- Znamo da se poduzeća trebaju natjecati za opstanak na tržištu. No, u novije vrijeme sve se češće tvrdi da se i države moraju međusobno natjecati kako bi bile konkurentnije, odnosno privukle i zadržale kapital, da ne ode nekamo drugamo, gdje su porezi manji, a plaće niže. Zbog toga se vlasti u državama upinju koja će više smanjiti izdatke za sigurnost ljudi i za plaće. Zašto dolazi do te utrke, ima li ona smisla i kakve će biti njezine posljedice?
U kapitalizmu se svi osim kapitala moraju međusobni nadmetati: pojedinci, poduzeća, banke i države. Danas podanicima kapitala nije zajamčeno ni mjesto u društvu. U globalnom svijetu nije zajamčeno mjesto ni državama. Kapital od država očekuje da se nadmeću niskom cijenom prirodnih izvora, rada ljudi i djelovanja države. Državama ostaje tako malo da su gotovo sve u dugovima i da ne mogu obavljati posao zaštite toga, što na državnom prostoru valja štititi, a što kapital ni ne pomišlja štititi.
Posljedica vladavine kapitala je zbrka u svijetu, nered u svim državama i nezadovoljstvo naroda vlastitim državama. Stoga se u brojnim državama javljaju i demokratski i nasilni pokreti za preobrazbu postojećih ili stvaranje novih država. Neki pokreti su i transnacionalni, kao što su Islamska država i Radnička stranka Kurdistana. Takvima su prije bili komunizam i fašizam. Kad nema državne politike za narod, počinje jagma za državom iznutra ili izvana. Takvi pokreti su nedavno preuzeli rusku, tursku i mađarsku državu. Kuba želi zadržati komunizam.
- Mnogi tvrde da se ova tvrdokorna gospodarska kriza može razriješiti samo novim ratom. Obnavlja se svojevrsni hladni rat s Rusijom, a na Bliskom istoku agresivno se širi nova islamska država. Ima li izgleda za skori svjetski rat?
Rat je bio sredstvom politike u podijeljenom svijetu. Od prestanka Hladnog rata nema međudržavnih oružanih ratova, jer je kapital globalizacijom nastojao stvoriti svoju svjetsku državu mira. Sad su globalizirani i svjetsko poslovanje i naša vrsta. Međutim, snažan gospodarski razvitak donio je nove regionalne proizvođače robe, usluga i kapitala pa se razdioba bogatstva neočekivano promijenila nauštrb Zapada i ugrozila vlast zapadnog kapitala.
Dosadašnjim nositeljima kapitala je jasno, da nad svijetom ne mogu uspostaviti političku vlast s jednoga mjesta pa su se odlučili na stvaranje kaosa, a ne na svjetsko ratovanje. Kaos je globalan, a rat je lokalan. I sadašnji rat sankcijama protiv Rusije pokazuje koliko nasilje u međunarodnim odnosima šteti i gospodarskim subjektima zemalja, putem kojih kapital nameće sankcije neposlušnim državama. To će pomoći kapitalu i svjetskim velesilama da zbiljski uvažavaju globalnost svijeta. Globalnost je donijela tako korjenitu promjenu, da od naših dana treba uvesti novo računanje vremena.
Globalizacija je unijela u svijet veliko previranje, koje će potrajati, ali će konačno donijeti volju za zajedništvo u narodima i za suradnju među narodima.
- Kako tumačite dramatičan skok popularnosti radikalnih stranaka u Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Španjolskoj, Grčkoj? Glasači im daju veću potporu nego socijaldemokratima i narodnjacima, koji se tamo smjenjuju na vlasti već desetljećima.
Neizvjesnost života i neuračunljivost država pogodile su sve narode svijeta. Međutim, u spomenutim i drugim obližnjim državama postoji poseban „euro“ faktor. Europska unija kao odana sluškinja kapitala i zaštitarka tržišta sputala je svoje narode i u njima zatrla društvenu dinamiku. Europa je ranije pokazivala pravu dinamiku, koja je obnovila njezin život nakon dvaju samoubojstvenih svjetskih ratova.
Globalnost je iznenadila i smrznula Europu, koja još ne traži svoju novu ulogu ni u sadašnjem neredu, a kamoli u budućem svjetskom poretku. Kapital je u demokracijama ujednačio sve političke stranke. Ostavio im je samo slobodu da se međusobno nadmeću, kako bi za svoju plaću jeftinije služile kapitalu i tržištu, a ne nešto učinile za prostor i ljude.
- Kako ocjenjuje poruku pape Franje da je Europa izgubila dušu?
U gostima ni papa ne kaže sve. To što je Papa nazvao dušom Europe ja bih nazvao gospodstvom Europe nad svijetom, koje je bilo izgrađivano punih šest stoljeća, ali i proigrano u svjetskim ratovima. Europa više nije gospodarica, ali još nije zasukala rukave.
Europa mora naći način svojeg opstanka i svoju ulogu u nepovratno globaliziranom svijetu. To mora napraviti kao cjelina i mimo Unije. Novo postavljanje Europe unijet će u njezin prostor potrebnu dinamiku. To ima dva uvjeta. Jedan je preuređenje odnosa u samoj Uniji, koja se mora deunitarizirati. Drugi je pravi izbor najbližih ortakinja, s kojima će Unija stvarati buduću svjetsku mrežu suradnje među prostorima. Europa će propasti ako Unija za ortakinju zadrži Ameriku, ali može postati važan svjetski čimbenik ako se Unija poveže s Rusijom, Prednjom Azijom i Afrikom. To neće odgovarati SAD, koje bi time ostale otokom udaljenim i od Europe i Istočne Azije.
Europa treba početi tražiti svoj izgubljenu dušu, a to je neprekidno stvaranje svjetske ideje tijekom dvaju i pol tisućljeća. Kad je predsjednik de Gaulle 1962. godine u Strasbourgu govorio o Europi od Atlantika do Urala dodao je, da je to Europa koja će odrediti budućnost svijeta. Europa za svoj spas mora proizvesti novu svjetsku ideju.
- Ako treba jačati države, treba li ukinuti slobodno tržište? (Netko će reći da se time narušava sloboda kretanja kapitala.)
Temeljno pitanje u sadašnjem teškom stanju je: Treba li se naša vrsta prilagođivati stvarnim životnim okolnostima ili tržištu i kapitalu, po kojima se vrsta treba nadmetati unutar sebe? Kad bi roboti bili kupci i prodavatelji na tržištu, oni svoje otpadanje iz nadmetanja ne bi doživljavali. Međutim, mi tako snažno doživljavamo i teško biološki podnosimo sadašnju stresnu životnu neizvjesnost, da se moramo početi biološki liječiti. Liječenje od tržišta je u radu i stvaranju.
Brigu za slobodu tržišta treba zamijeniti zaštitom ljudi i naroda, prostora i prirode, okoliša i klime. Od svakog zemljopisnog prostora treba napraviti pravi životni prostor uspostavom mjesne politike te stvaranjem proizvodnje i rada za sve. Vrsta je uistinu globalizirana pa i odbačeni ljudi ostaju u matici života. Zato je svijet krcat sigurnosnim problemima. Došla je epidemija individualnog nasilja i terorizma. Ni SAD nisu više „kotao za taljenje“.
Tržište mora služiti ljudima, a ne ljudi tržištu. Tako je bilo prije kapitalizma. Neka tržište ostane, ali neka pomaže društvima i neka buja među državama, umjesto da drobi ljude, države i vrstu. Zašto bi kapital bio slobodan, a svi drugi i sve drugo u krletci tržišta? Neka se kapital plodi i množi u trajnom braku s prostorom i radom.
Vrsta mora imati slobodu za prilagodbu okolnostima koje sama stvara. Bez prilagodbe nema ni vrsta ni života. Kakav je danas život ljudi? Kakva smo mi vrsta, a kakvom bismo mogla biti?
- Objavili ste više knjiga u kojima ističete aktualnost Isusovih poruka. Nije li globalizirani svijet, u kakvom žive današnji mladi ljudi, ipak drukčiji od Isusova vremena?
Isusov je svijet bio po mnogome drukčiji od našega, ali i sličan našemu. Svijet je i u Isusovo vrijeme bio globalan, a u Palestini je vladala potpuna politička, gospodarska, sigurnosna i ljudska zbrka, kakva vlada i našim globalnim svijetom. I tad je kao i danas buktio sukob između sile i legitimnosti naroda ili prostora. Isusova ideja povratka od nadmetanja zajedništvu bila je reakcija na zbiljsko stanje.
Globalnost i njezine posljedice navele su Isusa da ljudsku problematiku podigne na razinu vrste. To opet valja učiniti. Isus je govorio da je Bog otac svih ljudi. Globalnost je navela Isusa i na to, da kao bližnjega odredi svakog čovjeka s kojim se stvara životno zajedništvo. Isusove ideje s vremenom su stvorile društvenu dinamiku koja je napravila Europu.
Koja je razlika u tome što je prije narode pritiskivala legionarska infrastruktura iza koje je stajao car, a što nas pritiskuje infrastruktura tržišta iza koje stoji kapital? Isus je zagovarao oslobođenje čovjeka i stvaranje društvene dinamike, geslom da caru treba dati samo porez, ali da ljudskost treba ostati izvan dosega vlasti. Danas ljudsko zajedništvo treba početi obnavljati mimo tržišta. Dosta je tlake tržišta i kapitala nad cijelom vrstom. Vrsta će iz sadašnjeg previranja izići slobodna. Za to je potrebno uzeti novu antropologiju. Ljudski stav treba temeljiti na ljudskom duhu, a ljudske odnose na skromnosti. Prilagodba traži upravo to, a ne tržni uspjeh, kojim se obavlja odabir ljudi, ali ne i daljnja evolucija vrste.