Karađorđevići i Obrenovići u zbirkama
http://www.kudazavikend.com/70-Na%20izložbi/15367-Karađorđevići%20i%20Obrenovići%20u%20zbirkama/
U Istorijskom muzeju Srbije na Trgu Nikole Pašića br. 11 u
petak 12. aprila 2013. u 16 i 30 časova nakon uvodne reči ministra kulture i
informisanja gospodina Bratislava Petkovića predsednik Republike gospodin
Tomislav Nikolić svečano otvora izložbu
KARAĐORĐEVIĆI I OBRENOVIĆI U ZBIRKAMA ISTORIJSKOG MUZEJA
SRBIJE
U godini u kojoj proslavlja značajan jubilej – 50 godina
postojanja, Istorijski muzej Srbije svoj renovirani prostor na Trgu Nikole
Pašića otvara za javnost reprezentativnom izložbom pod nazivom „Karađorđevići i
Obrenovići u zbirkama Istorijskog muzeja Srbije“ posvećenoj dvema dinastijama
koje su zaslužne za oslobađanje srpskog naroda od viševekovne osmanske vlasti i
stvaranje moderne srpske države.
Autor koncepcije izložbe je muzejski savetnik Andrej
Vujnović, dok je dizajn postavke osmislila kustoskinja Izabela Martinov
Tomović.
Posetioci će imati priliku da vide preko 400 originalnih
predmeta koji su pripadali rodonačelnicima novovekovnih srpskih dinastija -
Karađorđu i Milošu i njihovim naslednicima: od oružja korišćenog u Prvom
srpskom ustanku, preko kraljevskih insignija Petra I Karađorđevića, do onih
kojima su se pripadnici vladarskih porodica služili u privatnom životu.
Među ovim materijalnim svedočanstvima prošlosti od
neprocenjive važnosti, koja će javnosti približiti i ilustrovati istoriju
srpskog naroda u 19. i prvoj polovini 20. veka, nalaze se najvredniji primerci
iz fonda Istorijskog muzeja Srbije.
Njihova izuzetna važnost se ogleda ne samo u tome što
pružaju dragocene podatke o njihovim vlasnicima, predstavljajući tako
neprocenjiv izvor za istraživače mnogih naučnih disciplina, već i zbog
činjenice da je sačuvan samo mali
deo zaostavštine obe porodice. Razlog za to su pre svega istorijska zbivanja,
koja su obeležila trajanje ove dve dinastije - dinastičke smene i promene,
ratovi, pljačke i razaranja, izgon, nebriga...
Tragičnu sudbinu bilo porodice ili nekog njenog člana
pratila je i tragična sudbina njene zaostavštine. Tako je veliki deo nestao sa
njihovim silaskom sa istorijske scene: Obrenovića 1903. godine posle Majskog
prevrata, odnosno Karađorđevića 1941. godine kada su napustili zemlju.
Među eksponatima na postavci se svojim umetničkim
kvalitetima i istorijskim značajem pre svih izdvajaju kraljevske insignije:
šar, žezlo, kopča za plašt, krunidbeni plašt od venecijanskog pliša i svile
opasan hermelinom prvi put izložen nakon restauracije i jedina sačuvana srpska
kruna - kruna kralja Petra I Karađorđevića, izlivena po nacrtu Mihaila
Valtrovića od gvozdene ručke topa vožda Karađorđa u čuvenoj radionici braće
Faliz u Parizu, koju je kralj Petar I nosio samo jednom - na svom krunisanju
1904. godine na stogodišnjicu Prvog srpskog ustanka; zatim voždov jatagan
belosapac sa raskošnim ornamentima, sablja Aleksandra Obrenovića sa devizom
dinastije Obrenović „Tempus et meum ius“ („Vreme i moje pravo“); nakit
prvenstveno porodice Obrenović poručen za vreme prve vladavine kneza Miloša
urađen između ostalog i u poznatoj bečkoj juvelirnici „Svoboda“; originalna
platna poznatih slikara Uroša Kneževića, Jozefa Grandauera Paje Jovanovića i
Uroša Predića; nameštaj koji je nekada krasio enterijere srpskih dvorova i
mnogi drugi predmeti.
Iako gotovi svi izloženi eksponati predstavljaju luksuzne
predmete, čiji su izgled, poreklo i materijal bili u funkciji potvrde statusa,
bogatstva i moći njihovih vlasnika, na izložbi su se našli i oni koji su
autentično svedočanstvo o određenim događajima: marama vožda Karađorđa sa
karakterističnim čvorom - znakom njegovog tajnog povratka u Srbiju 1817. godine,
ključ od prostorije u kojoj su se krili kralj Aleksandar i Draga Obrenović
neposredno pre ubistva u Majskom prevratu 1903. godine, drama „Slivnica“,
napisana na nemačkom jeziku, koju je kralj Milan Obrenović objavio u Hamburgu
pod pseudonimo Harun-al-raššid, kao i odeća kneza Mihaila Obrenovića u kojoj je
ubijen u Topčideru 1868. godine.
Izložbu prati istoimeni katalog, koji obuhvata samo predmete
za koje se sasvim pouzdano zna da su pripadali članovima ove dve dinastije, dok
su se na samoj izložbi našle i fotografije, litografije, razglednice i razni
memorijalni predmeti masovno umnožavani u cilju dinastičke, državne i
nacionalne propagande.
Tekst kataloga, koji na preko 200 strana detaljno opisuje
više od 300 predmeta, priredila je muzejska savetnica Slađana Bojković, dok je
dizajn osmislila kustoskinja Izabela Martinov Tomović.
Izložba je otvorena do septembra 2013. godine, a tokom
njenog trajanja svakog dana biće organizovana stručna vođenja kroz postavku za
zainteresovane posetioce.
Izložba je otvorena svaki dan, osim ponedeljka, u
periodu između 12 i 19 časova
Natalija Obrenović
http://sh.wikipedia.org/wiki/Natalija_Obrenović
........Uglavnom je živela u Bijaricu u Francuskoj, u vili zvanoj
Sašino. U Beograd je došla na duže 1895, pa 1897. godine, kada se opet sukobila
sa kraljem Milanom. U njenom društvu se kao dvorska dama nalazila Draga Mašin,
u koju se Aleksandar definitivno zaljubio.
Teško razočarenje Nataliji je donelo venčanje sina
Aleksandra sa Dragom Mašin 1900. godine. Najveći udarac doživela je 29. maja
1903, kada je grupa oficira ubila Aleksandra. Posle 1903. izvesnu utehu našla
je u društvu jedne španske katoličke porodice, pa je prešla u katoličku veru i
zamonašila se. Umrla je petog maja 1941. godine u manastiru Sen Deni kraj
Pariza i sahranjena na groblju Lardi kraj Pariza. Njeni memoari se čuvaju u
Vatikanu i nisu još uvek objavljeni.
Posle majskog prevrata 1903. godine sva imovina porodice
Obrenović pripala je Nataliji Obrenović. Postala je veliki dobrotvor. Svojim
testamentom velika imanja u Srbiji zaveštala je Beogradskom univerzitetu i
manastirima i crkvama koji su zadužbine Obrenovića. A jedan deo u novcu i
umetničkim slikama odredila je živim potomcima Jakova Obrenovića, brata kneza
Miloša Obrenovića. Kraljica Natalija je 1903. godine želela da imovinu u Srbiji
pokloni porodici Jakovljević, ali oni nisu smeli da to prihvate iz straha od
tadašnje dinastije Karađorđević, pa je tako više od 7.700 hektara šume dato
Beogradskom univerzitetu. Sadržina testamenta nije poznata i o tome postoje
samo nagađanja. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je sačuvan lični
dnevnik kraljice Natalije. Umetnine se nalaze po muzejima i privatnim
kolekcijama.
http://www.blic.rs/Kultura/247653/Portret-kraljice-Natalije-povucen-sa-aukcije-u-Becu
1.
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/248212/Hteo-sam-sliku-Predica-da-vratim-u-Srbiju
2
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/249867/Slika-prvo-poslata-u-Carigrad
3
Kraljica Natalija Obrenović
http://wannabemagazine.com/kraljica-natalija-obrenovic/
Srbi su valjda, kao narod edipovski nastrojen, uvek bili
željni nekih majki. I kako im sopstvene uglavnom nisu bile dovoljne posezali su
za raznoraznim tuđim. Tako su Rusiju majčicu veličali i za njom (i zbog nje)
umirali, tako su nazivali ponemčene srpske grofove po Beču od kojih su tražili
spas za vreme turskih vremena, tako su nazivali Dafinu Milanović i tako u
nedogled do današnjih dana i nekih novih srpskih majki koje ne zaslužuju ni da
im se ime pomene u tom kontekstu.
Priča o majkama odvela me do jedne koja je istorijski
pojedena i ostavljena na milost i nemilost pojedinih pseudoistoričara koji su
se obilato trudili da vulgarizuju njen lik i delo.
Natalija Keško rođena je 1859. godine u Firenci. Sa samo 16
godina postala je kneginja Natalija Obrenović udavši se za srpskog kneza a
docnije i kralja Milana Obrenovića. Ovako počinju mnogi suvoparni životopisi,
ali nećemo tako…
Da je Natalija Keško, zanosna onovremena lepotica, mogla
samo i da nasluti kakva je sudbina čeka verovatno bi se glavom bez obzira
izgubila sa sopstvenog venčanja kao u
jeftinim holivudskim sapunicama. No istorija piše drame. Suočena sa
rudimentarnošću srpskog dvora pa tako i svog supruga Milana, kraljica Natalija
pokušavala je ipak na sve načine da spase svoj brak i pruži najbolje od sebe.
Nije moguće bilo uvek žmuriti na jedno oko na švrljanja obesnog srpskog
kraljevića i boriti se sa svinjarskim korenima koji su zaostali na naglo
poevropljenom srpskom dvoru.
U takvim okolnostima, Natalija je osnovala školu za devojke.
U takvoj školi nalik na britanske škole tog doba učilo se lepom ponašanju,
ručnom radu, kuvanju i slično (koliko god to za današnje uslove izgledalo
banalno setimo se da su Srbi do kraja 18. veka uglavnom živeli u kućama od
blata). Kada bi dolazilo vreme za udaju kraljica je svojim štićenicama
obezbeđivala određeni miraz bez kojeg se tada (kao (ni) sada) nije moglo dobro
udati. Ovakav poduhvat srpska istorija je, suprotno razumu, na primer, ocenila
kao nebitan a onaj deo istoričara koji se i bavio time pokušavao je vazda da
joj spočita nekakvo lezbejstvo i da u tom kontekstu tumači vrlinu Natalijinu
pozivajući se naravno na neke “vrlo pouzdane” izvore.
Sada se svi brinu o nekim zapisima Laze Kostića i njegovim
tvrdnjama da je Natalija volela da se izveze kolima na Košutnjak i tamo drži
mlade dvorske damice u krilu. Ili što je još
“bolje” pripisuje joj se nekakva sramna veza sa svojom snahom kraljicom Dragom.
A ako ćemo već tako, onda uzmimo u obzir činjenicu da se Natalija rastala sa
svojim bludnim suprugom i da je posle tog rastanka njen privatni život uistinu
bio samo njena stvar.
Srbija je dakle nije ni malo mazila. Godine 1891. čak je i
proterana, da bi se ta odluka kasnije poništila ali može se samo naslutiti
kakve je posledice imala po Nataliju. Nije je mazio ni bivši suprug koji joj je
jednom čak i kidnapovao sina iz Vizbadena gde se bila nastanila posle razvoda a
da zlo bude gore kralj je izvoleo izdejstvovati i da se ona protera iz Nemačke
u roku od deset dana. Kasnije se nastanila u Bijaricu a Francuska će joj i
inače do kraja života biti utočište.
“Ja sam bivša kraljica Srbije Natalija Obrenović… Nije
humano to što radite. Konj je živo biće koje oseća bol…” Ovako je, prema
romansiranoj biografiji, “grofica od Rudnika”, a zapravo nesrećna srpska
kraljica u progonstvu, otkrila jednom kočijašu ko je. Prethodno se pobunila što
taj kočijaš žestoko bičuje svog konja. Kad je on ljutito zamahnuo bičem prema
njoj upitavši ko je ona da ga kritikuje što tuče svog konja, bivša srpska
kraljica morala je da kaže ko je. Do tada kraljica Natalija je živela pod lažnim
imenom, grofica od Rudnika, u katoličkom manastiru u Francuskoj. Umrla je 5.
Maja 1941. u manastiru Sen Deni gde je živela u potpunoj tajnosti i skromnosti
izolovana i potpuno slomljena svim onim što joj je život pružio. Sahranjena je
na groblju Lardi pored Pariza.
No, posle ubistva kralja Aleksandra Obrenovića u Majskom
prevratu 1903. godine, Natalija Obrenović postala je jedini legitimni naslednik
celokupne imovine Obrenovića. Svoja velika imanja, dva rudnika i većinu bogatstva zaveštala je
Beogradskom univerzitetu te manastirima i crkvama. Deo imovine želela je da
ustupi naslednicima brata kneza Miloša, porodici Jakovljević, a kako ovi
plašeći se odmazde Karadjordjevića nisu to smeli da prihvate ona je 7700
hektara šume dala Beogradskom Univerzitetu. Prevedeno na današnji jezik evra to
mu dodje kao mnogomilionski poklon
Srbima (sitnica).
A ako ćemo o majkama i vrlini sa početka teksta, onda ovako;
Nataliji Obrenović je Srbija ubila jedino dete. Ona je sa tom svešću morala da
živi još 38 godina do svoje smrti 1941. godine. I uprkos tome ona nije našla u
sebi poriva da kazni tu i takvu Srbiju. Postupila je shodno hrišćanskoj vrlini
ili kako glasi ona floskula ”ko tebe
kamenom ti njega hlebom” samo ovaj put upotrebljeno na pravom mestu. Ona je
Srbiju i svoje ruske korene kaznila tako što je pred kraj života napustila
pravoslavlje a po nekim izvorima ovako je to objasnila: “Bilo je za tu odluku
više razloga. Pre svega, jer sam se potpuno razočarala u ljude. Svima sam
želela dobro i činila dobro, a oni su mi zlom vraćali. Moj mozak mi je naredio.
Podsvest je proradila. Srce je htelo da prkosi…”
Valjda smo joj zato vratili na ovaj način. U igranoj seriji
RTS-a predstavljeno je da je njen rođeni sin mrzeo i pljuvao (poznato je da su
igrani programi Srbima vazda bili dobar istorijski izvor) a iz brojnih
romansiranih istorija koje govore na tu temu saznali smo da je bila uvrnuta
lezbejka i ništa više. Tačka. Tako Srbija blagodari, kao nezahvalni tinejdzer
koji nikada neće odrasti.
I možda ne umemo bolje, pa preporučujem da prigrlimo samo
svoje, one što su nam baš baš majke to će nam biti sasvim dovoljno (ako ne i
previše).
Francuzi na grobu srpske kraljice
http://www.vesti-online.com/Dijaspora/drzava/Francuska/Vesti/135240/Francuzi-na-grobu-srpske-kraljice
Još jednom se pokazalo da su Srbi i Francuzi prijatelji.
Ovog puta okupili su se oko spomenika kraljice Natalije Obrenović (1889 -
1941), na groblju u Lardiju, buržoaskom seocetu, 45 km udaljenom od Pariza.
Na inicijativu Skupštine srpske dijaspore u Francuskoj,
meštani i Parižani stigli su autobusom da obeleže 70 godina od smrti "naše
Natalije", čije je telo 12 dana nakon sahrane u Isi le Mulinu prebačeno u
Lardi.
- Bio sam dete kad je
kraljica umrla i na sahrani sam bio jedini muškarac jer su ostali bili u ratu.
Kumče sam joj, pazila me, školovala, dolazila je u našu kuću, u kojoj se i
danas čuva njena soba. Sve te godine čuvao sam njen grob, prao nadgrobnu ploču,
donosio cveće - govori 84-godišnji Mišel Vivo, stanovnik Lardija.
Na komemorativnoj
ceremoniji, uz dekor zastava i venaca (Ambasade Srbije, Skupštine dijaspore u
Francuskoj, Svesrpske zajednice Francuske i gostiju iz Srbije), pedesetak
okupljenih je s mnogo pažnje saslušalo govore pretvorene u istorijski čas, pri
čemu su glavne uloge imali Natalijina kumčad, vremešni Mišel Vivo i Patrik
Gmelin, članice Udruženja za negovanje lokalne istorije Izabel Delamal i Klodin
Gule, predsednik Skupštine Siniša Blagojević. Iz Srbije na pomen je pristigla grupa
rodoljuba.
- Stigao sam iz
Brusnice kod Gornjeg Milanovca. Blizak sam rođak dinastije Obrenović, a
predsednik sam Crkvenog odbora hrama Sv. Nikole koji je zadužbina Jovana
Obrenovića, rođenog brata kralja Milana. Svojim testamentom Natalija je velika
imanja zaveštala Beogradskom univerzitetu, manastirima i crkvama, kao i
matičnoj crkvi u Brusnici. Velika mi je čast u ime naroda Šumadije što
prisustvujem pomenu i što iskazujem zahvalnost našoj plemenitoj kraljici
Nataliji - rekao je Željko Marjanović.
Etnolog i genealog Milan Stojić rekao je da je u Beogradu
osnovano prvo srpsko udruženje koje se bavi istraživanjem genetskih rodoslova u
pravcu rasvetljavanju porekla dinastije Obrenović. Posle fotografisanja u
opštini Lardija upriličen je koktel.
Delegacija
Na čelu delegacije Lardija bila je predsednica opštine Klod
Rok. Ambasadu Srbije u Parizu zastupala je šef konzulata Mimica Radojević,
ambasadu BiH savetnik Mirjana Kulidžan, Skupštinu dijaspore Srbije Mića
Aleksić, Skupštinu srpske dijaspore u Francuskoj Siniša Blagojević, a Svesrpsku
zajednicu Francuske Slavica Loran, uz prisustvo meštana i aktivista i članova
srpske kolonije.
Vredne kolekcije
Slobodan Lentić (46) prikupio je vrednu kolekciju
razglednica, vizitkarti, koverti, pozivnica za bal, zlatnika i ordenja kraljice
Natalije i dinastije Obrenović po francuskim antikvarnicama.
Natalija Obrenović
http://www.politikin-zabavnik.rs/2009/2987/02l.php?pismo=l
Lična i porodična tragedija
Natalija Obrenović rođena je 1859. godine u Firenci kao
Natalija Keško. Otac joj je bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza
Pulherija od Moldavije. Kneginja je postala 1875. godine, u šesnaestoj godini,
udajom za tadašnjeg kneza Srbije Milana Obrenovića. Godine 1882. Milan
Obrenović postao je kralj, a ona kraljica sve do 1888. godine. Godinu dana
nakon dolaska u Srbiju s knezom Milanom dobila je sina Aleksandra, ali ljubav
među supružnicima nije cvetala. Delile su ih političke i ljudske razlike.
Hroničari su zabeležili da je Milan
tražio oslonac u Austrougarskoj monarhiji, dok je Natalija bila privržena
Rusiji. Njena hladnoća i njegov temperament odveli su kralja u brojne ljubavne
pustolovine, a otvoreni sukob među supružnicima nastao je posle jedanaest
godina braka zbog Milanove ljubavne veze s gospođom Nasos. Do zvaničnog razlaza
nije došlo tako brzo, ali je skandal punio novinske stupce, a neretko imao i
političke posledice. Brak je razveden 1888. godine. Kasnije se pokazalo da
razvod nije bio u skladu s propisima, pa je poništen. Kralj Milan odrekao se
prestola godinu dana kasnije a, kao deo poravnanja s vladajućim radikalima i
namesništvom, 1891. godine kraljica Natalija proterana je iz Srbije. Formalno,
ali ne i suštinski, kraljevski par pomirio se 1893. godine kad se Milan obratio svojoj
bivšoj supruzi za novac, a u kraljevski dom primljeni su ponovo 1894. godine.
Kralj Milan Obrenović
U međuvremenu, i pre formalnog, a nezakonitog, okončanja
braka, narod je zavoleo mladu kraljicu. Brinula je i pomagala oko ranjenika za
vreme rata s Bugarskom 1885. godine. Uspevala je svojim uticajem da popravi
mnoge loše odnose, da izdejstvuje da Englezi i Irci promene loše mišljenje o
Srbima, Balkancima i Srbiji. Narodu je materijalno pomagala i posle smrti sina
i za vreme Prvog svetskog rata, sve do zaključenja mira u Versaju 1918. godine.
Kad je brak razveden, kraljica je otputovala u Nemačku i
nastanila se u vili „Klementina” u Vizbadenu, poznatom po banji i mnogobrojnoj
ruskoj koloniji. Kraljica je u Vizbaden povela i svog maloletnog sina
Aleksandra. Kralj Milan otkrio je njeno utočište i zahtevao da mu vrati sina.
Natalija je bila nepopustljiva, ali je u junu 1888. godine mladi
prestolonaslednik odveden iz Nemačke u prisustvu srpskog ministra vojnog i šefa
policije Vizbadena. Posebnim vozom vraćen je u Srbiju, a kraljica Natalija
morala je u roku od deset sati da napusti Nemačku. Nastanila se u Francuskoj, u
Bijaricu, u dvorcu „Sašino” koji je dobio ime po njenom jedinom sinu.
Kraljica je na put u Bijaric pozvala udovicu Dragu Mašin.
Zajedno su putovale u Rusiju u posetu carskoj porodici Romanov i zajedno živele
u Bijaricu. Draga Mašin bila je dvorska dama kraljice Natalije, s njom je
odlazila na prijeme, starala se o njenoj garderobi i uređenju plaže. Pritisnut
unutrašnjim teškoćama, kralj Milan
bio je prinuđen da ispuni kraljičin zahtev i pošalje u Bijaric
prestolonaslednika Aleksandra. Upravo na plažama Bijarica, kako navode
hroničari, rodila se ljubav između mladog prestolonaslednika Aleksandra i
dvorske dame Drage Mašin. Tvrde da ga je spasila od davljenja.
Kraljica majka nije se protivila toj vezi smatrajući je
pripremom za život i istovremeno priželjkujući sinovljevu ženidbu nekom
princezom visokog položaja. Kralj Milan je imao predlog da buduća kraljica bude
nemačka princeza Šamburg Lipe. Kad je prestolonaslednik saopštio da je isprosio
ruku Drage Lunjevica-Mašin, javnost nije mogla da prihvati činjenicu da će
buduća kraljica biti dvanaest godina starija od supruga. Kraljica Natalija
javila se iz Rusije oštro govoreći protiv Drage, nazivajući je bludnicom i
nerotkinjom. Ministar policije Genčić odmah je pokazao hrpu dokumenata o
navodnim Draginim ljubavnicima. Čak se i kralj Milan pobunio.
Srce je htelo da prkosi
Budući kralj bio je neumoljiv u ostvarenju svoje ljubavi.
Zakazao je venčanje za 23. jul 1900. godine i od beogradskog mitropolita
zatražio blagoslov. Kad je mitropolit odbio da da blagoslov da kraljica Srbije
„postane prava Srpkinja”, Aleksandar je zapretio odricanjem od prestola i
napuštanjem zemlje, pa je stigao i iznuđeni blagoslov. Venčanje je održano u
Sabornoj crkvi u Beogradu. Kralj Aleksandar imao je na sebi vojnu uniformu sa
epoletama i odlikovanjima, a Draga Mašin venčanicu od bele čipke. Venčanje su obavila
dva mitropolita, episkopi i dvadeset šest arhimandrita. Venčani kum bio je
ruski car Nikolaj Romanov. Posle venčanja kralj je održao svečani govor,
poručivši okupljenom narodu da se Srbija okreće miru i blagostanju, kao i da se
prekidaju bliske veze s Austrijom koje je negovao njegov otac.
Umesto čestitke sinu, kraljica Natalija ga se pismom javno
odrekla, a kralj Milan je iz Beča poručio da njegova noga više neće kročiti u
sramotnu Srbiju u kojoj vlada njegov sin sa ženom starijom od sebe.
A mladi kralj, osim porodičnih, imao je i mnoštvo teškoća u
državi. Nezadovoljstvo podstaknuto njegovom ženidbom Dragom Mašin prenelo se i
na politički plan. Stvorena je zaverenička grupa oficira koja je na svirep
način pogubila kralja Aleksandra i kraljicu Dragu u noći između 29. i 30. maja
1903. godine. Gubitak sina jedinca teško je pogodio kraljicu Nataliju. Povukla
se iz javnog života i vreme provodila u pomenutom katoličkom manastiru u
Francuskoj, uzevši i katoličku veru. Na pitanje zašto je napustila pravoslavlje,
prema nekim svedočenjima, kraljica je odgovorila: „Bilo je za tu odluku više
razloga. Pre svega, jer sam se potpuno razočarala u ljude. Svima sam želela
dobro i činila dobro, a oni su mi zlom vraćali. Moj mozak mi je naredio.
Podsvest je proradila. Srce je htelo da prkosi...” .
Kralj Milan
http://forum.krstarica.com/showthread.php/296353-Knez-Mihailo-Obrenovic
http://sr.wikipedia.org/wiki/Наталија_Обреновић
1
http://sr.wikipedia.org/wiki/Милан_Обреновић
2