Autor: admin
Datum objave: 28.05.2020
Share


Antropologija budućnosti

184 stranice

Antropologija budućnosti

https://bib.irb.hr/datoteka/684517.Antr_budu_skripta.pdf

184 stranica

Emil Heršak e-pošta: ehersak@ffzg.hr  / ehersak@gmail.com  mobitel: 098 1777-880

Uvod

Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.

Otkrivenje (1: 7) • Simbolički počinjemo našu tematiku odlomkom iz Otkrivenja, djela koje je negdje prije 100. n.e. napisao kršćanin Ivan (prema klasičnoj tradiciji sv. Ivan apostol), dok se nalazio u prognanstvu na otoku Patmu, na sjeveru skupine Dodekaneza u istočnom dijelu Egejskoga mora. • Ivan je opisao viziju koju je imao o kraju svijeta, ili bolje rečeno o konačnoj sudbini čovječanstva, i nastupu Božjeg kraljevstva. • "Otkrivenje" je više-manje doslovni prijevod grč. imenice ἀποκάλυψις, koja je u antici označavala čin uklanjanja skrivenosti (κάλυψις), pogotovo razotkrivanje lica (skidanja vela, koprene) ili drugih dijelova tijela, koji se iz kulturnih, vjerskih ili čak praktičnih razloga u pravilu nisu pokazivali u u javnosti. • U tom smislu, mogli bismo govoriti i o razgolićenju neke stvarnosti, koja postoji, doista, ali koju mi ne možemo vidjeti. • Stvarnost, u Ivanovom Otkrivenju, dakako nije fizička stvarnost koju u ovo vrijeme možemo vidjeti oko sebe, i koja se može i fizički razotkriti ako nije odmah vidljiva, nego je to mnogo dublja stvarnost postojanja. • Sadašnja fizička stvarnost koju vidimo, prema ovom kršćanskom shvaćanju, samo je mutni odraz ili pak "zagonetka" prave stvarnosti bitka, koja će nam se pokazati tek kada ovaj život prestane, kao što je još i prije Ivana istaknuo sv. Pavao: "Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!" (Kor. I 13: 12).

Preteče te Pavlove misli možemo naći i mnogo prije, recimo u Platonovoj alegoriji o spilji (Država, knj. VII), i isto tako izričite ili barem implicitne vizije o budućnosti, koje se mogu uspoređivati s Ivanovim Otkrivenjem možemo pronaći u različitim vremenima i u različitim kulturama, filozofijama i vjerskim sustavima diljem svijeta. • Ali ne mislimo tu o njihovim konkretnim sadržajima, koji mogu biti različiti, nego o potrebi da se nešto odredi u odnosu na cilj prema kojemu idemo. • Vjerske vizije o budućnosti, razumije se, snažno utječu na ljude kojih ih prihvaćaju, jer često opisuju (i određuju) smjernice života sve o kraja egzistencije svijeta. • Mogli bismo pretpostaviti da su znanstvene vizije drukčije – iako se razlika između znanosti i vjere uspostavljala postupno kroz ljudsku prošlost, i čak danas kada su jedna i druga sfera dogurane do krajnosti, bit će područja u kojima se na stanovite načine opet približuju (barem u tematikama). • Napokon, postoje i vrlo prizemne, svakodnevne vizije o budućnosti, utemeljene na običnim ekstrapolacijama ritma života, i koje se vrte oko pitanje "Što će biti sutra?" • Što će biti sutra? Upravo nas to pitanje potiče na oblikovanje najprizemnije vizije o budućnosti. • I to ključno polazište obično se može dalje razraditi: kada ćemo se uopće ustati i započeti taj sutrašnji dan, što moramo napraviti sutra (htjeli to ili ne), što će se možda dogoditi izvan naše kontrole (u dobrom ili lošem smislu, i možemo li se za to pripremiti), i napokon što bismo htjeli da se dogodi. Gramatika budućnosti • Misli u odnosu na sutrašnje događaje: dakle "kada", "što moramo", "što želimo", itd. – izravno su odredile način kako govorimo o budućnosti, ili točnije glagolsku konjugaciju budućega vremena. • U nekim jezicima ne postoji posebna konjugacija, nego se u sintagmu tek stavlja neka oznaka tempiranja vremenskoga određenja, koja daje na znanje "kada" će se nešto dogoditi ("sutra", "poslije", "onda", "iduće godine", "napokon", itd.). • Katkad se u takvom ili sličnom sklopu prvo koristi glagol koji prenosi značenje "početi", nakon kojega slijedi drugi glagol koji određuje radnju koja će početi (primjerice, "počinjem raditi" sutra). • Iz takvih konstrukcija mogu se poslije oblikovati pomoćni glagoli. • Njemački werden "postati", koji se koristi upravo kao pomoćni glagol, može se djelomično uvrstiti u tu kategoriju, međutim "postajanje" upućuje i na osobitu inačicu "bivanja". • S tim u vezi, možemo razmotriti razvitak u latinskom jeziku. • Latinski je stvarao temeljni oblik budućeg vremena, futur prvi (futūrum exāctum), s pomoću umetaka bō, bi, bu, a i ē, podrijetlom od ie. korijena *bhū- (< *bhū-ti-s), koji je jasno uočljiv i u hrv. i općem slav. glagolu biti (< praslav. i stclav. byti). • Ako uzmemo jedan od najčešćih primjera iz prve konjugacije, amāre "voljeti", na taj način dobivamo: amābo, amābis, amābit, amābimus, amābitis, amābunt. • Dakako, i sam lat. pojam futūrus nastao je od istoga korijena (*bhū- > *fū-) * , kao i hrv. apstraktum "budućnost", koji je u drugom dijelu 19. stoljeća Bogoslav Šulek (1816–1896) označio kao istoznačnicu za njem. Zukunft i tal. avvenire (u jednom i drugom slučaju, "to što će doći"). • I što je taj korijen, koji se odnosi izravno na našu tematiku, zapravo označavao? * Osobitost latinskih i italskih prijelaza od ie. korijena je u tom da se ie. *bh na početku riječi pretvara u "f", dok se u sredini riječi samo gubi aspiracija (zadržavana, primjerice, u sanskrtskom) i dobiva se "b", upravo kao u praslavenskim izvedenicama. Dakle, od osnove *bhū- , ili točnije *bhū-ti-s nastao je italski korijen *fut-, dok se u praslavenskom razvio *bud-. Latinske (italske) čestice u glagolskom futuru prvom, kako smo naznačili, imaju početni glas "b", jer se nalaze u sredini riječi.

Prema Petru Skoku (1881–1956) izvorno značenje bilo je "rasti", pa smo zato od iste osnove dobili i "biljku" i "bujnost". • Ako bismo tu semantiku dalje uopćili najvjerojatnije bismo dobili ideju o kontinuitetu, o nastavku života, ili o drvu života, koje raste i raste. • U nordijskoj mitologiji, svjetsko drvo Yggdrasil živi i raste, i ostat će i dalje živo i nakon "sumraka bogova" (Ragnarǫk). • Sve nas to upućuje na neko opće shvaćanje, koje seže daleko u prošlost. • Iako možda izgleda tako, isti korijen nije dao oblike "buditi (se), buđenje", no ipak možemo se tu vratiti i na razmišljanje o sutrašnjemu danu. • I kako je bilo rečeno, kada se probudimo, vrlo često moramo pomisliti i na to što moramo napraviti? • Latinski je poslije, u vremenu prijelaza na pučke inačice, polazio, čini se, od te potrebe. • Tako je nastala formula u kojoj se budućnost označuje s pomoću glagola habere, "imati", koji će poslije dati većinu romanskih tvorbi za buduće vrijeme. • Umjesto prijašnjeg amābo, pučki latinski koristit će amare habeo, što bi prenosilo značenje"imam voljeti", u smislu "trebam voljeti", što će se poslije sažeti u jedno i dati tal. amerò (< amare + ho), fr. aimerai (< aimer + ai), španj. amaré (< amar + he), i port. amarei (amar + hei). • U pučkom latinskom i poslije u romanskim jezicima koji su od njega nastali postojali su i drugi načini označavanja budućeg vremena. • Na zapadu bila je česta konstrukcija tipa "idem to napraviti", koja je prisutna i u germanskim jezicima (usp. fr. je vais manger i engl. I am going to eat), dok su na istoku, u rumunjskom i u aromunskim ili "vlaškim" govorima, prevagnule tvorbe uz pomoć glagola "htjeti", rum. vrea (npr. voi iubi, "voljet ću, ljubit ću"). • Engleski pomoćni glagol will i srodni germ. oblici (norv. i dan. vil) ulaze u tu istu kategoriju (stengl. *willan, stgerm. *welljam, "htjeti, željeti"), pa tako svjedoče o motivu želje u određivanju budućnosti.

Dakako, rumunjski je iz naše perspektive zacijelo zanimljiviji, jer govori o razvitku koji je utjecao i na hrvatska štokavska narječja. • Kada su se slavenski jezici raširili po jugoistočnoj Europi, zapravo nisu imali neki posebni način označavanja budućeg vremena. • Jedan razlog bila je i osobita struktura glagola, koju je svojedobno francuski slavist André Vaillant (1890–1977) nazvao "revolucionarnom". • Mislio je na paralelnu shemu svršenih i nesvršenih vidova. • U starocrkvenoslavenskom, konjugacija prezenta označava sadašnje vrijeme ako je glagol nesvršen, i buduće vrijeme ako je svršen: primjerice, stcslav. творитъ (tvoritъ) "čini", сътворитъ (sъtvoritъ) "činit će", što se i danas zadržalo u mnogim slav. jezicima, i djelomično u hrvatskom.

No slav. jezici razvili su i pomoćne konstrukcije – gotovo svuda na osnovi glagola "biti" o kojem smo već govorili, katkad koristeći glagol начѧти (načęti), "početi", a u jugozapadnoj Europi preuzeli su istu strukturu kao i rumunjski. • Zapravo se tu radi o jednom od crta "balkanske jezične zajednice" (njem. Balkan sprachbund), koja obuhvaća (više-manje) rumunjski, grčki, albanski, makedonski, bugarski i srpski. • Hrvatski je tu na granici – kajkavska i čakavska narječja slijede širi i stariji slavenski obrazac, dok su štokavska narječja (pa i književni jezik koji je na njima utemeljen) preuzeli balkanski model. • Zapravo, nije riječ sasvim o balkanizmu, jer smo vidjeli da je isti model prisutan i u germanskim jezicima – i štoviše, možemo ga naći, primjerice, i u kineskom jeziku. • Kineski koristi priloge jiāng (), yào () i slične tvorbe, koje imaju opće značenje "htjeti", za određivanje budućeg vremena: primjerice Tā yào huí kèluódìyà ( 罗地亚), "On će ići u Hrvatsku" (dosl. "On hoteći ići Hrvatska"). • U svakom slučaju, budućnost određena prema "htijenju" vrlo je zanimljiva misao, i zato smo iznijeli ove kratke crte o "gramatici budućnosti". • Polazište je bilo, da ponovimo, prizemna svakodnevna vizija o budućnosti: što će biti sutra, što moram, što želim, dok nas ie. korijen pojma (*bheuH-, *bhū-ti-s) upućuje, vjerojatno, na dublju i širu viziju o životu.

Antropologija i budućnost • Antropologija je znanost koja holistički proučava čovjeka, dakle u svim mogućim izrazima njegova postojanja: pojedinačnim i skupnim, iz perspektive njegova tijela ili njegove kulture, društva, vjerovanja, itd., i to u prošlosti (natrag sve do prvih hominida), sadašnjosti i – dakako – budućnosti. • Budućnost je nešto što još ne postoji, ali ima nevjerojatno jak utjecaj na razvitak čovjeka i ljudskih zajednica. • Kako smo pokušali implicitno naznačiti u prethodnim komentarima, čovjek se nosi s problemom budućnosti gotovo uvijek kada razmišlja o svom životu – i bitak i budućnost, kako smo spomenuli, također su povezani u etimološkim korijenima. • Vizija o onomu što će se dogoditi odredit će i naše ponašanje danas, pa će zato imati utjecaj na posljedice našega ponašanja i tako djelovati na daljnje procese koje će odrediti budućnost.

Primjerice, kršćanski vjernici koji prihvaćaju viziju iz Ivanovog Otkrivenja ponašat će se u skladu s načelima svoje vjere da bi svoj bitak ostvarili na Sudnjem danu. • Druga je stvar to da je Otkrivenje prepuno metafora, koje se mogu protumačiti na različite načine, kao što se često radilo (čak je bilo fanatičkih povezivanja nekih zvijeri iz Ivanovog teksta s modernim političkim silama, Rusijom, Kinom, itd.). • Sličan utjecaj mogu imati i znanstvene vizije o budućnosti, ako im ljudi vjeruju. • Jedan granični slučaj vrlo je indikativan u tom smislu – tzv. "znanstveni socijalizam", koji je Karl Marx (1818–1883) pokrenuo sredinom 19. stoljeća. • Misli nalik na neke socijalističke ili komunističke ideje nastale su već mnogo prije u povijesti, barem od antike, ali su često proizlazile iz vjerskih načela.

• Marx je pokušao ukloniti sva ta načela i dokazati ispravnost svojih viđenja na temelju znanstvene analize razvitka društva, i pritom se poslužio i podacima od kojih bi se neki danas mogli uvrstiti u povijest antropologije. • Zajedno s Friedrichom Engelsom (1820–1895) proučavao je različite stvari, sve od tadašnjih shvaćanja o prapovijesti i drevnom društvu, do zbivanja u njegovom dobu (pariške komune i slično). • Međutim, je li Marx donio pravi zaključak o smjeru razvitka društva?

Nakon boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine, "znanstveni socijalizam" sve se više pretvorio u nešto nalik na religiju, bez obzira na ateističku filozofiju, a vjernici te religije imali su vrlo jak utjecaj na događaje u 20. stoljeću. • Ali onda se prije dvadesetak godina taj marksistički idejni okvir gotovo sasvim slomio, pogotovo u Europi. • Pokazalo se da Marx nije točno predvidio budućnost, i tu nisu mnogo pomogli ni razni pokušaji redigiranja njegovih misli. • Ali njegova vizija i naputci koje je dao za ostvarivanje velikih ciljeva – zato što su dugo vremena bili prihvaćeni u nekim važnim sredinama, doveli su do posljedica i reakcija koje i danas određuju naš svijet. • Možemo to ovako sažeti: način kako vidimo budućnost, odredit će naše planove danas, i ako slijedimo te planove, ako u njih vjerujemo, to će utjecati na daljnji razvitak, iako neće nužno dovesti do rezultata koje smo predvidjeli. • Zapravo, gotovo u svemu, čovjek razmišlja o budućnosti. • Budućnost je važna kada mislimo o svojim odlukama za sutra ili prekosutra, o svom budućem izgledu ili zdravlju, o svom društvenom probitku, o svom potomstvu i o prijenosu svoje genetike na iduće naraštaje, o perspektivama svoje zajednice, o opasnostima na koje bismo mogli naići, o načinu kako ćemo biti ocijenjeni zbog svojih odluka i napokon o ostvarivanju smisla svoga života. • Odnos prema budućnosti ključan je dio čovjekove biti, i stoga predstavlja izrazitu antropološku problematiku.

Istraživanja i studiji u svijetu • Ako potražimo tematiku preko Interneta naći ćemo tu i tamo članke ili osvrte u kojima se pojavljuje izraz "antropologija budućnosti". • Međutim, teško se može naći primjer u kojem je ova tematika obrađena iz svih antropoloških perspektiva. • Iako je tematika po svemu sudeći izrazito antropološka, i kako smo naglasili vrlo holistička, način kako se zasad istraživala bio je vrlo specijaliziran.

Jedna knjiga škotskog geologa Dougala Dixona (1946–), "Čovjek poslije čovjeka", doista nosi (barem) podnaslov "antropologija budućnosti" (Man after Man: An Anthropology of the Future, 1990). • Trebat ćemo je ukratko opisati i u ovom kolegiju – ali riječ je ponajprije o budućoj fizičkoj evoluciji čovjeka, što je samo jedna naša podtema (no Dixon se poslije uvelike udaljio od svojih teza). • Što se tiče studija, nakon više pretraživanja, čini se da je antropologija budućnosti zasad zastupljena jedino u studijskom programu na Kalifornijskom sveučilištu u Berkleyju, gdje seminar o toj temi vodi profesorica Aihwa Ong. • Seminar na Berkeleyju fokusiran je na aspekte kulturne antropologije i etnologije (kulturne dezorijentacije u doba nagle ekspanzije tehnologije i inovacija, učinke urbanih i klimatsko-ekoloških promjena na kulturu i društvo, itd.). • Postojao je još jedan zanimljiv pokušaj prije desetak godina. • Smithsonijski institut u Washingtonu organizirao je 2002. pokretnu izložbu o tzv. "poslijekulturi" (afterculture) u Sjevernoj Americi, također s podnaslovom "antropologija budućnosti". • Tematika se odnosila na mogućnosti razvitka u slučaju sloma današnje sjeverno-američke kulture, zbog globalnog zatopljenja, ili drugih kriznih pojava. • Ilustracije za izložbu, s motivima povratka u amerindsku prošlost, priredio je Michael Green (1943 –).

Načelo brzinomjera • Model brzinomjera odnosi se na kratkoročna i dugoročna predviđanja budućeg razvitka. • Kao i brzinomjer, predviđanja budućih razvojnih mogućnosti izvode se iz trenutnih okolnosti – ako vozimo malo preko 110 km/h točno jedan sat, to će se ostvariti, tj. preći ćemo tu udaljenost od malo preko 110 km u vremenu od jednog sata. • Ali to je i apstrakcija – ako se bilo koja okolnost tijekom vožnje promjeni, neće se dogoditi to što brzinomjer u jednom trenutku previđa.

45
Kategorije: Fenomeni
Developed by LELOO. All rights reserved.