Božidar Orešković

Božidar Orešković

http://hr.wikipedia.org/wiki/Božidar_Orešković

Božidar Orešković (21. kolovoza 1942. - 10. srpnja 2010.), hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.

photos

http://www.google.hr/search?q=bo%C5%BEidar+ore%C5%A1kovi%C4%87&client=opera&hs=1wE&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=FAsVUr7WFY3Kswa3oIHoAg&ved=0CDcQsAQ&biw=1024&bih=651

Božidar Orešković rođen je 21. kolovoza 1942. u Zagrebu. Studij glume završio je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1965. godine u klasi profesora Georgija Para i od iste je godine angažiran u Drami HNK u Zagrebu, gdje ostaje sve do umirovljenja u rujnu 2007. godine. Već kao student nastupao je u Zagrebačkom dramskom kazalištu, ali pravu je afirmaciju doživio kao mlad glumac na pozornici nacionalne kazališne kuće. Sama njegova pojava u kombinaciji s uvjerljivošću kazališnog iskaza i sposobnošću transformacije u najrazličitije uloge činilo je Božidara Oreškovića iznimno zanimljivim glumcem, čiji je svaki izlaz na pozornicu bio osobito zapažen. Izuzetnim glumačkim temperamentom, markantnom pojavom, osebujnom bojom glasa te glumačkom izražajnošću i uživljenošću, pridonosio je punokrvnosti i dojmljivosti likova koje je tumačio kao i cijeloj kazališnoj predstavi u kojoj je sudjelovao.Prvi njegovi nastupi u Hrvatskome narodnom kazalištu bili su u predstavama Povratak Harolda Pintera i Najveći junak zapadne Irske Johna Millingtona Syngea u režiji Georgija Para, a već 1967. odigrao je odličnog Pometa u Držićevu Dundu Maroju u režiji Mladena Škiljana. Često je nastupao u predstavama koje je režirao Petar Šarčević, bio je Dječak u Slučaju u Vichyju i John Proctor u Vješticama iz Salema Arthura Millera, Leonard u Krvavoj svadbi Federica Garcije Lorce, Marko Barić u drami Bez trećeg Milana Begovića, Kreont u Antigoni Jeana Anouilha, Andrija Hebrang u Andriji Hebrangu Zorana Vuletića. Od velikog broja uloga ostvarenih u matičnom kazalištu izdvajaju se Otelo u istoimenoj tragediji Williama Shakespearea u režiji Mladena Škiljana, Garcin u drami Iza zatvorenih vrata Jeana Paula Sartrea u režiji Vlade Habuneka, Vanja u Zagrepčanki Branislava Glumca u režiji Vjekoslava Vidoševića, Hektor u Troilu i Kresidi Williama Shakespearea u režiji Ivice Kunčevića, Filip J. Tudor u Amerikanskoj jahti u splitskoj luci Milana Begovića u režiji Jakova Sedlara, Regent Aleksandar Karađorđević u Berenikonoj kosi Nedjeljka Fabrija i mnonodrama Ratni dnevnici Miroslava Krleže u režiji Georgija Para. Za ulogu Suca Bracka u Ibsenovoj Heddi Gabler u režiji Nenni Delmestre nagrađen je 1996. godine Nagradom Mila Dimitrijević. Njegove posljednje uloge u Drami HNK bile su Capuleti u Romeu i Juliji Wiliama Shakespearea u režiji Petra Veceka 2003., Žandar u Octopussyju Ivana Vidića u režiji Ivice Boban 2003. te uloga Waronigga u Sprovodu u Theresienburgu Miroslava Krleže u režiji Tomislava Pavkovića 2008. godine. Odigrao je mnoge filmske uloge, medu ostalima u filmovima Divlji anđeli Fadila Hadžića, Pucanj Krešimira Golika, Krhotine-kronika jednog nestajanja Zrinka Ogreste, Gospa Jakova Sedlara, Isprani Zrinka Ogreste, Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana, Novogodišnja pljačka Dražena Žarkovica, Zavaravanja Željka Senečića, Je li jasno, prijatelju? Dejana Aćimovića, Kraljica noći Branka Schmidta, Slučajna suputnica Srećka Jurdane.Sudjelovao je u mnogim televizijskim filmovima i serijama kao što su Kapelski kresovi, Punom parom, Mačak pod šljemom, Inspektor Vinko, Ptice nebeske, Bitange i princeze, Obični ljudi, Urota, Dobre namjere, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro i dr. Sredinom 1990-ih osnovao je vlastito kazalište, Teatar 101, u sklopu kojega je izvodio iznimno hvaljenu i popularnu monodramu Ako Boga nema za koju je adaptirao tekstove iz djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga te interpolirao pjesme Vladimira Visotskoga. U istom je kazalištu uprizorio nekoliko vlastitih i tuđih tekstova u obliku malih i pokretnih produkcija, u kojima je i glumio, surađujući većinom s kolegama iz matičnog kazališta te s kojima je gostovao diljem Hrvatske (Zvonimir Zoričić Tatarski biftek, William Shakespeare Otelo, Branislav Glumac Tko je tko u Hrvatskoj, Vedrana Rudan Uho, grlo, nož i dr.) Božidar Orešković bavio se i pisanjem. Autor je hvaljenog romana Sedmi dan u kojemu je na osebujan nacin literarno iskazano iskustvo smrti i umiranja. Napisao je osam monodrama, brojne kazališne tekstove, drame i adaptacije, od kojih je mnoge sam uprizorio i u njima nastupao. Godine 2009. praizvedena je u režiji Georgija Para njegova komedija Glasnogovornik, duhovita i satirična rekapitulacija glumačkog života.

Divlji anđeo Klej zapravo je bio delinkvent i grubijan

Film Fadila Hadžića priča je o trojici mladih delinkvenata iz različitih socijalnih sredina. Oni se, udružuju kako bi opljačkali trgovinu. Krađu izvode po preciznom planu, a njihova stručnost inspirirana je akcijama viđenima u američkim filmovima te u kriminalističkim romanima. Nakon pljačke trojac sa djevojkama i novcem odlazi na more. Božidar je, zahvaljujući atletskoj građi i licu grubijana koji se sviđa ženama odlično utjelovio lik problematičnog mladića Kleja. 'Divlji Anđeli' snimljeni su 1969. godine i bili su prekretnica u jugoslavenskom filmu. Tri glavna lika neodoljivo podsjećaju na rokerske bande u američkim filmovima. Danas mnogima nije jasno kako u komunističko doba taj film nije bio zabranjen. Po tom filmu čak je i jedan beogradski rock bend dobio ime.

Žene su obožavale brkatog lugara Riđana iz TV serije

KRŠAN LUGAR: Božidar je zbog uloge pustio brkove, koje je nakon završetka serije obrijao. Tada je rekao da je jedva čekao da se obrije

Božidar Orešković glumio je markantnog lugara Riđana čije su doskočice poput “boli me briga” mnogim obožavateljima serije “Kapelski kresovi” ušle u svakodnevni govor. Zbog serije je Božidar nekoliko mjeseci puštao guste brčine koji su mu postali zaštitni znak. Kako je kasnije priznao, jedva je čekao da ih obrije iako se takav sviđao mnogim ženama. S preminulim glumcem Borisom Dvornikom, koji je igrao dimnjačara, u seriji je ganjao talijanske fašiste iz Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Njegovom smrću šokiran je i kolega iz serije Žarko Radić, koji je glumio Jastreba.

- Pitao sam se kako je to moguće. Još tražim odgovore zašto i kako se to zbilo. Uvijek je uveseljavao društvo - rekao je Žarko Radić. Dodao je kako su s Božidarom svi voljeli raditi jer je bio odgovoran.

- On je jedan od rijetkih ljudi za koje mogu reći da su bili predani svom poslu. Božo nikad nije zaboravljao tekst - istaknuo je Radić. Glumcu je žao što se zbog poslovnih obaveza nisu često mogli vidjeti.

Božin generacijski kolega,dramski umjetnik Miro Šegrt :

"On je bio zaigrani dječak koji je odbijao odrasti i koji je radio nestašluke, najčešće na svoju štetu, adolescent koji je vječno nešto tražio, a nije našao.

Tražio je ljubav, razumijevanje, nježnost, i sve je to pronašao kod svoje majke dok je umirala od raka.

Sedam dana Božo je umirao skupa s njom', dodao je Šegrt. Te dane Orešković je opisao u svom jedinom romanu “Sedmi dan”, izuzetno pohvaljenom u nekoliko kritika, no romanom čija će prava recepcija i prepoznavanje kod čitatelja, sigurni smo, tek uslijediti.

Miro Šegrt se, pred kraj, okrenuo na nedavnu prošlost koja je udaljila velike prijatelje i kolege. 'Posljednjih deset godina, nakon što se preselio u Veliku Goricu, rijetko smo se viđali. Tim preseljenjem je, opet dječački naivno, bježao od nevolja u koje se upleo.

'Pokraj moje kuće je velika šuma', govorio mi je na pitanje što ga je potjeralo tako daleko od grada. 'Ne možeš pojmiti kolika tišina vlada u njoj'. Sada nam je dragi Božo otišao u šumu da pronađe svoj mir', rekao je Šegrt, za kraj se od prijatelja oprostivši Jesenjinovim stihovima 'Doviđenja, dragi, doviđenja'( posljednja je Jesenjinova pjesma koju je napisao u večeri rastrojstva, svojom krvlju na zidu hotela, a potom počinio samoubojstvo)

Doviđenja, dragi, doviđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Prijatelja i dugogodišnjeg kolege sjetio se i Špiro Guberina: 'Bio je jako osjetljive duše. Svaku je ulogu proživljavao u potpunosti brinući se za živote likova, pa na daskama koje život znače nije imao puno vremena brinuti se za vlastiti život.'

'Imao sam sreću družiti se s njim punih 40 godina jer smo obojica bili stalni članovi HNK. Možda bi ipak bilo bolje da se nije selio u Veliku Goricu. Možda bi mu, da je bio bliže, u muci pomogli teatri i predstave. Možda se spasio, ako se to uopće tako može reći', kazao je, zaokruživši zajedničke trenutke jednom rečenicom: 'Bila mi je čast družiti se s njim.'

SJEĆANJA NA POZNATE HRVATSKE VELIKANE

Božidar Orešković, video-biografija....

http://www.youtube.com/watch?v=cakLXlMIJkY