Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 28.11.2017
Share


ŽIVJETI SLOBODU SNAGOM VJERE

Jutta Burggraf (1952.-2010.)

Bila je profesorica dogmatske teologije na teološkom Sveučilištu u Navarri. Bavila se i istraživanjem života i duhovnosti sv. Tereze Avilske, kao i brojnih tema s područja ekumenizma i feminizma.

Knjiga Živjeti slobodu snagom vjere u izvorniku je doživjela brojna izdanja i omiljena je među čitateljima.

Ova je knjiga snažan opis kršćanskog života u istinskoj slobodi, iskazan prekrasnim nadahnjujućim primjerima i poticajnim mislima- ovo štivo upućuje neodoljiv poziv kršćanskoj duši da se upusti u avanturu odnosa s Bogom.

Kaže autorica sljedeće- „Svako od nas u stanju je živjeti vlastiti život i biti izvor nadahnuća i podrške drugima.“

Što je sloboda?- pita se autorica na početku knjige.

I kaže da je ona golemi dar koji pokreće sve naše mogućnosti i na presudan način određuje naš karakter i sudbinu. Tako nam sloboda omogućuje da ostvarimo najviše što možemo, ali jednako tako u sebi sadrži mogućnost da potpuno zastranimo. Povezana je s ljudskim samoostvarenjem i autodestruktivnošću. Nastavlja dalje autorica –kako je upravo više no ikada nužno osvijestiti činjenicu da je ljudski život veliko bogatstvo te iznaći načine da postanemo više ljudi, a ne tek tužne, preplašene i ožalošćene osobe.

Bog koji je vječno nov- slobodni smo od onog trenutka kada nas netko voli i s ljubavlju prihvaća.

Jedan autor je napisao:“Te unutarnje duhovne rane vjerojatno su razlog zašto se pretvaramo u posramljenu odraslu djecu bez unutarnje slobode!“

Bog je život i ljubav sama i siguran temelj naše nade usred ovozemaljske patnje i smrti. Najdublja stvarnost našega svijeta i temelj našega postojanja Božja je ljubav , izvor života i sreće.

Sve dok ne otkrijemo tu golemu Božju ljubav prema nama, živjet ćemo bez cilja, ko bez zraka za disanje, kao siročad bez doma i bez oca.

Umijeće življenja sastoji se u tome da otkrijemo svoje istinsko lice, ono koje je Bog vidio prije nego što nas je stvorio.

Čovjek je na zemlji jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega „samoga“.

Sveti Augustin kaže, Bog nam je bliži nego mi samima sebi. Također nam je i vjerniji nego što smo mi samima sebi.

Stara izreka kaže: „Uspjeh nije sve na svijetu.“

Za sreću je potrebno imati srce djeteta.

Naime, snažniji smo kada prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo.

„Nemoj se premalo cijeniti, jer te Bog silno cijeni.“- govori jedna poslovica s Istoka.

Stvari ovako stoje- maleni su bliže Bogu, odbačeni su izabrani.

Bog može učiniti čudesne stvari s mojom bijedom.

Onaj tko je u stanju drugima priznati nedostake istinski je snažan.

Biti ono što jesi znači osjećati se slobodnim i čistim , a obrnuto je osjećati se otuđenim i uprljanim.

Nije pametno uspoređivati se s drugima. To može dovesti do oholosti i zavisti.

Bog ne ljubi „idealne“ osobe, „virtualna“ bića. On ljubi stvarna i „konkretna bića“.

Doista, samo ako prihvatimo sebe samoga, svoj život i svoju prošlost, možemo ići ususret autentičnoj budućnosti.

Ljubav prema slobodi, na kraju krajeva, nije ništa drugo doli ljubav prema drugima.

Sloboda je čovjekovo osobno i intimno iskustvo. Ona nije samo karakteristika djelovanja neke osobe, nego konstitutivni element njezina bića. Istovremeno označava radikalno „biti sa samim sobom“ i otvaranje stvarnosti.

Autorica ingeniozno veli da su istinske avanture ionako one unutarnje, a njihovo ostvarenje nitko ne može spriječiti.

Kada govorimo o nutrini njome označavamo „ono duboko i stvaralačko središte koje ne podliježe daljnjoj analizi, i iza kojega svjesnost ne dopire i s kojim su- poput kružnice kruga u odnosu na svoje središte- povezani svjesni fenomeni, odnosno sve ono što je objektivno percipiramo, zamišljamo i mislimo.“

Intima označava naš nutarnji svijet- svijet u meni o kojem imam neku svijest- ona je ljudsko „svetište“.

To „posjedovanje“ sama sebe obilježje je duha.

To je naša „unutarnja domovina“, prostor tišine i mira.

„Dok ne otkrijemo tu drevnu istinu“ upozorava jedan suvremeni psiholog „bit ćemo osuđeni na lutanje i traženje utjehe ondje gdje je nema- u svijetu.“

U ovome svijetu neprestanih distrakcija još nas opterećuje i prevelika količina informacija.

Ruski pisac Dostojevski navodi:“Biti sam normalnom je čovjeku ponekad potrebnije i od ića i od pića.“

Autorica nadalje veli- ako se ne osjećam ugodno u vlastitoj koži , onda se ni na kojem mjestu neću osjećati ugodno.

Ako ne živim u skladu sa samim sobom, onda ni drugima ne mogu pružiti mir.

„Sami smo“- to je lajtmotiv većina tekstova, mahom književnih.

H.Hesse u svom Stepskom vuku govori: ja sam siroti pustinjak usred neprijateljskog svijeta, bez obitelji i doma , neprijatelj svima.

Naime, ništa na ovome svijetu ne može čovjeku pružiti baš sve, jer je sve što nalazimo konačno i ograničeno, nesavršeno i prolazno.

Živimo tako u određenoj napetosti između naše konačnosti i nesavršenosti s jedne strane, te želje za beskonačnim, apsolutnim i savršenim s druge strane.

„Čitava je ljudska egzistencija krik prema Drugome.! rekao je papa Benedikt XVI..

„Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka.“-kaže Pascal.

Francuski filozof G. Marcel ustvrdio je:“ Biti u svijetu znači biti voljen od Boga.“ Vjernik ima temeljno povjerenje u stvarnost koja mu pomaže da živi, voli i radi.

„Čovjeka poznaje samo onaj koji poznaje i Boga.“ kaže Guardini.

Kršćanski je život izrazito-dijaloške naravi.

Riječ entuzijazam u svojemu grčkom korijenu znači pobožanstvenjenje, Bog u nama.

Bog nije višak našem djelovanju; on je u samom središtu naše slobode- „Kraljevstvo je Božje među vama.“

Nije stvar u tome da učinimo više, nego da budemo više.

Filozof Hildebrand kaže:“...kršćanin treba s veseljem prihvatiti da će ga smatrati luđakom, budalom i mentalnim bolesnikom.“

„Prignuta koljena i pružene prazne ruke dvije su izvorne geste slobodna čovjeka.“

Biti čovjek znači „ko.egzistirati“, znači biti intimno otvoren drugima. A biti svet ne znači biti odvojen od drugih, nego biti sjedinjen s Isusom Kristom.

Autorica nadalje tvrdi da je najgora odluka ne donijeti nikakvu odluku.

Mijenjajući stvarnost oko sebe čovjek iskazuje veličinu svoje slobode.

„Želiš li upoznati neku osobu“, poručuje sveti Augustin, „ne pitaj je što misli, nego što voli.“

Naše su težnje mjera naše slobode. Što su nam težnje uzvišenije, veća je naša sloboda.

Važno je stremiti visoko kako bismo proširili srce i probudili svoje potencijale.

Sloboda znači upravljati samim sobom, kao i izgrađivati samoga sebe. Tako voljom „upravljaju“ razumijevanje, osjećaji i izvanjska nužda.

„Drama je u tome što se nikada ne možemo dovoljno opiti.“ Priznaje Andre Gide u svom dnevniku. Vrijedi primijetiti da upravo oni koji traže neposredni užitak najčešće nisu u stanju biti sretni, jer duboko u sebi zapravo osjećaju odvratnost prema svojemu životu.

Naša kompetitivna društva, u potpunosti usmjerena razvitku i napretku, primoravaju nas da život shvatimo kao utrku u kojoj valja pobijediti.

„Potreban mi je temelj u neospornoj istini; tek tada mogu postati sretan“-tvrdi Nietzsche.

Kaže se da je sloboda – udruženi projekt razuma i volje. Korijen joj je u razumu, koji spoznaje svijet.

Filozof Hildebrand je napisao: „Imati srce sposobno voljeti, srce koje umije spoznati tjeskobu i patnju, sposobnu za tugu i ganuće, najautentičnije je obilježje ljudske naravi.“

Bešćutnost je istinski nedostatak (to je ne samo mana nego i grijeh).

Osjećaji tako nisu sami sebi svrhom; ne smiju nas spriječavati.

Djelovanje često izravnije , očitije i autentičnije otkriva osjećaje nego što to čine riječi.

Znači, sloboda se ostvaruje posredstvom volje na koju različitim intenzitetom utječu razum, osjećanje i vanjske okolnosti.

Sloboda je usmjerena sreći i izražava se prvenstveno kroz dva čina: ljubav i odabir.

Valja citirati riječi sv. Augustina: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!“- ova rečenica je bezvremena.

Nadalje veli sv. Augustin:“Kako, dakle, da tražim tebe, Gospodine?Kad, naime, tražim tebe, Boga svog, tražim blaženi život.“

Ako čovjek ne dosegne Boga vraća se sebi (svjesno ili nesvjesno) samoga sebe postavlja za konačni cilj svojega života.

Bog, kao vrhovno dobro, obuhvaća sva pojedinačna dobra i beskonačno ih nadmašuje. Bezbrojne skladbe i pjesme govore o tome da su ljubav i sloboda bitno sjedinjene.

Međutim, ljubav je ključ slobode. Voljeti znači osjetiti radosnu povezanost sa svime stvorenim.

Sloboda je najveći dar i predanje ljubavi-najdostojanstvenije ispunjenje toga dara. Stari pustinjak je otkrio mladiću koji ga je htio slijediti sljedeće zlatno pravilo:

„JEDI KAD OGLADNIŠ; PIJ KAD OŽEDNIŠ;SPAVAJ KAD SE UMORIŠ, ALI NIKAD NE GOVORI LOŠE NI O KOME! TAKO ĆEŠ PRONAĆI SPASENJE!“

Doista, budući da je Bog vrhovna istina, onaj tko se s njim sjedini ne može biti drugo nego realist.

Vrijedi sljedeće:“Što više raste moja spoznaja o mojemu poslanju na zemlji, to imam više snage za djelovanje jer raste sloboda kojom nadilazim prepreke.“

Imamo dužnost odgajati svoju savjest jer njezina je funkcija ne da stvara, nego da pronalazi istinu i vrijednost.

Za savjest ne možemo reći:“što strože, to bolje“ već prije „što istinitije, to bolje.“

Bog ne želi da budemo plahe sluge, nego njegovi sinovi puni sigurnosti i povjerenja, želi da više gledamo u njega, a manje u svoju okolinu. Tako ćemo zadobiti istinsku neovisnost i golemu slobodu duha.

„Tko ljubi“- piše u „Nasljeduj Krista“ taj leti, trči i veseli se; slobodan je i ništa ga ne drži (...) Ljubav često ne zna mjere, nego prelazi preko svake mjere.

Ljubav ne osjeća tereta i ne mari za napore; više hoće nego što može.“

Odgovorna poslušnost- u klasičnoj i kršćanskoj tradiciji poslušnost se smatra krjepošću, a to znači da ona nije moguća bez slobode. Pokoravanje tuđoj volji bez svojevrsnog nutarnjeg pristanka uz ono što se od nas traži ne zaslužuje se zvati „poslušnošću“- to uključuje sramotno lišavanje osobnog dostojanstva.

U tom je smislu papa Ivan Pavao II. rekao da kršćanska budućnost neke zemlje „ovisi o tome koliko će ljudi u njoj biti dovoljno zreli da ne pristanu na konformizam.“

Nikad se ne smijemo uklanjati slobodi koju nam je pribavila krv našeg Spasitelja. Samo pod tim uvjetom možemo biti poslušni!

Prema svetom Tomi Akvinskom „veličina krjeposti ne treba se mjeriti s obzirom na njezinu zahtjevnost, nego imajući u vidu imanentnu dobrotu te krjeposti.“

Činim dobro kad djelujem u skladu s istinom , a ne nužno kad se „pokoravam.“

Krizi poslušnosti uvijek prethodi kriza autoriteta, istinskog autoriteta. Isus nije opterećivao ljude brojnim propisima i pravilima koji guše žar srca i rezultiraju birokratima duhovnog života.

U njegovoj su se blizini svi osjećali prihvaćenima, shvaćenima i zaštićenima. Mogli su odložiti svoj teret i otpočinuti i ponovno osjetiti radost življenja.

Savjest je ono najsvetije u osobi; mjesto na kojem nam se Bog obraća i u kojemu svatko od nas odabire svoj put.

Formirati znači osloboditi u čovjeku snage koje mu je dao i pomoći mu da dosegne svoju naravnu i nadnaravnu puninu.

Kršćanin nije revolucionar. On Božju volju stavlja iznad ljudske vlasti, istodobno duboko poštujući svaku legitimnu vlast.

Epikeja je krjepost povezana s razboritošću koja znači „tumačiti zakon duhom zakonodavca“, a ne kao „mrtvo slovo na papiru“.

To je poslušnost Duhu Svetom koji oživljuje i pomaže nam shvatiti istinski smisao zakona.

Svaki kršćanin želi pronaći Boga u vremenu u kojem njegov naraštaj živi. „ U cijeloj svjetskoj povijesti samo je jedno vrijeme bitno, a to je ovo sadašnje. Tko bježi od sadašnjosti, bježi od Božjeg vremena.“

Tako je zakon epikeje iznad ljudskih čina. Epikeja je temeljni dio zakonske prirode.

Ondje gdje je na djelu Duh Sveti, javlja se slobodna i odgovorna poslušnost.

Mi smo „sluge Kristove koje zdušno vrše volju Božju.“ Ljubav je istinsko vrelo kršćanske poslušnosti.

Postojana i prokušana krjepost prepoznaje se po radosti koja izbija iznutra kao i po spontanoj okrenutosti dobru.

Okovi od zlata sputavaju ovaj naš globalizirani svijet. Vlada tiranija mase i ljudskih navika. U našim društvima, naime, dobrim djelom upravljaju sredstva kmunikacije.

Guardini je govorio o „pojavi automatizma“ koji nije svojstven samo svijetu tehnologije, nego stilu života općenito.

Kršćanin koji je svjestan da ga sam Bog podupire iz dubine njegova srca, ima snagu spokojno živjeti i u najtežim okolnostima.

Grijeh je prvi izvor nedostata slobode. Daje nam upravo suprotno od onoga što obećava. Obećava slobodu, a daje ropstvo. Sveti Pavao ispravno kaže:“jer plaća je grijeha smrt.“ To je ujedno i smrt slobode.

Uistinu, nije dostojno čovjeka da bude rob drugome čovjeku. Nikad se ne smijemo toliko uniziti da odustanemo od vlastitih sudova. Grijeh nas gura u tunel nezadovoljstva, stvarajući nekakav sveopći nespokoj.

Augustin:“...jer zlo što ga donosi izopačenost volje veće je od dobra što ga donosi sudbina. Kukavičluk i servilnost oduvijek su bili jasni znak degradacije.“

„Jezik koji ne zna drugo doli za ogovaranje svjedoči o slomljenoj duši“- točno kaže jedna njemačka izreka.

Strah je neobuzdana nutarnja sila. Ranjena osoba sklona je distancirati se od ljudi i sakriti svoje srce iza oklopa.

Netko je rekao da je moderni čovjek zapravo ranjeno dijete, obilježeno tjeskobom i neograničenom potrebom za priznanjem koje rijetko prima.

Želja da budemo iznad drugih ne izvire iz snage, nego iz slabosti. Kad čovjeku nedostaje istinske snage, traži nadomjeske. Ponos i tvrdokornost idu ruku pod ruku.

Zlo za koje je čovjek sposoban toliko je veliko da nas ponekad plaši. Naime, uvijek smo u opasnosti da živimo više u službi vlastite izvrsnosti nego za Božju slavu.

Istinska je sloboda besplatan Božji dar, plod Duha kojeg primamo u mjeri u kojoj molimo Isusa da nas ne ostavi same.

Emancipacija shvaćena u smislu unutarnjeg sazrijevanja ostvaruje se u odnosu s Kristom- „Dođitek meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Duboko nas pogađa , obeshrabruje i ranjava prvenstveno naša vlastita krivnja.

Milost iscjeljuje naše rane, uzdiže nas i iznova ulijeva u nas sigurnost da smi ljubljena djeca Božja.

Kad živimo svjesni tog svog unutarnjeg prostora tišine i mira, nitko osim Boga nema moć nad nama.

Čovjek slobodan iznutra nema šta izgubiti niti što braniti.

Izvanjske okolnosti vrlo malo govore o našem stvarnom stanju.

Rob može tako slobodniji od svog gospodara ako zna očuvati svoje ljudsko dostojanstvo i zdravu duhovnu autonomiju.

Ljudsko mišljenje ne može pretjerano impresionirati one koji borave pod Božjim pogledom.

Određena distanca je preduvjet za opraštanje i pružanje ljubavi koja mu je potrebna.

Askeza je neophodna za onoga tko ne želi živjeti  kao dio mase, tko ne želi biti podložan medijskoj manipulaciji.

U današnje vrijeme askezu možemo shvatiti kao lijek protiv opasnosti tehnološke civilizacije (u Novom zavjetu ta riječ znači „truditi se“ tj povratiti izvorni sklad u čovjeku).

Istinsko samosvladavanje moguće je ostvariti samo voljnim naporom, uz mnogo vjere i velikodušnosti srca.

Ukratko- askeza nas vodi ususret Bogu.

„Gospodin nas poziva na vjernost, a ne na uspješnost.“- rekla je Majka Terezija iz Calcutte.

Osobi koja svoje povjerenje polaže u Boga s vremenom povrati povjerenje u ljude.

„Tko nema povjerenja, starje.“- kaže jedna španjolska narodna poslovica.

Odbacivanje „zemaljske moći“ u bilo kojem obliku početak je krjeposti.

„Pobjeda malo čemu uči, no poraz nas uči mnogo čemu“- kaže jedna japanska poslovica.

Poniženje, zavist, nerazumijevanje i uvrede svake vrste sastavni su dio ozbiljnog duhovnog života: naša snaga dolazi odozgor, a ne od nas samih.

Odsutnost egoizma istinski je mir srca. Tko voli, uvijek korača u slobodi. Slobodan je od najjačega okova: slobodan je od vlastitog ja. Onaj tko slijedi svjetlo svoje savjesti jači je od svojih tlačitelja.

Da bismo u punini živjeli svoju vjeru nije nam potrebno ništa nego milost.

Sloboda podrazumijeva rizik, baš kao i ljubav . Tak grijeh ne znači samo činiti zlo, nego i propustiti učiniti dobro.

Kad u pogledu koji nas drugi gleda otkrijemo ljubav , tada osjetimo poticaj za velike pothvate, jer želimo biti vrijedni toga pogleda.

Ovdje kao recenzent knjige osjećam potrebu navesti citat našeg blaženog Ivana Merza:“Moramo biti uvijek veseli, jer jedino veselje stvara oduševljenje, a ono velika djela i slijepu požrtvovnost.“

Autorica dalje nastavlja:“Razborito usmjeravanje prirodnih sila čini ovaj svijet ljepšim i ugodnijim mjestom.“

Nitko ne može ostvariti svoje potencijale bez tuđe pomoći i usmjeravanja. Sve što jesmo dugujemo drugima.

Razum treba prosvijetliti , volju osnažiti, a osjećaje očistiti od egoizma. Sveti Ivan Zlatousti s pravom tvrdi:“Više od ikojega slikara, kipara, više od najvećeg među umjetnicima cijenim onoga tko zna oblikovati  mlado srce.“

 Moramo se osloboditi manipulacija, pokazati svoju jedinstvenost i prigrliti vlastiti stil života. Tko ima hrabrosti ići pritiv struje, a da pritom ne postane strog prema drugima i ne prezre ih, može mnoge povesti za sobom.

Slobodan je onaj tko ispravno odlučuje- čak i ak ga muči glavobolja- i tko je u stanju usmjeriti život prema višem cilju koji se ne mijenja ovisno o trenutnim okolnostima.

Mi nikada nećemo moći drugima pružiti  onoliku slobodu koliku Bog nama daje. On ima beskonačno više povjerenja u nas, nego što ga mi imamo prema svojim bližnjima.

Autoritet bi trebala biti osoba koja pomaže rasti, a ne osoba koja nameće težak teret i koja koči razvoj.

Susret s istinskim autoritetom osnažuje i uzvisuje; a ne guši je niti je podčinjavamo.

Upravljati znači služiti, a ne gospodariti.

Naime, istina slobađa i nju treba pokazati, a ne nametati.

Izbjeći sukob, tako znači izbjeći kontakt to znači zatvoriti se pred mogućnošću povjerljivog i prijateljskog odnosa.

Pojam kritizirati etimološki ne znači proturječiti niti gunđati. Riječ kritika dolazi od grčkog korijena krinein koji znači „odlučiti“ ili „rasuđivati“ što je istinito , a što lažno.

„Da bismo bili roditelji; nužno je da i dalje budemo djeca.“

Nedostatak svijesti o vlastitoj grešnosti možda je jedan od najupečatljivijih osobina suvremenog čovjeka.

Valja napomenuti kada je okamenjena i tvrda istina, istina rađa samo mržnju odnosno način na koji se istina iznosi jednako je važna kao i sama istina, i treba se razlikovati ovisno o osobi i situaciji.

Ima trenutaka kad nijedna riječ ne može biti dobro izgovorena ili shvaćena.

Drevna kineska poslovica upozorava nas da su krutost i ukočenost obilježje smrti, a fleksibilnost i mekoća obilježje života.

Ne treba se voditi geslom „što učinkovitije, to savršenije“, nego „što više istine, to savršenije.“

Velikodušnost koja ništa ne traži zauzvrat odlika je dobrog odgajatelja- „BLISTA JER GA SE NE VIDI, SJAJI JER MU NITKO NE PLJEŠĆE.“- kako se kaže na Istoku.

Papa Pavao VI reče :“jer usprkos mukama koje nosi, mračnim tajnama, patnjama i kobnoj prolaznosti, ovaj je smrtni život prekrasna činjenica, uvijek novo i dirljivo čudo, događaj-pred kojim vrijedi klicati u radosti i slavi: život, ljudski život!“

Bog nas poziva da se uzdignemo i poletimo poput orlova, uvijek sve više, ususret Suncu koji je Krist.

979
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.