Prof.dr. Andrija Georgijević,
kirurg koji je u dugačkoj i vrlo uspješnoj karijeri operirao tisuće ljudi, a među njima i velik broj Samoboraca
Drašek Georgijević – život u službi čovječnosti
Razgovaram s jednim od najuglednijih Samoboraca, prof.dr. Andrijom Georgijevićem, kirurgom koji je u dugačkoj i vrlo uspješnoj karijeri operirao tisuće ljudi, među njima i velik broj Samoboraca, od kojih je mnogima spasio život. Živi u ugodnoj obiteljskoj kući u Zagrebačkoj ulici gdje u vrtu rado čita knjige, osobito one povijesnog sadržaja. Uprkos sedmom desetljeću života ima savršenu memoriju i elokvenciju, pa me podsjeća na svog oca koji je premašio devedesetu, a bio je već blizu toj dobi kada sam tada radio sličan intervju s njim. Povijest se ponavlja. Čim sjedam do Georgijevića, automatski pomislim na "Drašeka", kako ga zovu Samoborci, a tako ga je zvao moj pokojni otac koji je prema njemu osjećao posebne simpatije i ljubav pa mi je u mojim mladim, ne baš uzornim godinama, njega rado stavljao kao primjer poštenja, čovjekoljublja i neobične jednostavnosti. Uprkos visokom akademskom stupnju i obrazovanju, dr. Georgijević je imao neobičnu sposobnost komunicirati s ljudima svih vrsta, a posebno je dobro znao utješiti kakva uspaničena pacijenta. I mene kada me moja hipohondrija odnijela u njegov vrt na psihološku obradu. Živi sa suprugom Zorom, kćeri Andrejom i njenim suprugom i unukom Almom. Između mnogih drugih priznanja, dobitnik je Nagrade za životno djelo Zagrebačke županije.
Vi Georgijevići ste već četvrta generacija Samoboraca, što nije mala stvar. Reklo bi se "starosjedioci". Počelo je s vašim ocem, dr. Adalbertom, koji je ustanovio Dom zdravlja i osovio na noge cjelokupnu primarnu zdravstvenu zaštitu u ovome kraju. Njegova nas bista ispred Doma zdravlja danas podsjeća na njega. Doživio je duboku starost, pisao do kraja za lokalne novine, planinario, bio prijatelj Miroslava Krleže... Koje su vam najdraže uspomene koje vas vežu uz njega? Sjećate se kakova štikleca iz života s njim?
Moj mi je otac bio uzor. Od njega sam naučio kako se odnositi prema ljudima i bolesnicima bez obzira na stalež kojemu pripadaju. Bio je savjestan i požrtvovan liječnik koji je po dolasku u Samobor prvi pješice obišao sva gorska sela u kojima nikad do tada nisu vidjeli doktora. Od nekih "štikleca" ne sjećam se baš mnogo, ali se sjećam da sam kao dijete dobio batine koje sam pamtio cijeli život. Razloga za kaznu više se ne sjećam. Zapamtio sam to tako dobro, jer je to bilo jedini put kada me otac istukao, dok je moje nepodopštine inače rješavala mama "kloferom". Imali smo stariju kućnu pomoćnicu koja me u tim situacijama nastojala zaštititi omotavši me svojom širokom suknjom.
Bez pretjerivanja bije vas legenda univerzalnog samoborskog "vrača" koji je desetljećima "izmišljao" krevete za Samoborce u bolnici, operirao, intervenirao za sve i svakoga, poznate i nepoznate. Ja vas pamtim po tome da ste mi šivali glavu, što baš nije bio neki lijep doživljaj. U ono vrijeme je mito bilo nezamislivo, pljuvalo se doktore ako su uzeli šunku ili litru rakije. Vas je uvijek pratio glas nepotkupljivog Hipokratova sljedbenika, kao i vašeg oca. Od onda smo napredovali. Možete opisati svoje prve srednjoškolske i studentske dane i kako ste zaglavili kao kirurug?
Srednju školu započeo sam neposredno pred II. svjetski rat, u Varaždinu, u internatu franjevačke klasične gimnazije, gdje sam završio tri razreda. Godine 1943. internat je zatvoren, jer je njemačka vojska istjerala učenike i uselila se u internat. Četvrti razred završio sam 1945. godine u I. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a dalje sam nastavio u V. muškoj, u istoj zgradi na Rooseveltovom trgu, jer su Samoborci spadali u tu gimnaziju. U istoj sam gimnaziji i maturirao 1948. godine. Boravak i školovanje u internatu bilo mi je dobra životna škola. Tu sam se naučio redu, disciplini i odgovornosti. Naši učitelji fratri, nisu pravili razlike među učenicima prema podrijetlu. Premda sam ja bio sin liječnika, a bilo je mnogo djece siromašnih roditelja, tretman je za sve bio isti. Moj broj bio je 207 i bio sam u svemu jednak s drugima. Interes za kirurgiju javio se kod mene već u ranoj mladosti, još u gimnaziji. Obzirom da su i djed i otac bili liječnici ja sam medicinu "udisao" od najranijeg djetinjstva, slušajući kod kuće o problemima bolesnika i bolestima. Kao student, kasnije sam pomagao ocu. Išao sam s njim i ekipom po selima na cijepljenja i pomagao cijepiti djecu. U tatinoj ordinaciji gledao sam kako šiva rane i radi ostale male zahvate. Pod kraj studija, ako nije bilo tate, "za silu" i ja sam sašio kakvu manju ranu. Po završenom fakultetu došao sam na staž u Traumatološku bolnicu u Zagrebu. Tamo sam se brzo uklopio u sredinu i sprijateljio sa starijim kolegama od kojih sam naučio pregledavati i raditi manje kirurške zahvate. Nakon nekog vremena, stekavši neko znanje i rutinu, dali su mi da i ja, uz njihovu asistenciju i pod njihovom kontrolom, vršim male kirurške zahvate. Za cijelo vrijeme obaveznog staža, kroz godinu dana, dok sam po programu obilazio i druge ustanove, slobodno sam vrijeme, uključivši i noćne smjene, dobrovoljno radio s kolegama u hitnoj službi. Tijekom staža jednog dana dobio sam iz Ministarstva zdravlja dekret o premještanju na daljnji staž u Osijek. To me jako ražalostilo. Dan iza toga sreo me u hodniku šef bolnice, primarijus Grujić, koji je na mom licu vidio da se nešto događa. Pitao me zašto sam žalostan, jer je bilo opće poznato da sam bio uvijek veselog lica tako da me primarijus Grujić nazvao "smiješak bolnice". Kad sam upoznao šefa s dekretom za premještaj u Osijek namrštio se, malo zastao i rekao mi: "Idi u Ministarstvo zdravlja, javi se drugarici Zorki i reci da te stavi na "BIĐE" (budžet) bolnice. Tada je bila dovoljna riječ autoriteta i nije trebalo nikakvih posebnih papira i natječaja. To je bilo odlučujuće za moju budućnost i moj izbor kirurgije koju sam i tako želio. Četiri godine proveo sam u "Traumi", gdje sam stekao znanje i iskustvo i, što je najvažnije, osjećaj za red, disciplinu i odgovornost, kao i odnos prema bolesnicima i kolegama. Primarijus Grujić bio je vrlo strog i svi smo ga se bojali, ali smo ga i poštovali, jer je bio korektan, uvijek spreman pomoći i odličan učitelj. Specijalizaciju iz kirurgije završio sam u Vinogradskoj bolnici, tada Bolnici dr. Mladena Stojanovića, gdje sam ostao i dalje raditi nakon položenog specijalističkog ispita 1956. godine. Na kirurškom odjelu spomenute bolnice, kasnijoj Kirurškoj klinici, prošao sam put od odjelnog liječnika, šefa odsjeka, šefa odjela i na kraju predstojnika klinike. Paralelno s radom na odjelu od 1970. prošao sam također razvojni put od asistenta, docenta, izvanrednog i na kraju redovnog profesora kirurgije i pročelnika Katedre za opću i ratnu kirurgiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. Posebno sam ponosan što sam imao tri učitelja koji su tada bili istaknuti kirurzi svjetskog renomea – primarijusa Grujića u "Traumi", prof. Riesnera i prof. Oberhoffera u Vinogradskoj bolnici. Oni su danas pokojni, ali moja zahvalnost i poštovanje prema njima ostaju trajni. Njima zahvaljujem svoju uspješnu karijeru.
Da se ponovno rodite biste li opet bili kirurg?
Da se ponovno rodim bio bih opet kirurg, bez obzira na težinu posla i odgovornost.
To je težak posao. Koliko ste ljudi u životu operirali? Kako ste se osjećali kada bi vam umro koji pacijent?
U tijeku moga radnoga staža sigurno sam operirao tisuće bolesnika i ozljeđenika svih profila, od čistača do predsjednika Sabora, uključivši i svog šefa, a među njima i stotine Samoboraca. Točan broj ne znam, jer nisam vodio evidenciju. Što se tiče smrtnosti, bila je vrlo mala. Mislim da nitko nije umro zbog moje stručne greške. Sjećam se dva bolesnika koji su umrli na operacijskom stolu, tijekom operacije, jer su imali takovu ozljedu, odnosno bolest, da ih se nije moglo spasiti. Te situacije se pamte i ostaju trajno u sjećanju. Inače, poziv kirurga je takav da, ako je savjestan, nakon svake operacije i u slobodno vrijeme u glavi "odvrće film" i analizira da li je sve učinio kako treba i kako je najbolje za bolesnika.
Danas imate hrpu samoborskih sljedbenika, kirurga koji su ponos našega grada. Možete pobrojati one koji su učili od vas?
Tijekom moga rada na kirurgiji kroz kliniku je prošlo stotine specijalizanata iz cijele bivše Jugoslavije, a kasnije i cijele Hrvatske. Svima sam, nadam se, ostao u lijepoj uspomeni i kad god nekog od njih sretnem srdačno i s veseljem me pozdrave. Isto tako, ako što zatrebam, svi oni bilo gdje bili, kao i moji bivši suradnici na klinici, rado učine što ih zamolim. Velik broj njih položio je i specijalistički ispit pri ispitnoj komisiji u kojoj sam ja bio član ili predsjednik. Iz Samobora specijalizirali su i uspješno završili specijalizaciju prof.dr. Aljoša Matejčić, koji me kasnije naslijedio na mjestu predstojnika Kirurške klinike, dr. Mihovil Ivica i dr. Srećko Budi. Srećko Budi je nakon položenog specijalističkog ispita nastavio specijalizaciju plastične kirurgije u KB Dubrava, a dio specijalističkog staža proveo je na Klinici za plastičnu kirurgiju u Zürichu. Svi su oni danas sposobni i uspješni kirurzi na koje sam ponosan.
Malo je poznato da ste jedan od očeva hrvatske ratne kirurgije, jer ste od početka Domovinskog rata uspostavili sjajno organiziranu službu koja je spasila mnoge živote.
Ne smatram se "ocem" ratne kirurgije u Hrvatskoj, ali istina je da sam od prvog dana rata, od Plitvica 30. ožujka 1991., bio organizator ratne kirurške službe u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu. Tijekom rata kroz našu bolnicu i kiruršku kliniku prošlo je više od 1000 ranjenika, među kojima nije bio mali broj teških. Svi su oni uspješno liječeni, a smrtnost je bila vrlo mala s obzirom na težinu ozljeda. Kroz cijelo vrijeme Domovinskog rata bio sam član ratnog stožera bolnice, odgovoran za organizaciju kirurške službe cijele bolnice. Osim na Kirurškoj klinici u spomenutoj bolnici naša klinika je organizirala Ratnu bolnicu u Velikoj Gorici, koju su vodili prim. Borislav Šeni i dr. Miroslav Bekavac Bešlin, sada prof. kirurgije. Za vrijeme osvajanja vojarne u Samoboru djelovala je 7 dana i Ratna bolnica pri DNZ Samobor koju su također vodili kirurzi naše klinike, na čelu s dr. Duškom Hamelom. Razumije se da sam kroz cijelo to vrijeme sudjelovao u liječenju ranjenika na našoj klinici neovisno o vremenu njihovog dolaska. U više navrata obišao sam ratne bolnice u Slavonskom Brodu, u kojoj su su pomagali i naši kirurzi, te ratne bolnice u Osijeku i Vinkovcima. Na našu kliniku dopremani su i ranjenici iz bolnica bliže liniji fronte koje smo mi definitivno zbrinjavali. Bio sam i u obilasku terenske sanitetske službe direktno na liniji fronta na Vuki, u sastavu Zagrebačke brigade, koju su vodili liječnici iz naše bolnice. To su bila teška vremena, s puno problema i odgovornosti koja ostaju u sjećanju, i dao Bog da se nikad ne ponove.
Kćer Andrea vam nema veze s medicinom, stručnjakinja je za umjetnost. Biste li ipak voljeli da je doktorica?
Moja Andrea nije imala smisla ni želje za medicinu. Ona je odabrala studij povijesti umjetnosti i arheologije i danas vodi stručnu biblioteku u Muzeju Mimara na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Zadovoljna je svojim izborom.
Sve me strah da i unuka Almica ne bude u rukama držala skalpel. Niste probali bar nju malo obraditi za bijelu kutu?
Unuka Alma za sada ne pokazuje apsolutno nikakav interes za medicinu, a niti ju ja nagovaram. Ona od vrtića ide na balet i keramiku, svira glasovir, provodi puno vremena na kompjutoru, odličan je đak i po svemu je dijete 21. stoljeća. Izbor studija i zvanja bit će njen odabir kada za to bude vrijeme.
Nekako su zaredale gadne afere primanja mita, i to masnog, u medicini, posebice kirurugiji. Kako vi kao predstavnik "stare škole" gledate na to? Je li to produkt kapitalizma ili ljudske pohlepe?
Problem mita, nažalost, nije novost u nas, a ima ga, nažalost, i u medicini. Nije produkt kapitalizma, jer je bio prisutan i u socijalizmu. Pohlepa, pomanjkanje etike i humanosti razlozi su toga zla. Posebno je žalosno da se javlja i kod zdravstvenih radnika čija je struka prvenstveno humana i socijalna. Ipak, vjerujem da prevladavaju pošteni i savjesni liječnici koji svoj težak i odgovoran posao savjesno, pošteno i stručno obavljaju na dobrobit svojih pacijenata. Za svaku je osudu tražiti novac od bolesnog čovjeka za liječenje ili operaciju, jer to spada u redovni posao i dužnost je svakog liječnika, bez obzira na plaću koja nije adekvatna.
Karcinoma ima sve više, a ne može se reći da je medicina napravila neki kapitalan pomak u svladavanju tog zla. Kirurgija još uvijek tu drži glavnu riječ. Od vremena kada ste startali kao mladi kirurug do danas, što smatrate najvećim napretkom u borbi protiv raka?
Medicina je posljednjih destljeća jako napredovala, kao i ostale struke, zahvaljujući brzom napretku tehnike i tehnologije. Karcinom, na žalost, zauzima visoko mjesto na listi oboljenja naše populacije. Međutim, zahvaljujući napretku medicinske znanosti, pa tako i kirurgije, danas se sigurno uspješnije liječi nego ranije. Napredak u liječenju te opake bolesti postignut je multidisciplinarnim pristupom i boljom organizacijom ranog otkrivanja. Drugi razlog boljim rezultatima kirurškog liječenja karcinoma je razvoj kirurške tehnike i tehnologije uz primjenu sofisticiranih aparata u dijagnostici i novom usavršenom kirurškom instrumentariju. Danas se karcinom ne liječi samo operacijom, već u liječenju sudjeluje tim stručnjaka iz različitih područja (internisti, radiolozi, kemoterapeuti, liječnici i tehničari fizikalne medicine, psiholozi, psihijatri itd.). Takav timski rad rezultira duljim preživljavanjem pa i potpunim ozdravljenjem u slučajevima malignih bolesti otkrivenih u početnom stadiju. Međutim, u budućnosti molekularna će biologija i poznavanje ljudskog genoma omogućiti ciljano djelovanje na bolesne stanice i spriječiti razvoj bolesnog tkiva. Na taj način moći će se uspješno postići da se mnoge danas neizlječive bolesti uopće ne razviju ili uspješno liječe. Zahvaljujući tome klasična kirurgija, kao agresivna metoda liječenja, doći će u drugi plan.
Kako vi osobno tumačite takav porast teških bolesti u vremenu kada je standard viši i očekivali bismo da rano otkrivanje obrnuto djeluje na trend?
Porast teških bolesti u vremenu povećanog standarda dijelom je posljedica upravo tog standarda. Zbog dobrih komunikacija prijenos zaraznih bolesti i epidemija iz udaljenih dijelova svijeta mnogo je brži (ptičja gripa). Nezdrava ishrana, smanjeno kretanje, brzi tempo života i velike odgovornosti te ugrožena i neizvjesna egzistencija, kao i mnogi drugi čimbenici, doprinose nastanku stresa. Djelovanjem stresa zbog smanjenja obrambenih snaga (imuniteta) stvaraju se pogodni uvjeti za razne bolesti, među kojima se danas po svojoj učestalosti ističu kardiovaskularne bolesti, maligne bolesti, kao i razne psihosomatske bolesti.
Da niste bili kirurug, koje biste zanimanje najradije izabrali?
Da nisam bio kirurg teško mi je reći koje bih zvanje odabrao. Kao dječak maštao sam, kao i svi dječaci, da ću biti pilot ili diplomat, no vjerujem da bih ipak svaki puta odabrao kirurgiju.
Drago Plečko, 22.09.2006.
Informativno glasilo Samobora i Svete Nedelje