Nikad nije mislila da će se okolnosti u društvu, kojem je dala svoje vrijeme i djecu u tako kratkom vremenu promijeniti.Tvrdoglavo se nadala da to ipak neće biti tako i ustrajala u svom dostojanstvu i, kojom je bila cijepljena kao malena djevojčica. Tada nije bilo mudrovanja o štetnosti cijepljena, ni povratka teških, zaraznih bolesti od kojih prijete karantene i smrt.
Društvo se sve više i više inficiralo svakakvim načinima dolaska na vlast neobrazovanih ili brzopotezno obrazovanih ljudi, za koje su izmislili fakultet. Redovno obrazovani ,bez čvrste veze i obećanja da će biti kooperativni-(čitaj;poslušni), nemaju ni najmanju mogućnost da se odupru. Tri loša ubiše
Miloša, kako narod kaže, stupilo je na scenu i zauzelo sav prostor za djelovanje poštenog čovjeka,građanina koji želi boljitak ne samo sebi i svojoj obitelji, već društvu u kojem je redovno i pošteno stekao obrazovanje,a u obitelji kućni odgoj i dostojanstvo. Mudrovanje i kalkuliranje koje govori sada i ovdje,a kad zagusti zbrišu odakle su došli. Tragično je što neki tamo traže podršku za političko napredovanje,a zna se, da ta država ne izručuje građane s dvojnim državljanstvom, ma što učinili...Za neke je bolje da nikad, baš nikad, ne dođu natrag, bez obzira koliko su ;jamili i prenijeli u svoje selo. Neka sve to zadrže i nikad se ne vrate sa svojim sirovim štosevima o pripadnosti!
Željela je miran život, u kojem nije težila za svilom i kadifom, već za običnim životom dostojnim čovjeka. Jedno je jutro,posve obično jutro na stranicama dnevnih novina pročitala vapaj mlade žene, koja je željela živjeti.Bolesni imaju samo jednu želju. Zabezeknuto je gledala u mlado i lijepo lice I pitala se zašto joj se sve to nakon tridesetak godina rada događa. Svakodnevno smišljene torture kojih se nijedan logor ne bi postidio,uništavale su joj ionako krhko zdravlje.I ona je željela život.
Upravo rečenica, kojom je vapila mlada žena, potaknula ju je na odlazak. Pa što bude. Ne da se ugnjetavati manje pametnima od sebe,ne da im da likuju jer im je dana moć s kojom su udarali ispod pasa sve koji nisu htjeli biti ponizni, ni poslušni. Sve koji su se odupirali i mutili im prljave poslove. Bila je sigurna da ima još snage, kreativnosti i volje, da sa oštećenim zdravljem stvori novi život. Djecu je
odgojila, makar joj govore da ih je krivo odgajala, a za nju će biti.
Pa kako bude. Isčupala se iz kandži nestručnih i osvetoljubivih, koji su mogli sve oprostiti,ali ne i uspjeh.Zatrli su sve što je u posljednjih petnaestak godina radila i stvorila.Samo da ne ostane trag, da još ima onih koji misle, rade i znaju.
Progutala je knedlu i krenula dalje.
Stvorila je novo okruženje, nove putove i nove priče.Bila je zadovoljna gledajući moćnike kako se guše u vlastitoj nemoći. Tonu u trenutcima kad odrade ono zbog čega su bili instalirani,a kad ih odbace, na njihovo mjesto postave početnike tek izašle s' njihovih fakulteta. Vide se sa Sljemena jer nose naljepnicu kojom ih obilježe NE TALASAJ!Zato smo ti dali položaj i plaću!
Ni u snu se nije nadala da će hobotnica toliko narasti i proširiti svoje krakove da će joj oplesti po djeci.Zarobljeni bolesnim i šturim umovima koji im ne daju disati, koji ih omalovažavaju I sputavaju,koji ih ponižavaju čuje njihove krikove:ŽELIMO ŽIVOT! Isčupana poput zdravog zuba iz sustava koji je sve to dopuštao, mislila je da se spasila. Vapaj njene djece bio je još glasniji i očajniji, a ona onemoćala, daleko od instaliranih ljudi ponovno se sudarala s još većom nemoći.Njihova je nevolja bila to što su rođeni u gradu, koji su okupirali neki drugi, što su obrazovani, nepotkupljivi i nekooperativni u postavljenom sustavu.Nakon bezuspješnih pokušaja da ih umiri, da se strpe, da će sutra možda biti drugačije,obavijestili su je da zajedno s djecom napuštaju zemlju,za koju se borili njihovi očevi , nadajući se boljem i pravednijem društvu.
Shvatila je poruku; Žele život, u kojem će vidjeti svoj napredak i napredak svoje djece, bez pitanja gdje si bio 1941 ili 1991. Bez pitanja kojoj stranci pripadaju.
Oni samo žele život.Normalan život.