Marcello Pera je poznati filozof i političar. U uvodu ove vrijedne knjige on se propitiva: „ Zašto bismo se trebali zvati kršćanima?
Danas smo liberali pa se zato ne treba pozivati na kršćanstvo da bismo opravdali svoja temeljna prava i slobode. Laici smo pa vjeru možemo smatrati privatnim uvjerenjem. Moderni smo pa držimo da čovjek sve mora sam bez ikakva vodstva koje ne potječe od njegova vlastita razuma. Djeca smo znanosti pa nam je dostatno pozitivističko, potvrđeno i dokazano znanje. Ostalo se ne računa. Europa se ujedinjuje pa onda moramo izbjeći podjele spominjanjem kršćanstva među korijenima europskoga identiteta. U svijetu ponovno izbijaju vjerski ratovi , dakle moramo izbjeći raspirivanje novih žarišta.
U vlastitoj kući integriramo milijune muslimana, dakle ne možemo tražiti masovno obraćenje na kršćanstvo. U našim zapadnjačkim društvima prolazimo fazu krajnje ekspanzije prava, dakle ne možemo
dopustiti da se Crkva miješa i priječi njihova uživanja. I tako dalje…“
Pera nadalje tvrdi da relativizam, laicizam, scientizam i sve ono što se danas stavlja na mjesto vjere jest otrov, a ne lijek , to su virusi koji nasrću na već oboljelo tijelo, a ne antitijela koja ga brane.
Stajalište autora je stajalište laika i liberala koji se obraća kršćanstvu pitajući ga o razlozima nade.
Tako velikim ocima klasičnoga liberalizma- od Lockea do Kanta, do otaca osnivača Sjedinjenih Američkih Država do Tocqueilla – je bilo znano da bez religioznog osjećaja nijedno društvo, poglavito liberalno društvo slobodnih jednakih ljudi, ne može biti stabilno i povezano, ne može razviti osjećaj identiteta i solidarnosti.
Danas kada je postao protukršćanski, liberalizam je bez temelja i njegove slobode vise u zraku. Zato, zaključuje Pera, ako se doista želi biti liberalan, mora se biti kršćanin.
Bez svijeta o kršćanskom identitetu Europa se udaljuje od Amerike i cijepa Zapad, gubi osjećaj za vlastite granice te postaje spremnik bez kriterija, ne uspijeva integrirati useljenike, štoviše getoizira ih ili se predaje njihovoj kulturi, nije u stanju pobijediti islamski fundamentalizam, nego naprotiv pospješuje mučeništvo kršćana u mnogim dijelovima svijeta, pa i u vlastitoj kući.
Ova Europa, tako bogata i krhka, moćna i prestrašena, danas je u stanju okupljati sve više ljudi u supermarketima,u bankama, na športskim stadionima, u diskotekama, na izletištima i mjestima za odmor. No, želi li poći dalje i doista se ujediniti, onda ova Europa mora vratiti vlastiti identitet i opet prihvatiti kršćanski stijeg.
Još je Platon vidio, kaže se nadalje da je ta relativistička demokracija
autofagična, samu sebe pojede.
Tri glavne točke ove knjige su- liberalizam bez temelja, Europa bez identiteta, etika bez istine.
Valja naglasiti da je M. Pera za ovu knjigu dobio jedan osobiti panegirik od pape Benedikta XVI. koji mu je dao i svoj apostolski blagoslov smatrajući ovo djelo „temeljno važnim za sadašnji trenutak Europe i svijeta“.
Inače, knjiga je podijeljena u 3 poglavlja . Prvo poglavlje nosi naslov:Liberalizam, laička jednadžba i pitanje kršćanstva.
Na početku ovog poglavlja Pera kaže da su se liberalni poretci pokazali najnaprednijim , oni nude, naime, veće blagostanje, više mogućnosti, više društvene pokretljivosti, više jamstava.
Nije slučajno, nastavlja Pera što se stara liberalna ideja o jedinstvu ljudskoga roda (moralnome i racionalnome) toliko usitnila da se danas pretvorilo u oksimoron, kako uostalom glasi moto Europske unije:
„jedinstvo u raznolikosti“.
Međutim u teoriji i u političkoj praksi liberal se razlikuje od konzervativca, demokrata i socijaldemokrata.
U cijeloj se Europi proizvodi efekt bumeranga, smatra autor:
Što vladajući više ustraju na osnovi ideje-„liberalni smo pa smo stoga otvoreni, raspoloživi, snošljivi , permisivni,puni poštovanja sviju,gospodari samih sebe“ , to se više u njima stvaraju izgubljenost, otuđenost, nesigurnost, neugodnost i općenito zahtjev za moralnim i duhovnim uporištem te identitetom koji ponovno izranja temu vjere (i uloge Crkve).
Staro Kantovo pitanje – „što mi je činiti“- u mnogim oblicima i danas odzvanja i nesigurnost glede odgovora izaziva depresivan učinak, ne samo moralnu, nego i političku i društvenu, pa čak i demografsku smetenost.
Što je Europa? U što vjeruje? Kojim idealima, vrjednotama i načinima života teži?
Autor kaže da je zbirni rezultat da u Europi bez Boga Europljani žive bez identiteta.
- Europa izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u
( mrtvome, pokopanom, u drukčijim obličjima uskrišenome te ponovno mrtvome) europskome Ustavu.
- Europa osuđuje političara jer u vlastitoj privatnoj sferi tvrdi da se homoseksualni brak protivi njegovu kršćanskome uvjerenju
- Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eugenetiku, eutanaziju, manipulaciju embrijima, već tolerira mnogoženstvo te smanjuje
zakonsku obranu protiv pedofilije
-Europa ne brani Benedikta XVI. napadnuta jer je u jednome svom govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa-riječi, a ne mača te je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način.
- Europa ovom istom Papi zabranjuje govoriti na sveučilištu jer je ono javno i laičko
- Europa skriva svoje kršćanske simbole, u njoj se ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike drugih vjera.
-Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjerske i bogoštovnu slobodu , a tolerira da se u njihovim državama
ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana-u Africi, Kini, Turskoj i Indiji.
- Europa pod štitom slobode izražavanja brani blasfemna umjetnička djela koja pogrđuju kršćanstvo, ali tu istu slobodu dokida kad se radi o satiričkom nepoštovanju islama.
Stari Platon u svojoj „Državi“ zacijelo nije mislio na Europu 2000. ali je, živeći u državi u sličnim uvjetima, pomno oslikao njezinu krizu na trajnu korist potomcima. Shvatio je što se događa kada sloboda postane razuzdanost, a demokracija se izokrene u anarhiju.
Tako se obijest zove odgojenošću, bezakonje slobodom, raskošnost velikim sjajem, bestidnost hrabrošću- ipak se radi o društvu- onomu koje je predvidio Platon i ovomu našem- koje se degradira ( jer „demokracija razara nezasitnost u onomu dobru što je sebi određuje, (tj.) slobodi.“
Liberali će si moći čestitati da su postigli „trajan mir“ i željeno „kozmopolitsko društvo“ , ali neće moći reći da su izgradili dobro, ni pravedno, ni krjeposno društvo.
Svi se danas slažu, kaže Pera, da liberalizam uključuje laicitet ili je njegova istoznačnica, ali je laička jednadžba protukršćanska ili još preciznije, protukatolička jednadžba. Radi se o teorijskoj formulaciji otpadništva od kršćanstva.
S obzirom na znanost Bacon je davno napisao :“Postoje tri ograničenja. Prvo, od znanosti se ne smije očekivati takav uspjeh poradi kojega bismo zaboravili svoje moralno stanje; drugo, znanošću se ne smije služiti za izazivanje nemira nego za smirivanje duha.; treće, nikada se ne smije misliti da se mogu razotkriti božansko otajstvo razmatranjem prirode, tj, danas bismo rekli , ne možemo znanstvenu svijest primijeniti za potkopavanje vjerskih stavova.
Drugim riječima, razum i naravno istraživanje treba slijediti vjeru, a ne je potkapati. Pera nadalje podsjeća na glavne događaje koji se predbacuju Crkvi i one koji su joj u prilog.
Optužbe. Crkva se je udružila s apsolutizmom. Branila je zemaljsku vlast. Vodila je unutarnje vjerske ratove. Bila je na protivničkoj strani
Kada su se stvarale neke nacionalne države ( u Francuskoj i Italiji).
Neprijateljski se odnosila prema Erazmu, bila nesklona Galileju, bila je protiv slobode savjesti i slobode istraživanja (ustanove Inkvizicije i Indeks). Kasnila je u odnosu na liberalnu misao, demokraciju i kapitalizam. Protivila se i progonila židovstvo. Blagoslovila je fašizam, nije digla snažan glas protiv nacizma, a sada se izlaže opasnosti da ne razumije pogibelji od islama.
Obrana. Crkva je podržavala Europi protiv onih koji su angažirali njezin identitet (islam). Podnijela je progonstvo, razvlašćenja, nasilja od svakovrsnih prosvjetitelja, liberala, masona svih obreda i loža, antiklerikalce svakoga soja i svih vrsta novopogana, učinilo je da se mnoštvo ljudi- koji se razlikuju jezikom, dijalektom, običajem, tradicijom, političkim ustrojstvom- osjećaju ujedinjeni u nacijama i državama. Stvorila je temelj, osnovu i vjersko prihvaćanje kulture temeljnih ljudskih prava. Pospješila je stvaranje političkih narodnih stranaka koje su veliko mnoštvo naroda vodile „kršćanskoj demokraciji“. Branila je etičko ponašanje, branila obitelj, podupirala obrazovanje; pomagala siromašne. Suprotstavljala se materijalizmu, scijentizmu i općenito onomu „bezbožnom humanizmu“ koji je religiju držao za „opijum za narod“ (Marx) ili je tumačio kao „narkotik kojim čovjek nadzire svoju tjeskobu , ali otupljuje svoj um“
(Freud) ili je kršćansku vjeru smatrao „robovskim moralom“ (Nietzche) ili je htio „poslati Boga i filozofske gadove koji ga brane u ropotarnicu“(Lenjin).