Autor: Anči Fabijanović, prof.
Datum objave: 11.01.2017
Share


Zbirka Bauer se vraća kući

POGLED S OTOKA

Kad sam prije podosta godina pripremala knjigu kasnije nazvanu „Voljeti Vis“ jedna od ideja za naslov bila je „Što je Vis nama i što smo mi njemu“. To je onda postalo neka vrst podnaslova. A danas se pitam „Što je Hamlet nama i što smo mi njemu“. Povod je ne samo odlazak s ovoga svijeta poštovanog maga pisane riječi Ive Brešana, velikog hrvatskog dramatičara i prozaika i profesora, nego i promišljanje o povezanosti, neraskidivoj, politike i kulture. A Ivo Brešan kao da je namjerno „preskočio“ 2016. godinu kad su umrli mnogi ugledni kulturnjaci, umjetnici i stvaratelji ne samo u Hrvatskoj nego i širom svijeta. A ne, Brešan kao da je odlučio da njegov odlazak bude u novoj godini, jer je to nekako u stilu njegove groteske, njegove šale koja je doduše gorka i vodi prema tragediji, ali ipak nam mami osmijeh na lice, pa toplinu u srce i neku pobunu u duhu. Hamlet je bio njegova prva drama, a početna ideja bila je: da ga se igra u selu Mrduša Donja, jer se jedan od likova u gradu „očešao o kulturu“, tj. upravo o Hamleta. Dalje Brešan vodi priču kroz zafrkanciju s Amletom, kroz „prizemljenje“ fabule, ali ujedno dajući joj neki samo naš, hrvatski „šug i šest“. Jer su tu oni koji vladaju i oni koji su sirotinja, jer su tu oni kojima je sve dopušteno i oni kojima ostaje samo patiti i plakati ili pobuniti se.

U naše vrijeme  pobuna na kulturnom planu ide nekako, rekli bismo mi u Dalamaciji , „utreso“. Jer mnogi traže kruha preko pogače,odnosno pod kapom kulturnoga djelovanja uvaljuju rovarenje protiv osnovnih postavki jedne uređene države kakva bi Hrvatska napokon trebala biti. Ali ne, nakon mutnih poslova i klijentelizma i prevara zapravo čvrsta ruka okarakterizirana je kao prijetnja, pa su se mnogi „udružili“, ali ne da bi nešto ponudili nego da bi bili – protiv. Negacija i borba kao takva, koja je sama sebi svrhom, nikad nisu dobri, jer kultura je nježna biljka koju valja zalijevati dobrotom, misaonošću, talentom, u konačnici radom. Za nadati se da ćemo tako nešto doživjeti i to uskoro.

A Brešan i njegova za HTV snimljena sjećanja plijene jednostavnošću, jer je, ističe, pisao opušteno – od 1965. nadalje, jer je mislio da će dramu „Hamlet u selu...“ samo čitati prijateljima i da nikad neće biti izvedena. I onda je došla 1971. I onda ju je režirao, sjajno dakako, Božidar Violić i mi smo svi studenti s Filozofskog fakulteta, kao i mnogi  s drugih fakulteta, hodočastiti u ITD. Bilo je to stalno na rubu incidenta, na rubu pitanja: do kada će vladajući tolerirati takvu zapravo oštru kritiku socijalističkog ustroja. Ovako o Brešanovu prvijencu piše Ana Penjak, prof: „Temeljni postupak u Brešanovoj dramaturgiji situiranje je klasične dramske priče u suvremeni kontekst dok je estetika djela podređena političkoj borbi do te mjere da je Brešan kazališnu formu pretvorio u pravu idejnu raspravu, na kraju ipak zabranjenu.“

Evo i citata iz predstave kao potporanj mojoj tezi o humoru kao oštrici kritike i propitivanja tadašnjega sustava tj. o vezi na relaciji umjetnost-politika:

PRVI SELJAK: - Lipo bogami!. Vi se gore častite ki prava gospoda, a mi doli suva grla.“

DRUGI SELJAK: - I to još drugovi rukovodioci. A socijalizam, a ravnopravnost.

BUKARA: - Slušaj, ti Šime! Jel tebi jasno da mi tute predstavljamo monarhiju, a ti zadnju rupu na svirali. I red je, brate, da se mi kripimo, a ti brstiš... Ajmo! Di smo ono stali...

Smiješno? I gorko, dakako.

Viška kulturna zima

No, da se vratim Hamletu i svemu što uz njega ide. A ide puno toga:  i nesretna ljubav i pobuna, i beznađe i otpor i razočarenje i filozofiranje i snatrenje i... jesam li zakomplicirala? Jesam, jer nije mi na umu ovdje dublje analizirati tako veliki lik i neizmjerno vrijednu tragediju nego postaviti pitanje, vezano i u Hamleta i mnoge druge likove: što nas obogaćuje, što nas jača, što nam daje smisao života? Umjetnost. Možda ne samo ona, ali kao bitan čimbenik punine bivanja – svakako.

Upravo ovih dana kad je bura ohladila zrak i uzburkala more, kad smo ostali odsječeni od svijeta ( a dobro je napisao na svome blogu kolega Nikola Kežić „Svijet je bio odsječen od Visa, a ne obrnuto!“ Evala Nikola!), uperimo svoj pogled ne s Visa nego na Vis i u Vis gdje upravo traje „Viška kulturna zima“. Organizatori su Ogranak MH Vis na čelu s predsjednicom Dobrilom Cvitanović te dvojac Ivica Roki i Marin Zubčić, uz još mnoge entuzijaste. Prvi je pjesnik pa tek onda zaposlenik u turizmu, drugi je član Amaterskog kazališta Ranko Marinković i siva eminencija trgovine „Livel“, ali i bloger također. Pa su ove zime dosad u Visu mnogi mogli pogledati i poslušati puno toga lijepoga, a uvijek ima publike i kad je bura jaka, jer u Visu postoji običaj da se ide na kulturne večeri, na pjesničke susrete, predstave itsl. Gosti do sada bili su: Sara Mitraković, mlada pjesnikinja i studentica iz Komiže, zatim Pepe Kalafot i Katabela. Zatim je tu bila večer posvećena Gicitu koji nije više s nama, večer prepuna sjajnih aforizama, šaljivih fjaba (priča), otočkih pjesama na autohtonom dijalektu. Citiram ovdje samo dva aforizma, da osjetite stil te otočke i pučinske, onako britke i nadmoćne žaoke: „Umjesto da žive od lavura (posla), težoci žive za lavur.“ Ili  „Kal je postol ateista, ubili su Boga u njemu.“ A nudi Gici i sentiment, kao npr. „Na cilome svitu najlipji si škoju (otoče)“ te u pjesmi Lušija: „U storo doba, bilila se roba“... I tako su se nizale misli, doskočice, uspomene, zapisi. S guštom su prijatelji pokojnoga pjesnika govorili ono što je on zapisao, a uskoro bi se to trebalo naći ukoričeno u knjizi (jer od dosadašnjih izdanja malo je toga ostalo). A sve je te večeri bilo obogaćeno pjesmom i to najmlađega glazbenoga sastava. Predvode ga, neka se ostali ne naljute, zagrebački studenti Vinko Udiljak i Mateo Narančić. A s ponosom su mi rekli kako su svoj sastav nazvali „4ever more“ inspirirani Marinkovićevim romanom „Never more“. I tako se primjenom i promišljanjem umjetnosti na raznim nivoima djeluje integracijski u jednoj malenoj i dalekoj sredini koja (p)ostaje onda središnjicom truda i talenta.

 Pjesnicima dakle spominjem samo nadimke jer: tko ih zna – zna, a tko ne zna neka dođe k nama. Spominjati im svakodnevna, da tako kažem građanska imena zaista nije potrebno. A Pape i Katabela su ujedno sudjelovali i na predstavljanju „Hrvatske zore“, glasila Ogranka MH Vis. Svojim živopisnim nastupom, neposrednim, pitkim i spontanim, uvijek razgale dušu Višana bez obzira koje se teme prihvate. Oboje uglavnom pišu na dijalektu ili bolje rečeno na viškom „jaziku“ i to njihovoj poeziji daje dodatnu snagu podneblja iz kojega raste, buja, traje, napreduje. A kad je o viškome jaziku riječ pravo bogatstvo nudi rubrika „Kut mojega ditinstva“ Dobrile Cvitanović, ali tu su i Pisci našeg škoja, Naši suradnici, ali i teme iz povijesti, pa sve do rubrike „Svi gušti viški spizi“. Moja preporuka glasi: ako niste pretplaćeni možete nabaviti Hrvatsku zoru u Visu u knjižnici, zatim u Knjižnici MH u Zagrebu, a u Splitu je raspačavaju mnoge  Viške koje su zimi u Splitu (a ove godine baš i nisu pogodile, jer je tamo više zima). A mnogi se autori, ne samo predsjednica OMH Vis,  vraćaju sa svojim sjećanjima u prošlost koja im snagu i identitet i tradiciju daje.

Čitanju kao važnoj djelatnosti posebno mladih sve se više posvećuje pozornost ( podosta „strogo“ djeluje izraz Ministarstva kulture RH „Strategija poticanja čitanja“, iako je svaki poticaj dobrodošao). U Zagrebačkoj županiji odlučeno je pak da se svi mladi do 15 godina mogu besplatno upisati i knjižnice. Sjajno! Još me više veseli kad se tim mladima podari mogućnost sudjelovanja u nekom kvizu (toga imamo i mi u Visu na u ranijoj kolumni spomenutim manifestacijama „Marinković nas spaja“). Razveselilo me i što su među najčitanijima lektirnim autorima uz Ivanu Brlić Mažuranić, još Pavle Pavličić pa Sanja Pilić i Branka Primorac – da dođem do naših suvremenika tj suvremenica. Upravo se čitanje tj. književnost mogu sljubiti s drugim umjetnostima, pa zato mi u spomenutoj Zbirci MZRM imamo i video i audio uratke i plakate i kipove i slike te fotografije, a sve naravno uz prvo i osnovno – knjige Ranka Marinkovića. I drugi to rade: jedan poznati španjolski fotograf išao je tragom Cervantesa, upravo lani na njegovu obljetnicu i rekao kako je upravo fotografija kao  likovnost pojačala značenje riječi slavnoga Cervantesa. I kod nas je u zagrebu gostovala ta izložba kao primjer naše dobre povezanosti sa svijem na Kulturnom planu. A taj autor (Jose Manuel Navija) snimio stolice kazališta pokrivene bijelim „lancunima“ – a zna se da Don Quijote i ostala djela Cervantesa nisu imali imala uspjeha za autorovog života! To je na žalost sudbina mnogih književnika. A ja spominje s ponosom Servantesa iz „Maloga mista“ kojemu je stalno bila poruka na ustima: „Još malo i Don Quijote će uskoro biti gotov). O tempora, o mores – kakva serija za ogled, kakva Tv baština. Moram se ovdje sjetiti i pokojnoga redatelja te serije Daniela Marušića. Jer mu se „Borbena polnoćka“ (tada u obliku velikoga koluta s filmom) bila „izgubila“. Pa ju je sam našao – na balkonu zgrade HRT-a, onda  u Dežmanovom prolazu br 10. Koje su to priče bile ispred Gradske kavane, pa se o tome pisalo uz rizik da će mi/nam netko zamjeriti, jer je tema te epizode bila : sukob partijaca i crkvenjaka.  Vremena ala „Hamaleta u selu...“ dugo su trajala. No, nitko od nas ne bi se mijenjao, sigurna sam. Ondašnja novinarska i kritičarska vremena bila su zlatna prema ovima sad. Nekada su novinske rubrike kulture, pa i televizije i radija, bile jake, kritičarska imena probrana i naoštrena, a sada – pala knjiga na par slova. Mnogo  je prostora (većinom) vezano uz „celebrytije“, malo uz pravu kritiku i suvisli razgovor.

A umjetnost eto ipak još postoji, unatoč samo sporadičnog pojavljivanja u medijima. Pa ako se fokusiramo, sasvim legitimno i snažno, na glazbu – dolazimo do mladog dirigenta ovogodišnje Novogodišnjeg koncerta:  Gustavo Dudamel dirigirao je na pamet, na kraju je dirigirao i publici,  svemu dao neku lepršavost i svježinu – koja u potpunosti odgovara valcerima! – a još je  izjavio novinarima negdje u pozadini, ne na margini nego u središtu, rekla bih, toga najgledanijega koncerta, kako mu je cilj da 99 posto ljudi na svijetu zavoli klasičnu glazbu. Što reći nego – sjajna ideja. A, ruku na srce, na popularizaciji klasične glazbe u nas već godinama na svoj strastan i znalački, dinamičan i stručan, način radi i Dražen Siriščević – najprije (pa još uvijek) na HTV-u, a onda i u KD Vatroslava Lisinskog. Da, ne zaostajemo ponekad za svijetom, dapače.

HTV – od jezika do repriza

A kad sam već došla do HTV-a: spomenuta je Helga Vlahović koja je godinama komentirala novogodišnji koncert, a pet je godina od njenog odlaska. Da, ostavila je prazninu, iako je Ivana Kocelj sjajno odradila svoj posao. Inače su ondašnje spikerice imale takve glasove i takav naglasak i takav pristup tumačenju teksta da im današnje kolegice i kolege –  čast iznimkama - nisu ni do koljena. Da ne govorim kako urednici i voditelji novinari stalno govore da se ljudi „dižu na (zadnje) noge“, kako se govori „više je ljudi stradalo“ npr, kao da je moglo stradati „manje“?! Treba naravno reći mnogo, podosta ili zapamtiti da se vrši samo žito i ništa više, pa da poklone jednostavno treba zamijeniti darovima i neće nam ti pokloni parati uši i „piliti“ mozak, da o odmaranju bez zamjenice se i ne govorim (jer kad odmaram – koga odmaram, ah, teško je valjda reći ili napisati taj sporni „se“) ???!!! Kako odgojiti gledatelje kad ni same sebe ne možemo?  Postoji i danas „Služba za jezik“, vidjeli smo i reportažu o njima, ali čini se da ih  puno ne slušaju. Čak jako premalo. Na žalost. Imaju oni prekrasne specijalizirane emisije i na radiju i na televiziji (mislim na HRT naravno, jer ostale televizije i radija su na granici nepodnošljivoga griješenja kad je jezik posrijedi) koje se bave jezikom i pravilnom uporabom riječi, izraza itsl, ali sve to nekako ostaje u zraku, bez primjene u onom svakodnevnom obraćanju gledateljima i slušateljima. Čak bi i autore reklama trebalo na neki način „prisiliti“ da vode računa o bogatstvu i raznolikosti te prije svega točnosti hrvatskoga jezika, posebno kad je riječ o naglašavanju riječi! Može netko biti na vrhu po plasmanu proizvoda i zaradi, pa i ponudi, ali ako ne poradi na tečnosti i točnosti svoga jezika sve dobiva jednu iritantnu i podcjenjivačku notu. Šteta.

Ako se zadržimo na programu HTV-a kritika se mora dati ponavljanju uvijek istih priloga u različitim emisijama – od specijaliziranih, žanrovskih formi na HRT 4 (reportaža npr), preko Županijskih kronika do glavnog Dnevnika. Rješenje je jednostavno: može se kad se radi neka reportaža uzeti nekoliko sugovornika, pa za jedan format dati neke od snimljenih osoba, a u drugim emisijama neke sasvim nove osobe itsl. Dakle, tema bi bila ista (npr. Zima, turizam ili rad vlade ili... - sve je moguće) ali ne bi bilo osjećaja da se ide linijom manjeg otpora i najlakšeg montiranja koje nudi nekoliko sugovornika – uvijek istih. I s istim komentarom urednika ili novinara. To su možda sitnice, ali i krupnice, pa bi o njima mogao voditi računa Domagoj Burić, vrstan profesionalac koji je eto zasjeo na kormilo (za sad doduše samo kao v. d,) ravnatelja HTV programa. S pravom, samo treba sve uzeti u svoje ruke i nagnati na neki način suradnike da se više trude oko pripremanja priloga za razna i različita prikazivanja, i u konačnici da - bolje rade. Samo malo više truda i rezultat će biti sjajan.

I reprize su priča za sebe. Naravno da nema dovoljno novca za uvijek nove filmove npr, ali dok ima  novca za tzv. vanjsku suradnju (uz obilje nadarenih ljudi u vlastitoj kući) i repriza bi trebalo biti manje. Jedini dopušteni su, držim, filmovi koji pripadaju kinoteci, onom sloju vrhunskih filmova koji sjajno „sjedaju“ na III program HTV-a. Koji je i dalje sjajan, uz male primjedbe koje se svakako daju ispraviti. A upravo razgovori o filmu jedan su od najboljih i najkreativnijih, najstručnijih ali i najpitkijih dijelova u tom kulturnom programu koji je prava  oaza pameti, znanja i šarma. Da, kad su na programu Kragić, Tomić, Brlek, Gilić i još neki njihovi kolege – svakako ih poslušajte. Jer ćete filmove gledati drugim očima i s boljim razumijevanjem nego do sada. Pa se sjetim profesora Ante Peterlića i detalja da je s Ivom Brešanom šetao šibenskom rivom i komentirao filmove. To je to. I ovi spomenuti filmski znalci – kao da se šetaju rivom. A more su svi filmovi koje želimo bolje upoznati, upiti, gledati na novi način, s više znanja i osjećaja i tumačenja koje svemu daju novu, puniju dimenziju.

I za kraj: kad sam bila u Vukovaru nakon onog prvog najgoreg pokolja naših hrabrih boraca domovinskog rada i stradanja stanovnika od strane agresora  – još je taj grad bio ranjen. U Dvorcu Eltz ravnateljica Muzeja Ruža Marić postavila je tada izložbu (s djelima prenesenima iz Zagreba – a pratili smo ih u Večernjem listu za boravka u progonstvu u Mimari jako revnosno i s naglašenom željom da se čim prije vrate) u još hladnim prostorima, praktički ruševnima, ali s puno pomnje i ponosa. Bio je to doživljaj za pamćenje. Kasnije sam napravila razgovor s Ružom Marić za „Hrvatsko slovo“. Bila je ugodni sugovornik, svjesna onoga što želi, sustavna i nadahnuta, ponosna na svoj grad. I tako nastaje kontinuitet – nakon Antuna Bauera tu je Ruža Marić, nakon nje opet će netko doći. Iako se ta vrst zapravo fanatično djelotvornog entuzijazma teško može nadmašiti.  Evo ukratko detalja: „Zbirka Bauer nastala je donacijama osnivača Antuna Bauera (Vukovar, 1911. - Zagreb, 2000.), Vukovarca, zaljubljenika u umjetnost i svoj grad, i supruge mu Antonije Bauer. Nastajala je tijekom 52 godine u kojima je prikupljena respektabilna brojka od 2742 umjetnine i darovana, dakle, svome gradu, Vukovaru. Zbirka izuzetne vrijednosti dobila je dakako ime po svom donatoru i osnivaču.“

No, da se vratim svom boravku u Vukovaru, odmah nakon najtežeg stradanja: nakon boravka u Dvorcu Eltz  otišla sam nešto dalje – na obalu Dunava. I plakala. Rane su bile previše svježe, sjećanja bolna, likovna djela prevrijedna, prostor dvorca doslovno se dizao iz pepela... Suze su mi osušile samo misli o tome kako će se Vukovar vratiti kući, kao u filmu Pavličića i Smitha. I evo ovih dana će se to i dogoditi. Nakon svehrvatske opće pomoći za izgradnju Vodotornja kao spomena patnje, prkosa i ponosa, sada je Vlada RH prihvatila pokroviteljstvo: za svečanost otvaranja, a bit će to uskoro 14. siječnja, „Stalnog postava Zbirke Bauer“. Vratit će se dug velikom čovjeku koji nas negdje s neba gleda i ne plače više. Da, Vukovar se kroz Bauera vraća kući. Pa još u ovom kontekstu samo podsjećam aktualnu ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek kako je obećala baštini posvetiti najveću moguću pozornost. Držim je za riječ, posebno zato jer i književna baština, ali i svaka druga, daje svima nama identitet, uporište, ona je kamen na putu kretanja do kulture kojom ćemo se dičiti. Već danas, ne sutra. Kultura ne ovisi uvijek samo o novcu, ovisi o stavu, odluci, nastojanju da joj se dade značenje koje joj pripada. Mi kulturnjaci najčešće smo dosta skromni, ponekad želimo samo da se prepozna ono što radimo, čemu težimo, o čemu sanjamo.

218
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.