Zlatko Hasanbegović

Zlatko Hasanbegović

http://www.eho.com.hr/news/zlatko-hasanbegovic/10858.aspx

HASANBGOVIĆEVO VELEDJELO

Zlatko Hasanbegović (Zagreb, 14. lipnja 1973.), hrvatski je povjesničar

Dr. sc. Stjepan Matković: VRIJEDNO, TEMELJITO I POUZDANO DJELO

Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Jugoslavije 1929.-1941. s dodatkom o ratnom razdoblju

O Bosni i Hercegovina često se priča, ali ona nam unatoč tomu u svojoj povijesnoj dimenziji nije posve poznata, tako da nas pojava novih, ozbiljno obrađenih historiografskih naslova može samo obradovati.

Odmah na početku ovog kratkog izlaganja želim naglasiti da se dr. Hasanbegovićevom voluminoznom knjigom, nakon one prve koja se bavila poviješću muslimanima u Zagrebu, pokazao kao jedan od najboljih poznavatelja političke scene međuratnog razdoblja na području Bosne i Hercegovine pa i šire.

Riječ je o iznimno vrijednom, temeljitom i pouzdanom djelu koje na znanstven način rekonstruira višeznačnu i vitalnu ulogu Jugoslavenske muslimanske organizacije u političko-stranačkom kolopletu složenih nacionalnih, vjerskih i socijalnih pitanja u prvoj jugoslavenskoj tvorevini nakon velike preobrazbe iz 1918. godine, izazvane raspadom do tada jedne od europskih velesila Austro-ugarske, prevlasti srpske komponente bilo pod njenim autentičnim imenom ili kroz akciju integralnog jugoslavenstva u novoosnovanoj Kraljevini te kasnijeg uvođenja šestosiječanjske diktature. Pisac je argumentirano prikazao u uvodnom dijelu zašto je JMO na čelu s njenim predsjednikom Mehmedom Spahom uspjela s idejom autonomističkog programa i zagovaranja načela ravnopravnosti svih državljana Kraljevine SHS okupiti oko sebe apsolutno najveći dio bošnjačkog stanovništva, što joj je omogućilo da kao njegov predstavnik ne bude posve potisnuta s političkih i ekonomskih položaja zbog čega je ujedno mogla imati dugoročnije utjecaje i na širem političkom reljefu izvan Bosne i Hercegovine.

Surađujući s raznim protagonistima iz sfere visoke politike i ulazeći u sastav pojedinih vlada mogla je barem na neki način sudjelovati u krojenju vlastite sudbine i tražiti putove za svojom emancipacijom. Ukazujući na raniji fenomen političkog organiziranja na temelju konfesionalnog ključa i kolektivnog identiteta, naročito u okolnostima kasnog austro-ugarskog političkog sustava koji je kombinirao poštovanje tradicionalnih vrijednosti i utjecaje moderniteta, dr. Hasanbegović je sustavno pratio slijed prijelaza i nove razvojne faze s elementima prilagođavanja u okviru monarhističke Jugoslavije, čija je državna politika bila veliki kamen kušnje za sve one narode koji su bili pod udarom hegemonijalne politike beogradskih vlasti.

U odnosu na dosadašnje historiografske rezultate Hasanbegović je napravio kvalitetni pomak u smislu uočavanja dublje povijesne uzročnosti političkog života, određivanja evolutivnih postupaka, prikupljanja biografskih podataka te definiranja ključnih pojmova i procesa toga vremena, navlastito onih koji se tiču razumijevanja ideoloških sadržaja, poput korištenja jugoslavenskog imena u nazivu stranke, fokusiranosti na očuvanju vjerskih obilježja, marginalizacije u diktatorskom režimu kralja Aleksandra, slučajeva disidentstva koje označava pristupanje pojedinih istaknutijih političara diktaturi i određivanja odnosa prema drugim strankama, navlastito odmjeravanja snaga sa srpskim radikalima i zemljoradnicima te Hrvatskom seljačkom strankom, uključujući njihove utjecajne predstavnike iz Bosne i Hercegovine poput Milana Srškića, Branka Čubrilovića i Juraja Šuteja. Na tom je tragu iznio tezu da je JMO bila građanska organizacija koja je zapravo umanjila ulogu do tada prevladavajućeg sloja begova, što daje dodatni prilog ekonomsko-socijalnoj analizi predmeta njegova istraživanja i nudi odgovor kritičarima koji su u JMO-u stereotipno vidjeli isključivog eksponenta privilegiranog begovata i velikih zemljoposjednika.

JMO se istovremeno tijekom diktature povezivala s drugim oporbenim političkim skupinama da bi se pod Namjesništvom odlučila na ulazak u Jugoslavensku radikalnu zajednicu i time postala sastavni dio vladine skupine koja stoji na načelima monarhije i državnog jedinstva, što pisac tumači potrebom muslimanske kohezije radi izbjegavanja raskola u vlastitim redovima i odgovora na posljedice srpsko-hrvatska sučeljavanja.

znimno važnim čini mi se ujednačen autorov pristup u ispitivanju različitih poteza kojima su pripadnici vodstva JMO-a nastojali ostvariti svoje ciljeve o opće-muslimanskim probitcima i autonomnom programu u odnosu prema središtu državne moći u Beogradu, kao i drugom čimbeniku po značaju u Kraljevini – Hrvatima sa središtem u Zagrebu.

Korištenjem brojnih dokumenata iz arhivskih fondova u oba spomenuta grada mogao je ustanoviti realno stanje koje je zrcalilo problem položaja u državnom ustrojstvu i težnje za provedbom autonomije BiH.

Nadalje, djelo je korisno jer predstavlja cjelovitiji uvid u razdoblje uoči izravne pojave Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, kada pitanje unutarnjeg uređenja države, pa i vanjskopolitičke orijentacije, zadobiva nove zaokrete i reakcije, koja je popraćena i iznenadnom smrću Mehmeda Spahe, što je bio iznimno velik izazov za zastupanje programa pokrajinske autonomije i izvor unutarstranačkih podjela – autor će zapisati da je riječ o stvarnom porazu dotadašnje politike JMO-a – kao i dolaska zagrebačkog doktora prava Džafera Kulenovića za njegova nasljednika koji je slijedom novih ratnih okolnosti provodio politiku na ruševinama jugoslavenske tvorbe i u skladu s pojavom Nezavisne Države Hrvatske nastupao s hrvatskim nacionalistima iz ustaških redova, koji su zagovarali identičnost težnji „bosansko-hercegovačkih Hrvata, muslimana i katolika“, sljedeći zapravo već dobro poznatu koncepciju starčevićanskog pravaštva.

Ratni plamen nije mogao zaobići ni pripadnike JMO-a koji su, grubo rečeno, ostali podijeljeni na suradnike ustaške revolucije i one koji se nisu s njom slagali iz ideoloških razloga ili zbog primjene državne represije. Bez obzira na te raskole, komunistički trijumf donio je obračun s pluralnim stranačkom sustavom, čime je, kako to autor zaključuje, onemogućeno djelovanje „građanskih političko-stranačkih struja“, odn. funkcioniranje građanskog društva.

Konačno, nisu zaobiđene ni poslijeratne sudbine prvaka JMO-a, kad ona više nije mogla obnoviti svoj nekadašnji utjecaj, čime svaki čitatelj može provjeriti koliko je svatko od njih kontinuirano zagovarao ili odstupio od svojih ratnih gledišta, bilo da je riječ o sudionicima montiranih procesa ili onima koji su završili u emigraciji. Posebno bih istaknuto da je knjiga rezultat pomnog, višegodišnjeg istraživanja izvora iz većeg broja arhiva i kritičkog konzultiranja relevantne literature koji determiniraju originalne i pouzdane zaključke bez primjesa površnosti.

Napose će za svakog čitatelja prava poslastica biti mnoštvo ilustrativnih priloga, od kojih su mnogi bili do sada posve nepoznati široj javnosti, a koji ujedno svjedoče koliko je autor bio zauzet hvale vrijednom težnjom da što vjerodostojnije prikaže svoju temu.

Kao takva, ova knjiga realno predstavlja iznimno kvalitetan doprinos razvoju historiografije, a napose poznavanju područja Bosne i Hercegovine te njenoj isprepletenosti s hrvatskim političkim čimbenicima i širim kretanjima u starojugoslavenskoj Kraljevini.

U svakom slučaju, radi se o vrhunskom djelu koje je popunilo jednu veliku prazninu u historiografiji i zato će ono biti nezaobilazno štivo za sve one koji se žele potpunije upoznati s Bosnom i Hercegovinom u međuratnom razdoblju, a svakako će olakšati rad budućim istraživačima.

https://www.hrstud.unizg.hr/djelatnik/stjepan.matkovic

Prof. dr. sc. Adnan Jahić: TEMELJITI HASANBEGOVIĆ

Dr. Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji 1941. – 1945.)

U samom uvodu želim reći da je knjiga Zlatka Hasanbegovića Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941. (u ratu i revoluciji 1941. – 1945.) zaista veliko i važno historiografsko djelo koje će, nema sumnje, biti nezaobilazno štivo svima koji budu istraživali politička zbivanja i nacionalne odnose u Kraljevini Jugoslaviji, napose historiju bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – u XX. stoljeću. Svojom ozbiljnošću pristupa te snagom kritičko-analitičke rekonstrukcije, uravnoteženim i nenametljivim zaključcima i ocjenama, ovo djelo, po mom sudu, ulazi u red najboljih historiografskih ostvarenja iz oblasti političke historije bivše jugoslavenske države, demonstrirajući autorovu privrženost visokim standardima historijske nauke bez kojih, kako znamo, nema korektnog i ozbiljnog bavljenja prošlošću.

Bitno je istaći da je ovom knjigom historijska nauka obogaćena za djelo kojim se, sa jedne strane, skreće pažnja naučne javnosti na potrebu daljnjeg sistemskog izučavanja političke prošlosti južnoslavenskih naroda, dok se sa druge strane ukazuje na svu zamršenost i kompleksnost političkih tema, koje se, sasvim sigurno, ne mogu cjelovito sagledavati tek rekonstrukcijom djelovanja glavnih aktera tretiranog historijskog fenomena. Zlatko Hasanbegović je toga bio itekako svjestan, pa je vlastito historiografsko kazivanja opravdano smjestio u najširi kontekst političko-nacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, ali i u samo prividno marginalne komunalne okvire političko-stranačke događajnosti, koji, ponekad, jedini omogućuju potpuno razumijevanje karaktera, dometa i reperkusija jedne politike i njenih ideja.

Takav autorov pristup je, pored osnovne teme knjige, produbio i obogatio naša saznanja o čitavom nizu političko-društvenih subjekata s kojim je Jugoslavenska muslimanska organizacija bila u određenoj vezi, saradničkoj ili suparničkoj. Primjerice, Hrvatskoj seljačkoj stranci, naročito u segmentu njenog odnosa prema Bosni i Hercegovini, Muslimanima i njihovim političkim elitama, zatim Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici i njenom utjecaju na političko raspoloženje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Muslimanskoj organizaciji Hakije Hadžića, koja je Hasanbegovićevom knjigom, po mom ličnom sudu, dobila do sada u historijskoj nauci najvjerodostojniji prikaz, kao i Srpskom muslimanskom kulturno prosvjetnom društvu “Gajret”, napose u sferi njegovog nastojanja da se nametne kao nova vladajuća politička elita u Bošnjaka početkom tridesetih. Također valja primijetiti da je autor posvetio bezmalo stotinu strana svoje knjige refleksijama politike JMO na stanje i prilike u Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, čime je generalno unaprijedio i proširio naše uvide u odnose između vjerskih zajednica i političkih subjekata na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini XX. stoljeća. Knjiga je i svojevrsno svjedočanstvo o važnim i zanimljivim ličnostima: Mehmedu Spahi, Džafer-begu Kulenoviću, Šefkiji Behmenu, Milanu Stojadinoviću, Vlatku Mačeku, ali i Salihu Baljiću, Muhamedu Riđanoviću, Uzeir-agi Hadžihasanoviću, Branku Kaluđerčiću, Nuriji Pozdercu, Hakiji Hadžiću, Hamidu Kurbegoviću, Dobroslavu Jevđeviću, Avdi Hasanbegoviću, Mustafi Mulaliću, Fehimu Spahi i drugim istaknutim političarima te kulturnim i vjerskim prvacima međuratne Jugoslavije. Čitajući knjigu pojedinac se suočava sa pitanjem: šta je bio razlog velike popularnosti, karizme i političkog utjecaja kojeg je vođa JMO dr. Mehmed Spaho imao na Bošnjake/Muslimane u svoje vrijeme. Ovo samo naizgled jednostavno pitanje, primijetio bih, otvara čitav splet aporijama prožetih tema novije južnoslavenske i bošnjačke političke historije, koje stavljaju historičara pred ozbiljne dileme i izazove. Navest ću samo jedan primjer. Kako je bilo moguće da Spaho i JMO deklasiraju Maglajlićevu Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO) na izborima 1923. godine koristeći se starom matricom DIN JE U OPASNOSTI, kad su nasuprot sebe imali banjalučkog muftiju i budućeg reisu-l-ulemu Maglajlića, uvaženog teologa Sakiba ef. Korkuta i desetke vjerskih službenika, koji su tvrdili da se bore isključivo za islam i državu, ostajući pri izvornom jugoslavenskom programu s kojim je JMO istupila pred birače 1920. godine?

Narod je, međutim, više vjerovao Spahi i Pravdi koja je tvrdila da je Maglajlićeva stranka “ogranak pravoslavno-radikalske stranke u Bosni i Hercegovini”, nego što je vjerovao Maglajliću i njegovom glasilu Iršad koji je tvrdio da se JMO preorijentirala ka Zagrebu i Radiću. Kako je poznato, Maglajlić je politički propao bez obzira na činjenicu da su rukovodstvo njegove stranke činili uglavnom prvoborci JMO iz prvih dana njenog osnivanja i djelovanja.

Kolega Hasanbegović je bio itekako svjestan ovih i sličnih aporija i kontroverzi, pa se, po mom sudu opravdano, držao podalje od nekakvih velikih zaključaka i ocjena, ostajući na terenu ekstenzivne analitičke rekonstrukcije, čiji rezultati, u konačnici, svakome daju dovoljno faktografskog materijala za donošenje vlastitih definitivnih stavova i zaključaka, ako takvi uopće postoje. Sa druge strane, historičarima je ostavljeno dovoljno prostora da se predmetno fokusiraju i dodatno usmjere na pitanja kojim se autor nije bavio, a to je utjecaj JMO i njene politike na razvoj Bošnjaka, te općenito na privredu i društvo te kulturne i prosvjetne prilike u Bosni i Hercegovini tridesetih godina XX stoljeća.

Posebno želim naglasiti autorovu pedantnost i temeljitost u opisivanju brojnih fenomena o kojim govori njegova knjiga, a naročito zbivanja uoči i nakon Kulenovićevih izjava koje su mobilizirale muslimansko i srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini na proautonomističkoj i protuautonomističkoj osnovi potkraj 1939. godine. Pristup kolege Hasanbegovića, kojem ne promiču ni naizgled beznačajni detalji, priuštio je čitateljstvu izrazito sadržajan, uzbudljiv i provocirajući narativ, iza kojeg stoji hladnoća autorove objektivnosti i nepristrasnosti, ali i koji nam otvara primamljivi prostor refleksije o psihologijama, mentalitetima, odnosu pojedinačnog i kolektivnog, o nacionalnim i političkim ciljevima koje oblikuju frustracije i pogledi na prošlost, o opsegu manipulacije i beznačajnosti običnog čovjeka čija je perspektiva irelevantna i koji se sagledava skoro isključivo kao glasačka mašina u funkciji vladajuće elite. Da bismo se mogli orijentirati, navest ćemo samo da je u ovom vremenu u Bosni i Hercegovini tek na svakih 85 kvadratnih kilometara dolazila po jedna škola, u Vrbaskoj banovini od 1000 umrlih žena 230 ih je umiralo zbog porođaja, a preko 64 % seoskih porodica u Jugoslaviji preživljavalo je jedući prohu ili palentu.

Hasanbegović argumentirano ukazuje da je glavni pokretački i motivacijski faktor JMO bila njena težnja da opstane kao jedinstvena politička stranka te da na temelju ekskluzivnog političkog predstavništva bosanskohercegovačkih muslimana igra određenu ulogu u političkim tokovima međuratne Jugoslavije. Nije tu bilo neke šire brige za narod, u smislu njegovih socijalnih i kulturnih potreba, niti se tako nešto moglo očekivati u jednom zaostalom i podijeljenom društvu, u vremenu u kojem caruju siromaštvo, nepismenost, tuberkuloza i alkohol. No svejedno se ne može osporiti činjenica da je djelovanje JMO pomoglo izgradnji bošnjačkog političkog identiteta te da je ova stranka u svoje vrijeme bila najveća organizirana društvena prepreka širenju srpskog i hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima.

Na kraju još jednom čestitke kolegi Hasanbegoviću na ovom kapitalnom djelu uz želje za dobro zdravlje i još mnogo knjiga. Uvjeren sam da će Hasanbegovićevu knjigu sa znatiželjom i uživanjem čitati historičari i stručnjaci drugih usmjerenja koje zanima politička i nacionalna historija bivše jugoslavenske države. Ostalom čitateljstvu ono bi moglo biti korisno i dopadljivo kazivanje koje, uz ostale vrline, čini jasnijim kontekst zbivanja na južnoslavenskim prostorima s kraja minulog stoljeća.

Hasanbegović argumentirano ukazuje da je glavni pokretački i motivacijski faktor JMO bila njena težnja da opstane kao jedinstvena politička stranka te da na temelju ekskluzivnog političkog predstavništva bosanskohercegovačkih muslimana igra određenu ulogu u političkim tokovima međuratne Jugoslavije. Nije tu bilo neke šire brige za narod, u smislu njegovih socijalnih i kulturnih potreba, niti se tako nešto moglo očekivati u jednom zaostalom i podijeljenom društvu, u vremenu u kojem caruju siromaštvo, nepismenost, tuberkuloza i alkohol. No svejedno se ne može osporiti činjenica da je djelovanje JMO pomoglo izgradnji bošnjačkog političkog identiteta te da je ova stranka u svoje vrijeme bila najveća organizirana društvena prepreka širenju srpskog i hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima.

http://www.ff.untz.ba/index.php?page=dr-sc-adnan-jahic

Prof. dr. sci. Ivo Banac Zlatko Hasanbegović, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 1929.-1941.

 Pred nama je izuzetno važna knjiga o ulozi Jugoslavenske muslimanske organizacije, matične političke stranke bosanskohercegovačkih muslimana, u najdramatičnijem razdoblju međuraća – vremenu šestosiječanjske diktature, namjesništva, uspona i pada Stojadinovićeve vlade, te naknadnih pregovora što su doveli do Sporazuma Cvetković-Maček, uspostave Banovine Hrvatske i borbe za obnovu bosanske autonomije. Riječ je o suvereno istraženoj monografiji, pisanoj na bogatoj arhivskoj građi iz najvažnijih arhivskih zbirki Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, te na iscrpnoj literaturi. Djelo je obranjeno u obliku doktorskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009. godine.

Proširenoj verziji autor je dodao dragocjeni završni odlomak o sudbini Jugoslavenske muslimanske organizacije za okupacije, NDH i komunističke revolucije. Riječ je dakle o izuzetno zrelom postignuću jednog od naših najboljih povjesničara. Zlatko Hasanbegović nije ime sa historiografske estrade upravo zato jer ne podilazi prolaznim modama što su doprinijele trenutnom padu standarda u povijesnom pisanju. Ali njegovo klasično djelo, čvrsto strukturirano i nadasve utemeljeno, čitat će se kad mnogi od nedokučivih emanacija suvremene estradne historiografije budu posve zaboravljeni. Vrlo je važno da se ozbiljna čitalačka publika oduži ovom izvanrednom autoru i istraživaču, te da ga potakne na nove napore u radu. Zato je ovo predstavljanje svojevrsni hommage, ali i poticaj, kolegi  Hasanbegoviću, u okruženju koje je neposredan dio njegova identiteta i javnog angažmana. Zahvala također ide Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Zagreba i županije te Medžlisu zagrebačke islamske zajednice, koji su kao su-nakladnici prepoznali važnost Hasanbegovićeva djela.

Središnja ličnost ove monografije je dr. Mehmed Spaho, pravnik i sarajevski političar, kojega autor predstavlja kao lidera koji „nije iskazivao hrvatsko nacionalno usmjerenje [što je bilo tipično za mlađe stranačke prvake], već se kretao isključivo u jugoslavenskim i konfesionalnim okvirima, [te se] sve više nametao kao poveznica između različitih i međusobno suprotstavljenih stranačkih struja.“ U tom je svojstvu dočekao i diktaturu, koja je preko svojih vodenih banovina razbila teritorijalnu kompaktnost Bosne i Hercegovine, uz objašnjene glavnog Spahina protivnika, bosanskog radikalskog političara Milana Srškića, da ovakav rasplet pogoduje „skidanju s dnevnog reda srpsko-hrvatskog pitanja.“ Zato Spaho, uvijek u potrazi za ponovnim uspostavljanjem integriteta Bosne i Hercegovine, u nešto boljim političkim uvjetima nakon 1932. traži dodire sa srpskom opozicijom, koja bi mu to omogućila, a zazire od HSS-a zbog politike podjele Bosne i Hercegovine, koju će dosljedno zastupati dr Juraj Šutej, Mačekovo uho u Bosni.

Nakon Zagrebačkih i Ljubljanskih punktacija, Spaho će krajem siječnja 1933. predstaviti tzv. Bajramske punktacije, prva izravna traženja JMO-a, u kojima će se pored insistiranja na povratku demokratskog poretka posebno istaknuti zahtjev „za Bosnu i Hercegovinu kao najstariju historičko-političku jedinicu u državi koja je oduvijek i kulturno i socijalno predstavljala jednu individualnu cjelinu, da bude jedna od […] ravnopravnih [političko-historijskih] jedinica“ u Jugoslaviji. Premda su za ovaj izazov Spaho i vodeći ljudi JMO relativno blago kažnjeni, oni ni inače nisu bili spremni na sustavniju oporbenu djelatnost, pa će se, zbog režimske sposobnosti da pronađe alternativna uporišta za diktaturu među bosanskohercegovačkim muslimanima, postepeno okretati kompromisu s režimom. Ono je izgledalo izvjesno nakon marseljskog atentata i prije petosvibanjskih izbora 1935., na kojima je JMO ipak surađivao na Mačekovoj listi ujedinjene opozicije, ali će se realizirati tek nakon pada Jevtića i Stojadinovićeva okretanja prema Korošcu i Spahi.

Razdoblje Stojadinovićeve vlade bit će kritično za JMO ne samo zato jer je predstavljalo odustajanje od autonomističkih zahtjeva, nego i zato što je sudjelovanje JMO u vladi izazvalo krizu Stojadinovićeva utjecaja među bosanskim Srbima, a nije umanjilo traženja za autonomijom kod drugih muslimanskih opcija. Dodatna posljedica bit će i karakter Sporazuma iz 1939. koji će prepreke autonomiji Bosne i Hercegovine skrenuti u posve novom smjeru.

Moram posebno pohvaliti Hasanbegovićev nijansirani pristup problemu Sporazuma, koji je zaključen nakon Spahine iznenadne smrti krajem lipnja 1939. Premda je preuzimanje značajnih dijelova Bosne i Hercegovine unutar novo-uspostavljene Banovine Hrvatske predstavljalo mjeru političke slabosti JMO u ovom ključnom trenutku, opcije na raspolaganju vodstvu JMO nisu bile obilne, a ponašanje ključnih Mačekovih ljudi daleko od promišljenog. Zato je obnova autonomističkog programa stranke, sa strane novog lidera Džafera Kulenovića – upravo unutar sporazumaške Jereze, predstavljala dodatni napor za vladajuću koaliciju. Hasanbegović donosi niz novih podataka i tumačenja o ovom ključnom razdoblju i objašnjava kako je debata o autonomiji proizvela rascjep u JMO.

Zaključno poglavlje govori o sudbini JMO u NDH i komunističkoj Jugoslaviji. Premda su mnogi detalji poznati, Hasanbegović predstavlja vrlo dramatičnu sliku odumiranja jedne političke elite koja će postepeno okopniti pod udarcima totalitarizma. Šira slika koja izvire iz Hasanbegovićeve knjige govori o granicama solidarnosti jednog tradicionalnog društva pod udarcima modernih ideologija i političkog omasovljavanja. Premda je monarhistička Jugoslavija znatno oslabila stabilnost bosanskog društva, pa tako i muslimanskog, ona je ipak predstavljala stanoviti društveni kontinuitet što se nadovezivao na probleme iz habsburškog razdoblja. Definitivni prekid s tradicionalnim društvom dogodit će se u ratu, a najdramatičnije za komunističkog prevrata, kad su pod udarom bili ne samo predstavnici stare elite nego i svi društveni organizmi – obitelj, vjera, vlasništvo, zemlja. Hasanbegović je uspio oživjeti traume ovog društva u nestajanju. Njegovi likovi, varijante na uglednike jednog prohujalog vremena, u svojim se ograničenjima doimlju simpatičnijima nego što bismo mogli pretpostaviti. Znak je to jedne uspjele naracije, koja nam oživljava jedno kaotično razdoblje o kojemu smo prije Hasanbegovića premalo znali.