IVAN SUPEK [1915. – 2007.] U POVODU 100. OBLJETNICE RODJENJA

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

RAZRED ZA MATEMATIČKE, FIZIČKE I KEMIJSKE ZNANOSTI

ima čast pozvati Vas na predstavljanje knjige

IVAN SUPEK

[1915. – 2007.]

U POVODU 100. OBLJETNICE RODJENJA

(Izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2015.)

Okupljene će pozdraviti:

Akademik Zvonko Kusić,

predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

O knjizi će govoriti:

Prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar, urednica

Akademik Sibe Mardešić, recenzent

Akademik Ksenofont Ilakovac, urednik

Dr. sc. ðuro Miljanić, recenzent

Akademik Pavao Pavličić, recenzent

Predstavljanje će se održati u četvrtak, 3. ožujka 2016. s početkom u 18 sati u dvorani Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Strossmayerov trg 14.

Zahvaljujemo Vam na dolasku!

Ivan Supek

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio je od 1991.- 1997.

https://en.wikipedia.org/wiki/Ivan_Supek

Ivan Supek (8 April 1915 – 5 March 2007) was a Croatian physicist, philosopher, writer, playwright, peace activist and humanist.

Ivan Supek,photos

https://www.google.hr/search?q=Ivan+Supek&client=opera&hs=gwW&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwjSi6XB_I_LAhWCd5oKHcLSA68QsAQIGg&biw=1745&bih=856

Umro akademik Ivan Supek, počasni član našeg Sindikata

http://www.nsz.hr/novosti-i-obavijesti/sindikalne-vijesti-i-socijalno-partnerstvo/umro-akademik-ivan-supek-pocasni-clan-naseg-sindikata/

Vodeći hrvatski intelektualac, mislilac, plemeniti i veliki čovjek.

“Hrvatska ostala bez poznatog fizičara, filozofa, humanista” (Večernji list, 08. ožujka 2007.) POKOJNI AKADEMIK SUPEK BIO JE NA PROSVJEDU SINDIKATA 17. PROSINCA 1996. GODINE

Hoće li Danica Ramljak proći kao Ivan Supek?

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/98190/Hoce-li-Danica-Ramljak-proci-kao-Ivan-Supek.html

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

CROATIAN ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS

http://www.radiovrh.ca/pages/supek.html

07.04.2001. Ivan Supek i Savka Dabčević-Kučar kod Mesića

Akademik Ivan Supek 1915 -2007

IVAN SUPEK rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, rođene Šips. Supekov je otac podrijetlom iz Blizneca, ali već njegov djed Ivan osniva u gradu Zagrebu postolarsku radionicu, a prvobitno prezime Župek bilo je u crkvenim knjigama promijenjeno u Supek. Majčini su preci doselili početkom 19. stoljeća u Đakovo iz Njemačke, kamo su došli vjerojatno iz Engleske. Početni ruralni posjed darovao je obitelji biskup Strossmayer, no djed Leopold bavi se ratarstvom a uz to vodi i bačvarski obrt. Šipsovi su se uskoro pohrvatili, a ogranak po baki, Geigerovi, čuva više od njemačkog podrijetla. U jednoj i drugoj lozi redaju se ratari, vinogradari, obrtnici i trgovci.

Ivan Supek polazio je pučku školu i realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1934. godine. Zarana ga je zaokupljala knjizevnost, a Dostojevski i Tolstoj najjače su na njega utjecali. U djetinjstvu mu je bilo duboko usađeno kršćanstvo, ali težnje za socijalnom pravdom, osobnom slobodom i znanstvenim istinama pobunit će ga protiv rimske crkve, jer je tada smatrao da ima premalo sluha za bijedu i nove spoznaje. Potkraj pučke škole piše prve tekstove za dječje lutkarsko kazalište, kojem je vješt redatelj bio Supekov školski kolega Marijan Matković. U višim razredima čita pjesme u školskom književnom klubu, a napisao je i prvu dramu Bankrot Ivara Kreugera, koja — iako donekle pod Ibsenovim utjecajem — nosi već značajke njegove kasnije proze. Znakovi velike krize (1929-1932), kraljevska diktatura i osobito nalet fašizma privode kozmopolitski usmjerenog đaka, koji je od revolucije očekivao ispunjenje socijalne pravde, osobne i nacionalne slobode te blagostanja, Komunističkoj internacionali. Budući da se komunizam vezao s filozofijom materijalizma marksizmom, u posljed­njim gimnazijskim razredima budi se u Supeku zanimanje za teorijsku fiziku, koja je uzburkala misaoni svijet obratom u shvaćanju materije i prirodnih zakona. Mladi član Partije sluti da je dijalektički materijalizam nespojiv sa znanošću i umjetnošću, pa želi dvojbe riješiti ozbiljnim studijem, kakav mu tad Sveučilište u Zagrebu nije pružalo.

Antagonizam spram Trećeg Rajha odvodi ga u Zurich, gdje upisuje matematiku, filozofiju, fiziku, biologiju. No, jako ga privlači Heisenberg, tvorac kvantne mehanike i relacija neodređenosti, tako da ipak nastavlja studij u Leipzigu, tada prvom istraži­vačkom središtu u kojem su djelovali Heisenberg, Debye, Hund, Van der Waerden, Euler, Von Weizscker, a bilo je gostiju sa svih kontinenata. Imajući ideju o supravodlji­vosti, jednom ipak pogrešnu, Heisenberg je mladom doktorandu zadao da proračuna tu zagonetnu pojavu pri niskim temperaturama, što su mnogi teoretičari uzalud poku­šavali riješiti. No, nije išlo. A Supekovo objašnjenje stanovite karakteristike fotolumi­niscencije Heisenberg nije prihvatio, premda će upravo isticanje dominantne uloge fononske interakcije puno poslije i neovisno pomoći drugim fizičarima da objasne supravodljivost. Međutim, od tog rada ostala je diferencijalna jednadžba za normalnu električku vodljivost. Nakon poluuspjelog doktorata Heisenberg ga je pozvao da radi s njim na kvantnoj elektrodinamlci, ali je taj rad prekinut u ožujku 1941. godine, kad ga uhićuje Gestapo. Iz višemjesečnog zatvora uspijeva ga Heisenberg izvući kao svojeg asistenta, bez kojeg tobože nije moguće provoditi istraživanja u lajpciškom seminaru. Ivan Supek se ne javlja u Leipzig, nego se vraća u okupirani Zagreb.

Za sukoba na ljevici 1939/40. Ivan Supek zastupa Kopenhagensku interpretaciju (Heisenberg, Bohr) protiv dogmatika i osobito iznosi argumente protiv teorije odraza, stupa dijalektičkog materijalizma i estetike socijalističkog realizma, i na strani je Krleže i Richtmanna. Budući da obje strane, dogmatici i revizionisti, nisu dovoljno znali moderne znanosti, Supek piše Svijet atoma, knjigu koja izlazi prekasno, 1941. godine, kad je Hitlerova najezda prigušila taj spor. Pakt Hitlera i Staljina bio je za Supeka konačni impuls da prekine s Partijom, i otada on neće stupiti ni u jednu stranku. Kao dosljedan antifašist odlazi u kolovozu 1943. na oslobodeni teritorij, gdje ponajviše radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH—a. U Predsjedništvu je Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom u lipnju 1944. i drži (jedini) govor o znanosti, u kojem ističe važnost znanstvene revolucije za izgradnju zemlje i upućuje prvi javni apel protiv upotrebe nuklearnog oružja, a za stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda. Medutim, demokratska načela ZAVNOH—a i kulturne vizije Kongresa 1944. nisu ispunjeni, nego se potkraj rata i poslije provodi stroga boljševizacija Jugoslavije, te Ivan Supek biva zbog opozicije dogmatizmu gurnut u šutnju.

Nakon što je jedini profesor teorijske fizike (Stjepanek) otišao 1943. u mirovinu zbog starosti, Ivan Supek je nakon rata izabran na praznu katedru. Oko njega se ubrzo okupljaju nadareni studenti, pa nastaje seminar za teorijsku fiziku, koji je bio organski nastavak Heisenbergova seminara s istim glavnim područjima; u njemu izrastaju Glaser, Jakšić, Alaga, Babić-Gjalski, Janković, Ljolje, Grossmann i poslije mnogi drugi, koji teorijsku fiziku u Zagrebu podižu na europsku razinu. U tom nastavnom radu izlazi godine 1949. Supekova Teorijska fizika i struktura materije, kojoj će od trećeg izdanja dopune pisati njegovi đaci. Budući da je teorijska fizika ovdje stekla znatan ugled, savezna vlada donosi u svibnju 1950. zaključak da se Ivanu Supeku povjerava gradnja instituta u Zagrebu, a to će on uskoro proširiti na fundamentalna istraživanja u fizici, pa elektronici, kemiji i biologiji, nazvavši novi interdisciplinarni institut po Ruđeru Boškoviću. Da bi se tu stvorila moderna eksperimentalna fizika, Supek šalje drugu generaciju svojih diplomanada u laboratorije u Englesku, Sjedinjenje Države i drugdje. Ako se time i smanjuje broj stručnjaka za teorijsku fiziku, razvijaju se vrsni eksperimentatori Ilakovac, Knapp, Šlaus, Cindro, Leontić i drugi. Nakon osam godina Institut »Ruđer Bošković«, združen u radu s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, ima mnoge doktore znanosti i ucrtava se, kao što je rekao Niels Bohr, u dotadašnju bjelinu na karti Europe.

Prije odlaska u partizane napisao je Supek dramu Na rubu šume, a odluka o gradnji Instituta zatekla ga je dok je završavao tragediju Piramida, u kojoj gradnja Keopsove piramide simbolizira apsurd Ijudskog stvaralaštva i života žrtvovanih veličini fara­ona i zagrobnom misteriju. Kad je dr. Branko Gavella pripremao izvedbu te tragedije, ona je pod optužbom da se odnosi na tadašnje strnje skinuta s repertoara. Početkom 50-ih godina piše Supek prvi roman Dvoje izmedu ratnih linija, kojem je okvir prijerat­ni sukob na ljevici, a bavi se sudbinom pojedinca izmedu zaraćenih kolektiva. U to doba objavljuje dosta mirotvornih apela eseja, a godine 1959. izlazi u dva sveska njegova knjiga Na atomskom vulkanima. Tu je objavljena i drama Na atomskom otoku, koja će ubrzo biti zabranjena, jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.

Institut »Ruđer Bošković« bio je prvih pet godina pod krovom Jugoslavenske akademije znanosti i umjemosti, ali 1955. osnovana je Savezna komisija za nuklearnu energiju, koja uzima pod svoj nadzor sva atomska istraživanja. Predsjednik te komisije bio je ministar unutarnjih poslova i sekretar Partije Aleksandar Ranković, a uz pet ministara članovi su tri znanstvenika: Peterlin, Savić i Supek. Iako se po Osnivačkom zakonu SAKNE smjela baviti samo mirnodopskom primjenom nuklearne energije, sastav s takvim imenima potvrdivao je nagadanja kako su u Institutu u Vinči i Direkciji za nuklearne sirovine započeli radovi s posve supromim namjerama. Već na prvoj sjednici Ivan Supek osporio je potrebu nuklearne energetike, a kako je njegov otpor tajnom projektu rastao, on je ljeti 1958. isključen iz gotovo završenog Instituta. Na sjednici SAKNE kojoj je Ranković predsjedao, Supek predaje ostavku s objašnjenjem da se najoštrije suprotstavlja gradnji reaktora černobiljskog tipa, kakav služi za proizvodnju plutonija (a i za energiju).

Početkom 60-ih godina JAZU osniva Institut za filozofiju znanosti i mir, kojem je otada na čelu Supek, a novi Institut također je administrativno središte Jugoslavenske pagvaške konferencije, kojoj je Supek predsjednik od osnutka. U tom sklopu počinje 1966. izlaziti tromjesečnik »Encyclopaedia Moderna«, koji ima uredništva u glavnim gradovima svih šest republika. Glavni urednik časopisa je predsjednik Pagvaša. Česti Supekovi prilozi razvijaju filozofiju humanizma, i to je prvi časopis u Jugoslaviji koji zastupa politički pluralizam, pa ima u Savjetu članove od profesora teologije do partij­skih funkcionara. »Ericyciopaedia Moderna« ubrzo je znatno utjecala na inteligenciju, osobito gdje su se okretala leda marksizmu i tražila nova misaona obzorja.

U tom desetljeću Supek objavljuje romane Proces stoljeća (inspiriran slučajem Oppenheimer), U prvom licu (fantazmagorija o totalitarnom društvu koje srlja u ban­krot) i Heretik (Markantun de Dominis). Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje prvu knjigu njegovih drama, njih šest, dok će druga knjiga drama izostati zbog skorih događaja. Nakon dugogodišnjeg bojkota izvedena je godine 1969. drama Heretik u Kazalištu »Branko Gavella« u režiji G. Para.

Uoči tristote obljemice Hrvatskog sveučilišta Ivan Supek bio je izabran za rektora unatoč prilično prljavoj kampanji u kojoj se na to mjesto nastojalo postaviti partijskog kandidata. Nakon početne nesuglasice počinje suradnja većinskih liberala na Sveučilištu i reformista iz SKH. Ubrzo se Senat obnavlja i postaje autonoman, a istodobno se provodi duboka reforma na načelu jedinstva znanstvenog i nastavnog rada. Ugled i utjecaj Sveučilišta raste, osobito nakon tristote obijetnice u prosincu 1969. godine. Supek je biran 1970. godine drugi put za rektora s više od 90 posto glasova. No, plimu demokracije u Hrvatskoj zaustavlja potkraj 1971. ponovna boljševizacija, pa Supek, koji nije prihvatio zaključke CK SKJ u Karađorđevu, dolazi odmah pod udar, i njegova se javna djelatnost prekida na 18 godina. Reforma i uspostava Hrvatskog sveučilišta bila je poništena, ali od doba Supekova rektorovanja ostaje Interuniverzitetski centar u Dubrovniku. Supek je predložio 1970. godine da se osnuje taj centar na Sveuniverzi­tetskom sastanku u Montrealu, a on će prerasti u važnu međunarodnu ustanovu sa oko 200 sveučilišta-članica. Bio je to zamašan prilog svjetskom sporazumu.

Njegova knjiga Opstati usprkos bila je doslovno spaljena na početku boljševičkog udara. Iz prodaje bio je povučen njegov roman Extraordinarius, koji je objavio Institut za filozofiju znanosti i mir JAZU istodobno s Teorijom spoznaje. Probe njegova Mira­kula bile su prekinute na partijski nalog, a rukopisi sistematski odbijani. Ipak u to doba šutnje izlaze njegovi priručnici — Filozofija znanosti i humanizam, 1979, Povijest fizike, 1980, i spomenuta Teorijska fizika. U »Forumu«, časopisu JAZU, izlaze 1976. tri fragmenta Otkrića u izgubljenom vremenu, ali će cijeli roman objaviti Globus tek poslije jedanaest godina, kad cenzura više nije bila tako stroga. U istom akademijskom mjesečniku izlazi 1980. njegova tragedija Pjesnik i vladar, medutim roman Buna Janusa Pannoniusa čekat će više od jednog desetljeća da bude tiskan.

U ta dva desetljeća objavljeno je dosta njegovih filozofskih rasprava i mirotvornih eseja na engleskom, njemačkom, ruskom, francuskom. Njegova filozofija humanizma dozrijevala je u tim godinama hajke i prinudne šutnje. Krivovjernik na Ijevici, objavllen u Bristolu 1980, preispituje noviju povijest i osporava verziju koju je lansirao Agitprop i partijski povjesničari. Tu knjigu odmah osuđuju dogmatici. Još će žešće biti napadnut Krunski svjedok protiv Hebranga objavljen u Chicagu 1983, na engleskom i hrvat­skom jeziku. Tih godina tiskan je u Moskvi prijevod njegova romana Heretik, koji uskoro doživljava drugo izdanje, a također je na ruski preveden Extraordinarius. JAZU objavljuje godine 1989. njegovu monografiju Ruđer Bošković – vizionar u prijelomu filozofije, znanosti i društva. Na natječaju Ljubljanskog i Krakovskog kazališta njegova Lutrija Imperatora Augustusa bila je nagrađena kao najbolja satira, ali unatoč propozicijama nije bila dosad izvedena. U tom razdoblju Supek dovršava tetralogiju, koja prati sudbinu intelektualaca kroz tri desetljeća, a od koje su izašle dvije knjige, Dvoje između ratnih linija i U prvom licu.

Kad se slomom boljševizma na Istoku Europe otvaraju vrata demokraciji u Hrvatskoj i Sloveniji, Supek se vraća u javnost, ponajviše književnim i filozofskim spisima, dotad zabranjenima neobjavljenima. Opet ga najviše zaokuplja drama. RSIZ za kulturu nagrađuje 1989. njegov Kvar (viziju socijalno-ekološke katastrofe) i 1990. njegovu komediju Vrag je tiho naglas (slobodnu verziju Goetheova Fausta u Pjesnikovu poetskom metru). Završeno je i opsežno djelo Filozofija, znanost, humanizam, koje sintetizira i uključuje dosadašnje meditacije.

Most između Supekova književnog i znanstvenog djela gradila je njegova humani­stička filozofija i mirotvorno opredjeljenje. Više godina bio je član Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaša. S drugih dvanaest znanstvenika i književnika, među kojima su lord Boyd-Orr, Alfred Kastler, Linus Pauling, Bertrand Russell, Jean Rostand, objavljuje načela Citoyens du Monde. Jedan je od sazivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe. Zajedno s njim pišu Noel-Becker, Linus Pauling i Peccei u Dubrovniku Satement o viziji svijeta mira i sklada, što postaje osnovica humanističkog kongresa u Philadelphii, kojem je predsjedao Supek i na kojem je izabran za predsjednika. No, prilike u zemlji oko 1976. godine spriječile su nastavak tog rada. U ta dva desetljeća prinudne šutnje u domovini predavao je na mnogim stranim sveuči­lištima, osobito američkim, britanskim, njemačkim i francuskim.

U prosincu 1943. ZAVNOH je Supeku povjerio da vodi tromjesečne općeobrazovne tečajeve. Kao nastavnica povijesti stigla je iz saniteta studentica Zdenka Tagliaferro, kćerka radićevca, čestog emigranta, koja će mu uskoro postati supruga. Supekovi sa svoje troje djece, Iris, Silvom i Ivicom, žive u obiteljskoj kući (nacionaliziranoj) u Zagrebu u Rubetićevoj 10. Iris je diplomirala povijest umjetnosti i bavi se književnošću, Silva je završila Akademiju likovnih umjetnosti i bavi se slikarstvom, Ivica je doktorirao fiziku.

Ivan Supek je u dječaštvu studirao klavir, povremeno i kod Melite Lorković, i slušanje glazbe ostalo mu je stalna i prva potreba uz aktivan rad. Kao dječak bavio se lakom atletikom i skijanjem, a tenisom sve do u poznije godine. Rano je počeo igrati šah, čak i za prvenstvo Zagreba, ali to napušta u višim razredima kao gubljenje umne energije. Rano počinje radni dan, a navikao je pješačiti. Voli životinje, kao i njegova djeca. Obitelj provodi ljeta u Orebićima, gdje im je jedan seoski majstor sagradio skromnu prizemnicu. Tu, u sjeni borova, ponajviše zamišlja nove drame i romane.

Ivan Supek je 1948. postao dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a1961.g. postao je redoviti član tada Odjela za matematičke, fizičke i tehničke nauke JAZU, danas Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU.

Prometej……

http://www.prometej.ba/arhiva/ivan-supek

Ivan Supek: Moj život s nobelovcima 20. stoljeća

http://www.prometej.ba/clanak/ivan-supek/ivan-supek-moj-zivot-s-nobelovcima-20-stoljeca-1920

Ivan Supek, O istini

http://www.prometej.ba/clanak/ivan-supek/ivan-supek-o-istini-1631

Ivan Supek – Sukob između stvarnosti i ideologije

http://www.prometej.ba/clanak/ivan-supek/ivan-supek-sukob-izmedju-stvarnosti-i-ideologije-1495

Ivan Supek, Slobodna volja

http://www.prometej.ba/clanak/ivan-supek/ivan-supek-slobodna-volja-954

Nedoumice mladeži

http://www.prometej.ba/clanak/ivan-supek/nedoumice-mladezi-255

Unutarnje suprotnosti našega doba goleme su. Političke strukture zaostaju za znanstvenom i tehnološkom revolucijom. Mnoge djevojke i mladići osjećaju se danas izgubljeno, nemoćno pred anakronim ideologijama, a besperspektivno pred pokvarenošću i korumpiranošću vlasti. Vođe političkih stranaka žale se svuda na nedostatak članstva i apstinenciju pri izborima, ne shvaćajući da upravo njihova politika, borba za vlast i pokvarenost odbijaju ljude, pogotovo mladež. Danas se kao nikada očajnički traga za životnim smislom i vlastitim identitetom; ovoj bujici vijesti, agresivnosti svakovrsne reklame, sugestivnih programa, senzacija, estradnog kiča, urlika sa stadiona – što se sve iskazuje kao „naš svijet“, a prema kome oni osjećaju golemu odbojnost. Svima su već dodijali političari i misionari koji nastupaju s lažnim obećanjima i istrošenim objavama, bez sluha za nove kontrapunkte.

Mladi osjećaju odbojnost prema povijesti, toj učiteljici života koja je postala rasadište mržnje, a sagrađena od mitova služi kultu državnika, odnosno pragmatičnim potrebama vlasti.

Povijest je naše tlo kad je natopljeno materinjim suzama radosti ili žalosti, kad ga oplođuju znanstvena ili umjetnička djela, kad je uzletište maštovite pustolovine. Već je duhoviti cinik Bernard Shaw primijetio da, veličajući svoju naciju, državnik ili podanik, svejedno, uistinu veliča sebe iznad svih drugih. S koliko su oduševljenja mladići i djevojke srnuli u obranu domovine, a kako razočarano sada zure u pir kaste koja je zapila njihovo domoljublje. Bogateći se na trgovini prisvojene narodne imovine ili iz proračuna, ta su pokvarena gospoda (da upotreijebim izraz Stjepana Radića) obezvrijedila ljudski rad i uništavala svu proizvodnju, otimajući mladosti životnu perspektivu. Posljedica je te bezizlanosti pad u alkohol, drogu, nasilje.

Mladi duh nije nikada podnosio ograde, želeći dosegnuti beskraj. Rušeći sfere Aristotelova zatvorenog svemira, Giordano Bruno je radije otišao na lomaču negoli da poklekne pred dogmom. Kad su njemački nacisti urlali protiv Židova i drugih “inferiornih“ ili “degeneriranih“ rasa, a to su bili svi narodi osim Germana (arijevaca), udruživala se mladež diljem planeta, a i u Kraljevini Jugoslaviji u antifašističku pučku frontu.

Suočeni s opasnošću totalnog uništenja u nuklearnom ratu, Albert Einstein i Russell maštali su o svjetskoj državi koja će polučiti trajan mir i blagostanje, tako što će osigurati samo blagotvornu primjenu istraživanja, a zabraniti zlouporabu. Isključivi, militantni, samoobmanjujući nacionalizam suprotan je mladosti neiskvarenoj i neprilagođenoj vladajućem oportunizmu. Čista srca zanijet će se visokim, katkada nedostižnim idealima, koji ometaju hrkanje ovog staračkog društva.

U agoniji pokvarenih i korumpiranih partija ne smijemo se zatrovati njihovim zadahom nego se moramo pripremati za uskrsnuće izbacujući iz sebe mržnju, odričući se osvete, taštine i lakomosti. Kad se u Europskoj uniji izgube čvrste granice i stari antagonizmi, Republika Hrvatska će također udahnuti te svježe vjetrove koji će i nju preporoditi. Mladeži ne trebaju očevi domovine, karizmatički vođe, misionari iz pustinjskih tmina, političari pohlepni za vlašću, povlasticama i novcem. Ako su se boljševički prvaci busali zaslugama temeljem kojih su polagali pravo na položaj, humanistička demokracija polazi od slobode i ravnopravnosti svih građana. A mladost se ne kiti trulim lovorovim vijencima, nego nosi ovoj zemlji proljeće. I sve dok djevojke i mladići ne prigrle budućnost domovine i svijeta kao svoju sudbinu, politika će ostati kako jest, corrida kopitara u blještavom toreadorskom ruhu, promuklih kriminalaca, verbalnih ekshibicionista, frustriranih intelektualaca, prošlostoljetnih nacionalnih romantika i nemoćnih idealista.

Kad se ispune svi demokratski uvjeti koje nam u našem najdubljem interesu Europa i SAD nameću protiv bahatog samovlašća mladež će se naći u vrtlogu problema koje im ostavljamo, uzalud ih pokušavši riješiti. Zamislimo se primjerice nad skokom industrije zapada! Kad i ostali svijet pod pritiskom tržišta nastoji dostići američku masovnu proizvodnju, ne uspijeva u tome, jer naš planet nema za sve dovoljno sirovina i energije. Projiciramo li taj raskorak asimptotski do kraja, tad bi još savršeniju automatizaciju nekoliko multinacionalnih kompanija moglo zasititi globalno tržište. No, tko bi mogao kupiti svu proizvedenu robu? Dok zastupnici neoliberalnih gospodarskih teorija zastupaju i dalje stajalište da stanovite nezaposlenosti mora biti na tržištu radne snage, humaniji ekonomisti plediraju za skraćenje radnog vremena. No, ako Europska unije i SAD postupe tako, Japan će svojom discipliniranom radnom snagom (kakav nedoličan izraz!) preoteti tržište (što je već dosta uspješno činio dosad). Prema tome, pravedno globalno gospodarstvo može se postići samo u svijetu gdje će solidarnost pretegnuti nad jagmom za profitima. A takvu slogu imperativno nameće i približavanje ekološkoj katastrofi. Jer ako samo nekoliko zemalja obustave industrije koje, primjerice uništavaju zaštitni ozonski sloj ili povećavaju zagrijavanje atmosfere, a druge zemlje to ne učine, propast planete neće se izbjeći. Budući da živimo na atomskim vulkanima, koji svakog časa mogu provaliti i pomesti sav život, a kad tome dodamo druga zla, tad se zaista pred djecom ne možemo hvaliti zaslugama.

Nedavno je pokraj mene na ulici prošla djevojka na čijoj majici je pisalo:Make love no war! Podsjetilo me to na mnoge studentice i studente bijele, crne i žute boje na kalifornijskom campusu koji su nosili te iste takve majice s istim geslom, demonstrirajući protiv Vijetnamskog rata, a i protiv drastičnih socijalnih razlika. Među tom mladeži bio je i sadašnji predsjednik SAD-a komu je republikanski protukandidat predbacivao manjak patriotizma, prema onoj krilatici: “Moja zemlja – u krivu ili u pravu!“ Kad je Bill Clinton za božićnog posjeta Bosni, razdrtoj i uništavanoj povampirenim nacionalnim ili vjerskim sukobima, stavio kao uzor multietničnost Amerike, zamislio sam ga među onom mladosti koja je željela odbaciti sve granice i stvoriti svijet mira i pravde. I nigdje nisam s takvim pouzdanjem predavao filozofiju humanizma koja bi trebala biti zajednička osnovica tako podijeljenog, raznorodnog, a jednako ugroženog čovječanstva.

Studentsko proljeće na Zapadu procvalo je na drugačijem tlu u hrvatsko proljeće, nakon što se u jesen 1968. Hrvatsko sveučilište oslobodilo partijskog tutorstva i zaplovilo pod zastavom kulturnog i političkog pluralizma na olujnu pučinu. Ako su i profesori izveli taj “udar“ protiv Partije, tome će se pridružiti sveučilišna mladež i inteligencija u drugim ustanovama i društvima. Nikada se nisu studentice i studenti tako politički aktivirali, u onom dobrom smislu, u brizi za domovinu i svijet. Ako je jedna tadašnja brucošica u nedavnim reminiscencijama iznijela kako su se oni u čestim i dugim diskusijama opredjeljivali između humanizma (jamačno moga) i naconalizma (jamačno Đođana i drugova, inače isključenih iz SKH), tada mi se to čini pogrešno postavljenom i tadašnjem vremenu neprimjerenom dilemom. Jer humanizam uključuje i istinsko domoljublje; ili drukčije, u svačiji je zavičaj usađena univerzalnost. A tim se načelom uglavnom vodila mladež koja se od pada vrhovnog šefa policije Rankovića ljeti 1966. i početka hrvatskog proljeća okupila oko prvog pluralitičkog i humanističkog časopisa u komunističkim državama – Encyclopaediae Modernae.

Najveća je, a možda i posljednja nada da će mladež ovdje i u cijelom svijetu stvoriti zajedništvo koje nas jedino može izvući iz pećine kamenoga doba politike, gdje jedni drugima podmeću nogu, bacaju blato u lice, hvataju se za grkljan ili se smješkaju s nožem za leđima, a svi zajedno sanjaju o moći na rubu ponora. Ona djevojka s geslom: ljubi, a ne ratuj! – nije mi priopćila neki plan budućnosti, a i nitko to ne može. Ali najpreče je danas uspostaviti demokratske i humane uvjete življenja koji će nama svima omogućiti dijalog o različitim mogućnostima napretka, tako da oni koji budu najuvjerljiviji poduzmu ostvarivanje svog programa, naravno do idućeg raskrižja s beskraj novih mogućnosti i izazova.

Ivan SUPEK, Refleksije o znanosti i politici, Prometej, Zagreb 2005, str. 162-165