetavanje;mučenje;genocid i terorizam. Istraživači su otkrili da mržnja proizlazi iz pradavnog nagona za održanjem, koji obuhvaća intenzivnu odbojnost, gnjev, stvaranje stereotipa i razlikovanju „ mi-nasuprot-njima“. Mržnja i samomržnja angažiraju različite djelove mozga. Tako su neurolozi znanstvenici otkrili ključno područje odgovorno za upravljanje našim emotivnim i motivacijskim reakcijama na vanjski svijet, a to je amigdala. Postoji i lijeva i desna amigdala i oni predstavljaju tzv. primitivni živčani sustav. Amigdala igra važnu ulogu u mnogim emocijama uključujući mržnju, ljutnju, strah, ushićenje i ljubav, te služi kao potezni upaljač za emocije i način ponašanja , sposoban automatski aktivirati odgovor i prije no što svjesno shvatimo što se događa. Životinje koje operiraju amigdalu postanu sasvim pitome. Kod ljudi, izgleda da desna amigdala igra odlučujuću ulogu u mržnju i bijesu.

Cerebralni korteks čini naboranu vanjsku koru mozga. To je sjedište naših najnaprednijih sposobnosti, uključujući i svijest o samome sebi.

Ljudski limbični sustav posebno je opasan zbog svojih raširenih veza s neokorteksom koje nam omogućuju da mržnju i nasilje povežemo s najvišom sposobnošću ljudskoga uma- mišljenjem.

Velika važnost mišljenja za ljudska bića i njegova, kod naše vrste, izrazita povezanost s primitivnim moždanim centrima za emocije, postavili su temelje glavnom izvoru mržnje- fanatizmu i toleranciji.

Bez specifičnih instinkata, ljudska bića nemaju urođeni identitet.

Upravo nam sustavi mišljenja pružaju naš osobni osjećaj smisla i svrhe. Mnogi od najokrutnijih sukoba u povijesti u sebi su sadržavali sukobljavanje oko vjerskih, političkih i kulturnih sustava mišljenja.

Povijest bolno potvrđuje činjenicu da u slučajevima kada sustave mišljenja prožima mržnja, gotovo da nema granica okrutnosti u djelima koje pojedinac, skupina ili cijelo društvo mogu počiniti, a struktura ljudskog uma ne jamči da će se ljudi ponašati racionalno.

To je razlog zašto mržnja postaje tako hitnim problemom u poslijehladnoratovsko doba, kada se šire oružja za masovno uništenje: ako bi se grupa ljudi ili cijela nacija s mržnjom ispunjenim sustavima mišljenja, koja veliča mučeništvo, dokopala takvog oružja , mogla bi ga lako upotrijebiti i suočiti se sa stravičnim posljedicama-čak ih i pozdraviti! Nada dvadeset i prvoga stoljeća leži u mogućnosti da se izrade i prošire sustavi mišljenja koji obeshrabruju primitivno, iracionalno ponašanje i svode na minimum utjecaj doktrina okrenutih mržnji.Barem tračak optimizma pruža činjenica da se koncepcije poput vladavine prava, ljudskih prava, demokracije i slobode mišljenja šire već pet tisuća godina. Mržnja se može definirati, veli dalje autor, kao ekstremni oblik agresivne odbojnosti koja odražava ekstremni oblik straha- fobiju.

Prva reakcija na strah je bijeg, a ne borba, i to se odražava u našem biološkom odgovoru. Međutim, ako bijeg postane nemoguć, sekundarni nagon postaje borba. Mržnja je znanstveno rečeno proizvod limbičnoga sustava, koji je programiran za izvršenje primarnih evolucijskih imperativa opstanka i reprodukcije.

Primitivni i napredni živčani sustav ne predstavljaju uredno upakirane entitete već njihovo uzajamno djelovanje zna biti zbunjujuće i složeno. Primitivni živčani sustav sastoji se u onom što bismo mogli nazvati „predsvjesnim sustavom preinake“ kojim koordiniraju amigdala i drugi, stariji djelovi mozga. Kod naprednoga živčanoga odabira nema nikakvoga vremenskoga ograničenja. On nas čini sposobnima obuzdati svoje limbične nagone.

Autor nastavlja: Mržnja je vrsta fobije od srdžbe i to je zastario osjećaj.Danas se pak, fobija tretira kao problem mentalnoga zdravlja ako značajnije ometa normalno funkcioniranje. Bilo bi pametno, zaključuje autor, proširiti pojam fobije tako da obuhvati ne samo trajan, iracionalan strah, već i trajnu, iracionalnu mržnju.

Poput straha, mržnja pokazuje jaku sklonost stvaranju stereotipa. Za razliku od mržnje, srdžba može biti selektivna. Mržnja se može izraziti na mnogo načina, ovisno o okolnostima:kroz ljutnju, bijes, prezir, ismijavanje, gađenje, izbjegavanje, srdžbu ili ledenu tišinu.

Mržnja je najintenzivniji i najtrajniji oblik prvobitnoga neprijateljstva.

Jedan od najupadljivijih aspekata mržnje jest gubitak sposobnosti suosjećanja s onima koji se mrze.Autor kaže da prije svega moramo biti svjesni toga da najužasnije od svih oružja za masovno uništavanje

vreba u našoj primitivnoj psihi te da moramo pronaći način da je deaktiviramo. Tako se sugerira skup od deset strategija koje mogu spriječiti razvitak mržnje,smanjiti je ili pak, ukloniti; strategije su: biti određeni (drugim riječima, odredite bilo koji izvor srdžbe, bola ili prijetnje što većim brojem specifičnosti i detalja- ovo je važno naročito kod djece), uživljavati se u tuđe osjećaje( empatija- također se treba njegovati odmalena), komunicirati, pregovarati, podučavati (golema količina mržnje i predrasuda proizlazi iz neznanja), surađivati, promatrati stvari i događaje u njihovu pravu odnosu, izbjegavati osjećaj uhvaćenosti u zamku, udubljivati se u problematiku i tražiti pravdu, a ne osvetu. Mržnja može uključivati zablude. Postupajući u skladu s vlastitom mržnjom , ljudi mogu iskreno vjerovati da se ispravno ponašaju.Podjele na „mi-oni“ mogu dovesti do nasilja koje se ne temelji na mržnji. Takva agresija može biti  motivirana različitim stvarima , kao što su pohlepa, zavist, tiraniziranje, poniženje, pa čak i racionalna kalkulacija. Ali kad jednom sukob započne, lako može prerasti u mržnju a onda i potaknuti i nasilje. Pišući o evoluciji autor kaže da je ljudska vrsta nastala od terapsida koji su bili reptosisavci i izravni preci svih današnjih sisavaca , među kojima smo i mi. Prije 100 milijuna do 75 milijuna godina iz reptosisavaca su se razvili prvi sisavci.

Najnovija razina evolucijskoga razvoja jest novi mozak sisavaca, koji je dostigao svoj potpuni razvoj kod primata. Mozgom dominira neokorteks. Osnovna građa našega mozga pomaže pri objašnjavanju razloga zašto svjesno tek neizravno poznajemo dio našega uma koji su imali i reptosisavci-tek putem primitivnih emocija i stereotipa koji taj dio mozga signalizira našoj svijesti. Nikada izravno ne ulazimo u njegovu primitivnu svijest. Najznačajniji razvitak u povijesti evolucije

jest golemo povećanje ljudskog mozga, povećanje njegova predfrontalnog korteksa frontalnih režnjeva. Neokorteks omogućuje

prosvjećeno ponašanje. Cilj složenoga razmišljanja jest identificirati i klasificirati naše iskustvo i ono unutarnje  i ono vanjsko. Cilj složenih

emocija jest razvrstati te klasifikacije i svakom iskustvu, misli i postupku pridodati još i motivacijski sloj. Međutim, mržnja iskrivljuje taj proces, a stupanj se iskrivljenosti pojačava jer je teško promijeniti primitivni um. Sudovi amigdale, jednom donijeti, iznimno se teško mijenjaju. U globalnoj civilizaciji , oboružanoj smrtonosnom tehnologijom korisnost fobije i mržnje se izgubilo , a nedostaci namnožili.  Zamjenjeni su ciljanim strahovima i racionalnim odbojnostima,koji su daleko fleksibilniji, analitički i određeni. I fobije i mržnja su ostaci davne prošlosti. Mržnja je osobito opasni anakronizam. Primitivna nasilna mržnja ima svoje korijene u najstarijim djelovima mozga. Svi ljudi dobre volje se bore za drugačije vrste sustava mišljenja: onih koji bude našu sposobnost tolerancije, empatije i razumjevanja. Mržnja u najgroznijem obliku poništava milosrđe i hrani se nanošenjem boli i smrću. Motivi sustavnoga istrebljenja drugih često su mješavina primitivne mržnje, racionalnoga interesa, ravnodušnosti i impulzivnoga nasilja. Ipak, samom činu neminovno prethodi sustavna dehumanizacija onih koji se žele istrijebiti – žrtve se mogu izjednačiti sa gamadi.  U posljednjem ledenom dobu (između 40 tisuća i 10 tisuća godina) u Europi su živjeli kromanjonci.  Anatomija kromanjonaca bila je slična našoj. Oni su pokazali prvu jasnu provalu brze inovacije i suvremene ljudske imaginacije.  Bili su prvi koji su stvorili različita oružja i različite ljudske kulture.  Izgleda jasno da su kromanjonci razvili neki oblik složene društvene organizacije čiji su učinci mogli biti smrtonosni.

U složenoj društvenoj organizaciji ljudska bića su gotovo neograničeno jaka- dovoljno jaka da izbrišu većinu ostalih vrsta, uključujući i sama sebe, s lica zemlje;bilo planirano ili nesretnim slučajem. Pišući o umjetnosti autor tvrdi kako umjetnost služi kao vrsta diobene crte između primitivoga uma ranih čovjekolikih bića i suvremenoga uma od prije 40 tisuća godina. Umjetnost i dalje ima moć, smatra autor, oslobađanja primitivne snage uma, bilo za dobro il zlo. Pri tom jezik oslobađa ljudsku maštu omogućujući nam pristup prošlosti i budućnosti. Pitanje kada su ljudi počeli govoriti nije riješeno, a možda je i nerješivo.

Jezik kao takav i između ostaloga, oslobađa jednu od najopasnijih ljudskih sila: moć uvjeravanja.

Od pojave sumerske civilizacije pa sve do danas, ljudska kulturna evolucija nerazmjerno počiva na usponu ili padu civilizacija. A s civilizacijama smo ušli u carstvo ratova-i mržnje- širokih razmjera.

Autor smatra da je svijest još kontroverznija od jezika . Svijest zasigurno uključuje sposobnost stvaranja mentalnoga modela okoline

koja sadrži naše „ja“. Izgleda da su jezik i svijest urođena biološka

svojstva koja su pod genetskom kontrolom , a ne kulturološki izumi.

Veselje i mržnja su fleksibilne emocije. Budući da smo u odnosu na druge vrste maksimalno fleksibilni u ponašanju maksimalno smo i skloni dosadi. Kod ljudskih bića  mozak mora ispunjavati primarnu funkciju davanja smisla i svrhe našem postojanju. Tako iznimna snaga

ljubavi i mržnje  u ljudskoj motiviranosti proistječe iz fantastične fleksibilnosti tih emocija.

Ispitivanja su pokazala da su općenito najsretniji ljudi oni koji imaju osjećaj kontrole nad situacijom, a takav osjećaj dovodi do visokoga stupnja samopoštovanja. Osjećaj bespomoćnosti , besmisla i očajanja usko je povezan s kliničkom depresijom-produljenim stanjem žalosti i bespomoćnosti koje čini jedno od najrazornijih mentalnih oboljenja.

Ako je tjeskoba kuga 20. stoljeća, onda je melankonija bolest ovoga.

Studije su utvrdile složenu povezanost kliničke depresije, mržnje i agresije. Mnogi istraživači pretpostavljaju da su srdžba , nasilje i osveta primitivni protuotrovi za depresiju. Postoji strahovita bolna i destruktivna bolest koja pogađa desetke milijuna ljudi širom svijeta:manijakalna depresija- to je bolest u kojoj su ekstremna euforija izmjenjuje s ekstremnim beznađem. U kontekstu samoubojstva mržnja se može javiti u tri opća oblika: u obliku samomržnje, mržnje prema životu ili kombinacije tih dvaju oblika.

Mnogo je teorija o tome što potiče nastanak poremećaja u ponašanju, ali ti ciklusi u poremećaju uključuju ritmičke promjene u ravnoteži neurokemijskih spojeva kao što su dopamin, serotonin i noradrenalin.

Autor  smatra da ako učinimo pomak u kojem bi mržnju jednako kao depresiju i fobiju tretirali kao medicinski problem tada bi istraživači

mogli proizvesti lijekove koji bi pomogli kod određenih oblika bolesti.

Zapadna civilizacija pretjerano naglašava predodžbu vitkoga tijela kod žena tako da su glavni poremećaji u jedenju anorexia nervosa i bulimia nervosa postali dobro poznati. Stručnjaci kažu da se treba usredotočiti na zdravlje, a ne na izgled tijela. Kaže se da je anoreksija smrtonosno duševno stanje. Pogađa većinom žene i to u dobi između 15 i 26 godina. Kod određenih ženskih zanimanja koja traže vitkost-npr. balerina ili model , iznimna je učestalost poremećaja u jedenju.

Naša kultura koja veliča vanjski izgled uvećava taj problem, a limbični sustav je prilagođen kulturi i iskustvu. Moramo naučiti odnositi se prema sebi s osjećajem praštanja, empatije i razumijevanja, a ne s osjećajem krivnje, stida, kajanja i srdžbe. Problem nasilja nad ženama pogađa razvijene zemlje jednako kao zemlje u razvoju. Rasizam, seksualna diskriminacija i ostali oblici nesnošljivosti muče gotovo sve društvene zajednice, a primitivni su stereotipovi bili prepreka širom svijeta dok se vodila kampanja za osiguranje jednakih prava za žene. Mržnja ima četiri osnovna elementa:opsjedajuća, intenzivna nesnošljivost, negativno , binarno stereotipiziranje i generaliziranje; pomanjkanje empatije prema objektu naše mržnje i osnovni osjećaj neprijateljstva koji može pobuditi agresiju-odgovor „borbe“. Istraživanja ljudskog ponašanja utvrdila su najmanje osam glavnih izvora predrasude i mržnje: uklapanje u skupinu, identitet, konkurencija oko nedostatnih resursa, kontrola i dominacija, bespomoćnost, strah i bol, status te društvene uloge.

Do problema u društvenim ulogama često dolazi kada odnos s ostalim ljudima pretpostavlja odnos na liniji „superioran-inferioran“.

Znanost ima veliku ulogu jer sve bolje poznavanje ljudskoga genoma trebalo bi uvelike utjecati na mentalno zdravlje. Naš nagon prema pronalaženju smisla rastegnut će se do krajnjih granica, jer ćemo morati odgovoriti na najdublje od svih pitanja Tko smo?, Tko želimo postati'?, Što je život? i Što želimo da bude?.

A  iznad svih tih pitanja lebdi izazov kontrole nad našom mržnjom i sebičnošću kako bi sve to znanje moglo postati dobrobit, a ne opasnost za čovječanstvo.

Pišući o internetu autor kaže kako je Internet ogledalo ljudske prirode sa svim njezinim jakim stranama i svim nedostacima, uključujući mržnju. Stvorili smo tehnologiju kojima se koristimo za dobro ili zlo, za ljubav ili za mržnju. Autor smatra da je mržnja zastarjeli i rekonstruirani ostatak pradavne prošlosti.

Stres sam za sebe- nije nužno štetan. Poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti zahtjeva prolaženje kroz određenu količinu stresa. Međutim, stres je štetan kada je intenzivan , dugotrajan i praćen osjećajem bespomoćnosti i uhvaćenosti u zamku. Jedan od simptoma stresa je abnormalna zaboravljivost. Stres i nesanica stvaraju začarani krug pridonoseći jedno drugome.

Seks, ljubav i brak ubrajaju se u naše najveće radosti, naše najveće patnje i naše najveće tragedije. Najsretniji parovi, zaključuje autor, skloni su djeljenju osjećaja smisla i svrhe koji ih nose kroz teška vremena.

Nizozemski povjesničar Johan Huizinga , nastavlja autor, ljudski je rod nadjenuo nadimak  homo ludens (razigrani čovjek) ne samo zbog naše fizičke razigranosti, već i zbog naše mentalne razigranosti.

Ali instinkti za igru se mogu iskriviti i postati nasilnički. Neke su od najkrvavijih videoigara i najprodavanije.

 Jedna moguća uloga medija , bilo vijesti ili zabavnih programa, sastoji se u objavljivanju novih oblika nasilja u pojedinim kulturama

koji tako oblikuju agresiju mentalno nestabilnih osoba.

 Neki  ugledni znanstvenici misle da se moderna epidemija serijskih ubojstava podudarila sa sve većom popularnošću filmova strave koji su prikazivali djela nasilja koja su počinili naizgled obični ljudi.

Psihijatri se zabrinjavajuće redovito susreću s ljudima podložnim medijskom nasilju. Običavaju reći da se nasilje institucionaliziralo.

Kako društvo postaje grublje i agresivnije tako je sve vjerojatnije da će najosjetljiviji pojedinci biti gurnuti preko ruba živaca.

Psiholozi su identificirali 7 glavnih karakteristika primitivnog uma:

1.asocijativno razmišljanje 2. uopćeni način razmišljanja 3. kategoričko (bezuvjetno) razmišljanje 4. davanje osobne note našem razmišljanju 5.razmišljanje fiksirano bilo na prošlost ili na neposrednu sadašnjost 6. selektivna memorija 7. stanje određene reakcije..

Autor zaključuje da je glavna razlika između naprednog i primitivnog

živčanog sustava u tome da napredni živčani sustav kada shvati da je pogriješio, može brzo promijeniti tijek svoga mišljenja , dok je primitivnom živčanom sustavu prema puno teže predomisliti se.

Mržnja nas zarobljuje u prošlosti. Ona razbija povjerenje i drobi nadu, koje gledaju u budućnost. Ipak, u najdubljim skrovištima uma leži oruđe potrebno da bi se izliječilo nepovjerenje i ublažio očaj. Naš evolucijski razvoj predstavlja oboje, i problem i rješenje.

I mržnja i osveta su osobne, ali pravda to nije. Mržnja i nasilje nemaju prirodnih granica i lako mogu eskalirati u masovno ubijanje , genocidno razaranje i sve žučljivija djela odmazde. Pravdu ne nameće pojedinac , već društvo. Autor smatra da sportska natjecanja mogu doprinjeti globalnom miru te da doprinose jedinstvu.

Pišući o narcizmu autor kaže da njegovi unutarnji mehanizmi nisu dobro poznati , ali da to uključuje oblik primitivne ljubavi prema samome sebi.Kod narcisa je prisutna odsutnost empatije. Narcisi su opasni vladari. Navodi se primjer Slobodana Miloševića koji je raspirivao nacionalizam, mržnju i ksenofobiju.

Isprike su korak u pravom smjeru( papa Ivan Pavao drugi, blaženi ispričao se Pravoslavnoj crkvi zbog zlodjela katoličkih križara kroz povijest). Da bi se u modernom svijetu ostvarila stabilnost, treba stvoriti miroljubivu, demokratsku globalnu kulturu. To podrazumjeva otvoreni dijalog među nacijama.

Autor smatra da se moramo u ovom 21. stoljeću riješiti diskreditirane ideje o ljudskim „rasama“ koje nema znanstvene osnove, a opasan je i ostatak eugenike.

Na kraju se kaže: Globalna „mi-mi“ civilizacija trebala bi uključivati strategiju protiv mržnje, trebala bi se temeljiti na razumjevanju naše zajedničke ljudskosti i naših zajedničkih slabosti.

Dakako, u prosvjećenijem svijetu mržnja bi se tretirala kao medicinski poremećaj koji bi se mogao liječiti različitim oblicima kognitivne (spoznajne) terapije ili ako postoje skriveni biološki markeri onda pak mogu biti potrebni i dodatni oblici medicinskog tretmana.