ZNAM TE TIPOVE!

Nakon rastave Sanja je shvatila da je posve sama . Usamljena.Iz kafića na Cvjetnom gledala je mlade ljude kako se smiju, šeću, razgovaraju. Bio je svibanj i sve je lelujalo od buđenja, cvjetanja,pjesme. Mladac je s improvizirane pozornice recitirao Cesarićeve stihove :“Oduvijek ima tajnih veza između pjesnika i breza…“

Vjetrić je po trgu raznosio žute tragove.

„Helo, pa mi se moramo suočiti da živimo u optužujućem društvu, da neki grade uspješne karijere na  optužbama i da  je to postao stil života.Vidiš da su mediji puni crnila i žutila i da samo jedni druge optužuju,a plaća i to dobra, ide. Glodajte se i mrzite,jer dok god to radite nama će biti dobro!“čula je kako govori  mlada žena za susjednim stolom, dok je čekala kćerku.Ugledala ju je kako hoda preko Cvjetnog trga, uspravnije nego inače,uzdignute glave s dugom svjetlom kosom kojom se poigrava  vjetrić.

„Mama,mama, danas je bio neki režiser u razredu i izabrao nas tri, s čijim roditeljima želi razgovarati, jer nismo punoljetne! Još. Da napravi probne snimke i angažira nas u filmu…“Sanja je pogleda i kaže:

“Polako, polako, koji režiser, kako se zove, za koju ulogu i o kakvom filmu je riječ?“Ona zastane zamisli se i kaže:“Ma nemam pojma, ali mene je izabrao,ha, ha…Sve su mi curke zavidne,kaj to nije guba?I znaš što mi je još rekao?“ Sanja odmahne glavom, a ona nastavi:“Rekao mi je da što ja, s takvim izgledom ,radim u jezičnoj? Neka tamo bubaju one koje nisu lijepe kao ja!“Prostrijelila ju je rendgenskim pogledom,  zagrcnula se gutljajem kave i naglo ustala, govoreći:“Ma ništa od razgovora, ti otpadaš!Kako se usuđuje, kreten neotesani?Znam te tipove!“

Ništa ne shvaćajući  kćerka  je razočarano pogleda, pogne glavu i krene za njom.

Vjetrić se i dalje igrao žutim tragovima.

Na poslu mi je prišao mlađi kolega i upitao imam li vremena, da mi izloži neke svoje ideje.Gledala sam ga,ne znajući što da mu kažem,već sam  kasnila s izvještajem o tromjesečnom poslovanju.

“Evo može li drugi tjedan, ništa nije hitno,“ brzo je dodao vidjevši da se kolebam.

“Može,“kažem žureći  u ured, gdje  je telefon zvonio.

Kad sam ga ugledala na vratima, zacrvenjela sam se,jar sam zaboravila na obećanje. Odgurnula sam posao u stranu i kratko rekla:“Slušam,“diskretno pogledavajući na sat.

Izlagao je nepovezano, kako bi  Sanja rekla“z brda, z dola,“ pa sam ga morala vraćati na neke dijelove jer je sve stršalo od nepoznanica, a on mislio kako je sve  što  je iznio „tak jasno“. Čak je u dva navrata napravio nestrpljivu gestu, kao nerviram ga, što ne razumijem.Ideja je bila rukom napisana na dvije stranice.Odmah sam vidjela da se mora oblikovati u nešto smisleno,da se može napraviti program, pa ga eventualno prezentirati Upravnom odboru.

„Mislim da ideja nije loša, ali ima tu puno posla do nekog početka,a početak je uvijek vezan uz financije. No vidjet ćemo, ništa ne obećajem. Dajte mi malo vremena.“Čekao me posao i  stranka, dok sam krajićkom oka uhvatila njegov nezadovoljan pogled.

Njegovu ideju ponijela sam kući i između kućnih poslova radila na programu. Na  Upravnom odboru pod točkom razno, uspjela sam nešto natuknuti, ali svi su  žurili. I tako u par navrata.Nisam znala kako da predstavim program, a onda me pozvao predsjednik uprave da  me pohvali za dobro odrađenu prezentaciju i potvrdu dobivenog posla. Kipjela sam od zadovoljstva.Zadržali smo se u neformalnom razgovoru.Uhvatila sam dan i izložila mu program.Klimao je glavom i rekao da mu ga dostavim, a on će  procijeniti da li je za Upravni.

„Dobro je, dvije muhe jednim udarcem!“šaputala sam poluglasno, napuštajući  ured.

Rano ujutro pukla je cijev u kupaoni i voda se naglo počela širiti po hodniku, sobi. Mahnito  sam ju skupljala ručnicima,urlajući na telefon da brzo nekog pošalju.Davali su mi upute o nekom ventilu, kojeg sam jedva pronašla i zaustavila  slap, koji bi  u kratkom vremenu poplavio cijeli stan.Ovako je dobila kupaona, ormar  s cipelama i komoda.

Ušla sam kad je predsjednik izlagao  projekt, napravljen prema ideji kolege, kao svoj.Od  jutarnjeg hrvanja s vodom, taj me detaljčić nije bocnuo.I da je mislila sam kasnije, što sam mogla promijeniti. Važno je da ide.Kad je Šimun ušao u sobu tiho je rekao:

“Čuo sam, kako da Vam zahvalim?“

“Ma nikako važno je, da je prošao!Bolje pokušati, pa ne uspjeti, nego uopće ne pokušati. Ako ne uspijete, pomislite na sve one, koje ste time  usrećili!“Glasno se nasmijao.“Sudjelovat ćete u realizaciji.Jurim,ispričajte me.Jutros sam imala poplavu u stanu, moram naći nekog da razmontira ugrađeni…“

„Ja ću Vam pomoći!“

„Vi?Ma ne! Hvala, naći ću nekog!“

Očajna od nazivanja svakakvih majstora, službi, poznanika, koji su me redom odbijali,  nemoćno sam stajala usred nereda.Nisam znala  da su majstori toliko zauzeti i traženi.Kaos od smočenih cipela,ormara koji je prijetio urušavanjem, do razbijenih pločica i šute,opkolio me.Kroz otvorena vrata stana ušetao je Šimun, u radnoj uniformi s koferom alata.Stajala sam prljavih ruku, razmazane šminke,rasčupana, zabezeknuto ga gledajući. Postalo mi je neugodno što me vidi u poplavljenom, razbacanom  stanu,  prljavu i nimalo sličnu onoj koju susreće na poslu.

“Ja došao,ovaj… oprostite, znam da trebate pomoć!“

Pomaknula sam se  da ga propustim,a on klimne i baci se na posao.

Radili smo šutke, mičući se jadan drugom s puta.Nakon završenog posla, sjeli smo za stol s kojeg sam svukla pokapani stolnjak i ponudila ga sendvičima i pivom.Posao se rastegnuo na tri poslijepodneva.Bilo je neugodno, kad  nije htio  honorar, a potrošio  tri poslijepodneva. Čak je uspio nabaviti iste pločice.Na odlasku mi je rekao:“Gospođo Ana, ja živim sam i ako Vam nešto treba, slobodno nazovite!“Naslonila sam se na zatvorena vrata,razmišljajući kako da se odužim čovjeku koji je jedini priskočio bez gunđanja, ispričavanja, izvlačenja.Pozvala sam ga u restoran na ručak. To mi se činilo najprikladnije, a on se smješkao. Nisam mogla dokučiti čemu.

Zaštićena od muških  samačkih života, uokvirena u trule okvire braka koje sam branila do zadnjeg daha, sve dok mi  suprug nije obznanio da me napušta, da odlazi k drugoj, jer je dijete na putu. Jedino što sam mogla izustiti bilo je:“A što ćeš s našim sinom?“ „ Već ćeš se  ti snaći,u to sam siguran!“posprdno mi je odgovorio s vrata dok sam ga bijesno gurala  treskom ih  zatvarajući .

Ručak je prošao u opuštenoj atmosferi.Šimun mi je ispričao kako još uvijek voli svoju bivšu ženu, a ja sam pomislila i ja svog bivšeg…Dodao je kako dugo živi sam, a ja sam pomislila i ja ću…Jedino što mi je  upalo u oči, i ni sama ne znam zašto zasmetalo,bilo je kad je od konobara tražio cigaretu.

Kroz rad na projektu, često se nismo slagali.Imao  je svoje vizije,koje nisam mogla provesti. Jako  sam se ljutila, a onda otkrila da ne zna timski raditi.Shvatila sam u što sam se nepotrebno uvukla, kad se posvadio s kolegom, koji mi je došao reći da on ne može više raditi s tim tipom.Projekt je išao uz  trzavice. One su ostale. Sve sam više radila  posao, koji sam mislila da neće biti moj. Isto sam radila i s brakom.Kao da sam imala obavezu popravljati nešto, što nije valjalo,  što je  bilo osuđeno na propast. Posao je sve više i više postajao mora.Ljudi su se izmicali, bojkotirali, jer s njim nisu htjeli ,ni mogli raditi. Bio je pun sebe i „svog projekta“.I dalje sam se trudila spasiti projekt, prihvaćajući sve više posla.  Balansirala sam na santi leda.Ljutila  se svakodnevno. On je imao neka svoja objašnjenja sve u cilju neke nerazumljive, više svrhe.Kad je osjetio da sam na pragu odustajanja, povlačio se,pokrivao po glavi, šutio.Znao je toliko zakomplicirati jednostavnu stvar, a onda  bi ju uz moju viku sam riješio.Bila sam sve umornija.Nisam ga se usudila samog poslati na službeni put.Nakon službene večere i nekoliko čaša crnog vina, sve je izgledalo mnogo optimističnije.

Svejedno sam ga odbila.

Kad sam se ujutro probudila, znala sam da sam poput brodice nasukana na grebenu i da opet trebam pomoć. Kao obično,nigdje tog nekog!Onda sam shvatila svoju zabludu i njegov plan. Uvukao se na mala vrta u moj život, koji sam živjela jureći, ne videći zamku.

Znala sam da se  moram nekako izvući.

Dugogodišnji prijatelj mi je rekao, kako mu se Šimun potužio da mu dajem mrvice  od“ njegovog projekta.“ Branio me, govoreći da nerealiziranih ideja ima na pretek  i da nisam podmetnula leđa, ničeg ne bi bilo.Nisam se mogla priviknuti na čovjeka, koji je  moju privatnost dovodio u  čudna stanja, ne shvaćajući da je to stanje on sam.Jurnjava za vremenom pojačavala  se zajedno s iscrpljenošću.

 Kad sam se susrela s prijateljicom koja je znala s muškarcima ,uzela sam si vremena, sjela  i nikud nisam morala juriti  ni trčati, makar sam morala…Ispričala sam joj svoje muke, a ona se nasmijala.

“Joj, joj ti i tvoja savjest!Otkantaj taj posao, pa ćeš jednim udarcem sve riješiti.“

“Ali kako?Što bi mi rekao predsjednik?!Nisam tako nestabilna , da kad postane teško, a uvijek je teško, odustanem.“

“A da se razboliš, recimo na duže vrijeme?“

“Zaboravila si da školujem sina, da ne dobivam alimentaciju, da si to ne mogu priuštiti,“rekla sam tužno.

“Znam te tipove!Po svaku cijenu žele promijeniti svoj  samački život pa  se upliću u tuđi silno se trudeći da negdje pripadnu.Da imaju još jednu postaju,ali da zadrže svoju privatnost i zbrišu onda, kad se umore, ili kad im se ne plješće za svaku sitnicu.Nisu stabilni, ni spremni na preuzimanje obaveza, sve im prebrzo dosadi, ne žele se odricati.Vide samo sebe.Briši, dok  možeš!“

Sjeli smo ,a on je gledao u mjenjačnicu, koja se vidjela iz ureda.

“Mjenjačnica, ha, to bih trebao napraviti!“

“Što to?“

Pa promijeniti, sve to …“

„Aha, tako dakle!“

“Kad ste već prisvojili „moj projekt,“iskoristili me, očito više ni ne trebam,voditeljice projekta!“Toliko sam zablokirala, da nisam znala da li da od muke plačem , ili da se smijem.

 Mrzila sam pomisao da se ponovno okrivljujem i tražim svoju pogrešku.  Vapila  za osobom, koja će me razumjeti i prihvatiti takvu kakva jesam. Ne zbog nekog vražjeg projekta, neke vražje slave, nekog  interesa, već zbog mene.Stvoriti barijeru da mi ne prilaze takvi, koji sami ne znaju što, ni kud  bi sa sobom.

Šimun se nije  dao.Stalno  je na površinu izvlačio  povrede,stvorene od  neostvarenih očekivanja, a ja nisam znala kako da mu objasnim da je to  posao, a ne igra.Odustao je od rada na projektu.Nisam vidjela nikog, na koga bih taj posao mogla prebaciti.Teret koji mi je ostavio izjedao je poput podmukle boleštine.Znala sam da sam iskopala rupu u koju mogu propasti.Mislio je da  sama neću moći  izvući sav taj posao.Prevario se.

Žene ako  hoće, sve mogu.

Šimun se povukao, nakon što sam mu u lice sasula sve ono što mnoge nisu.“Zar ne vidiš, da sam  tvoj „alter ego“, sve što  nisi  u životu napravio, ja jesam.I to je moja krivica?!“

Nije ga bilo kad su me skinuli s „njegovog projekta“, ali se pojavio kad je mislio da će ga postaviti za voditelja posla.Znala sam da neće. Sažaljivo sam ga gledala kako se ponovno ukrcava.Nisam bila razočarana jer od njega nisam očekivala ništa drugo…Uskoro je otišao i iz tog tima, optužujući me da sam isprostituirala „njegov projekt“.

Smiješila sam se, gledajući u grane tužne vrbe kako podrhtavaju na vjetriću,prisjećajući se Cesarića.