K o s t a
S p a i ć
Kosta Spaić ( Zagreb, 21.siječnja,1923. – Zagreb, 23. travnja,1994.)
http://www.eho.com.hr/news/kosta-spaic/6481.aspx
20.obljetnica smrti
Hommage Prof. Kosti Spaiću
( 23. travnja, 1994. – 23. travnja,2014.)
Kosta Spaić, hrvatski redatelj rođen u Zagrebu, 21. siječnja 1923. Diplomirao na Filozofskom fakultetu,Odsjek romanistike i na Muzičkoj
akademiji, smjer violina, u Zagrebu.
Kazalištem se počeo baviti u Dramskoj družini
Francuskog instituta, te u Družini mladih koju je vodio Prof.Vlado Habunek.
Od 1943. bio je violinist na Radio - Zagrebu,
a 1948. postao asistent režije u Dramskom studiju HNK, bio je asistentom Dr
Branka Gavelle u režiji Dubrovačke trilogije,Iva Vonovića,1950.na sceni
zagrebačkog HNK
Prve samostalne režije ostvario je početkom
1950-ih u zagrebačkom HNK-u F. García Lorca: "Dom Bernarde Albe,
",1951., G. Verdi: "Traviata",1952.s tri sopranistice,
izmjenično u ulozi Violette - Nada Tončić,Bianka Dežman,Janja Hanžek,uz debut
tenora Noni Žuneca kao Alfreda i s Vladimirom Ruždjekom kao ocem Germontom
God. 1954. prešao je u Dramsko kazalište
(danas "Gavella") i ondje se istaknuo nizom inovativnih režija,
napose u suvremenom repertoaru - J. Kaštelan: "Pijesak i pjena";- kreacija
Vesna Starčević(osvrt Prof.dr.sc.Ive Hergešića), E. Ionesco:
"Stolice"; Nela Eržišnik, Pero Kvrgić, J. Anouilh:
"Antigona"; F. García Lorca: "Krvava svadba" i "Ljubav
don Perlimplina"; J. Giraudoux: "Apolon iz Bellaca", Ibzen,”Neprijatelj
naroda”,kreacija Tonka Lonze..Oeden von Horvath,”Priče iz bečke šume”,nezaboravan
Fahro Konjhodžić
U
zagrebačkom HNK je režirao i neke od svojih antologijskih dramskih i
opernih predstava - N. A.
Rimski-Korsakov, “Sadko”; Josip Gostič, Badema Sokolović, G. Verdi, “Falstaff”;
Tomislav Neralić, Ivan Francl,,,
S. S. Prokofjev, “Vjenčanje u samostanu”, “Rat
i mir”,1961.debut tada 19.godišnje Ruže Pospiš, Mirka Klarić, Franjo Paulik,
Badema Sokolović….. “Zaljubljen u tri naranče”;maestralan Gregor Radev, W.
Shakespeare, “Mjera za mjeru”; 23. travnja 1964, uz 400.obljetnicu
Shakespeareova rodjenja, kreacija Ivke Dabetić, Ivana Kadića, Relje
Bašića.. D. D.
Šostakovič,”Katarina Izmailova”; antologijska Mirka Klarić, Piero Filippi, Tomislav
Neralić, u nazočnosti autora Dmitrija Šostakovića i pod ravnanjem Mo Milana
Horvata, 7.siječnja,1964.HNK
I. Malec, Victor Hugo – “Jedan protiv svih”;
R. Marinković, “Kiklop”;Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Jovan Ličina, velika
minijatura u izvedbi Elize Gerner, pa Koraljka Hrs, Saša Violić, Jurica
Dijaković, Kruno Valentić, Etta Bortolazzi….
G.Bizet,”Carmen”,1973.s Ružom Pospiš
Baldani,Stojanom Stojanovom…HNK, I. Zajc, “Nikola Šubić Zrinjski”,s Lovrom
Matačićem kao ravnateljem glazbene dimenzije toga projekta na sceni HNK, G.Verdi,
“Don Carlos”, 1976. pod ravnanjem Mo Mire Belamarića… Stojan Stojanov, Ivanka
Boljkovac, debitira u svibnju 1980. kao Elizabeta, Majda Radić Dešpalj kao
Eboli……M.Krleža, “Vučjak”, debut Dragana
Despota kao Horvata,…..Ivo Brešan, “Potopljena zvona” - posljednja
režija, kreacija Božidara Bobana,……premijera tri dana prije Spaićeve smrti, 23. travnja, 1994.. ...
Surađivao je i s drugim hrvatskim
kazalištima, Satiričko kazalište Kerempuh, Teatar &TD, Histrioni, HNK
Split, HNK Osijek, HNK Rijeka, Kazalište Marin Držić, Dubrovnik, te s
kazalištima u inozemstvu - Velika Britanija, Finska, SAD, Njemačka, Švicarska,
Italija, Austrija, a neke od najuspješnijih predstava režirao je u sklopu
Dubrovačkih ljetnih igara, W. Shakespeare: "Oluja"; M. Držić: "Skup", Park Muzičke
škole, "Dundo Maroje";
Gundulićeva poljana, I. Vojnović: "Dubrovačka trilogija" izvodjena na
tri lokacije, Knežev dvor, Atrij palače Sponza, Sorkočevićev Ljetnikovac, Gruž
Za njegov redateljski opus karakteristično je
oslanjanje na dramsku riječ, istraživanje suodnosa predloška i različitih
scenskih prostora, te njegovanje scenskoga govora.
Bio je nekoliko sezona direktor Drame
Dubrovačkih ljetnih igara, intendant zagrebačkoga HNK, umjetnički voditelj Dramskoga kazališta
"Gavella", a istaknuo se i pedagoškim radom na Akademiji dramske
umjetnosti, na kojoj je bio najprije asistent, te profesor, a nakon smrti Dr
Branka Gavelle, 8.travnja 1962, Kosta Spaić postaje rektorom Akademije, 1962. -
1970., a 1966. Akademiju odvodi i na gostovanje u SAD.
Preveo je niz dramskih tekstova i opernih
libreta s francuskog, engleskog i talijanskog
jezika - J. Anouilh, “Colombe”, - režija Bojana Stupice, premijera, 5. travnja,
1956. Mira Stupica, Bela Krleža, Mila
Dimitrjević, Adem Čejvan, Jurica Dijaković, Milan Orlović, Ljudevit Galic, Zvonko
Strmac…; “Pokus ili kažnjena ljubav”; A.
Miller, “Vještice iz Salema”, “Sjećanje na dva ponedjeljka”, “Pogled s mosta”;
H. Ibsen, “Neprijatelj naroda”; G. Verdi,” Traviata”, uz svoju prvu opernu
režiju,1952.
Dobitnik
je mnogih nagrada i priznanja,Nagrada grada Zagreba,1964. Godine 2004. tiskana
je monografija: Kosta Spaić - život i djelo.
Umro je
u Zagrebu, 23. travnja, 1994. u
Intenzivnoj koronarsnoj jedinici Odjela za kardiologiju Interne klinike KBC
Sestre milosrdnice..
100 godina školstva u dramskoj umjetnosti (od 1896. do 1996. i malo
dalje)Akademija dramske umjetnosti
http://snimanje.adu.hr/stivo/tekst04-2.html
Kosta
Spaić i dramski program DLJI
http://www.adu.unizg.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=956:kosta-spai-i-dramski-program-dlji&catid=70:clanci&Itemid=100
Sjećanje na redatelja, pedagoga, prevoditelja, ravnatelja...
Gospodja Ivka Dabetić,
prvakinja Drame HNK, 50.obljetnica „Mjere za mjeru“ na sceni HNK
-U antologijskoj izvedbi Shakespeareove „Mjere za mjeru“, kojom je u režiji Prof.Koste Spaića zagrebačko
Hrvatsko narodno kazalište, 23. travnja, 1964. obilježavalo 400.obljetnicu
Shakespeareova rodjenja, tumačila je glavnu junakinju Izabelu, s Angelom u
izvedbi Vanje Dracha, i s umjetnicima tada nosivim snagama Drame HNK,Vincentio Ivo
Kadić, Relja Bašić Pompej, Kruno Valentić Pjena, u komičnim scenama, gospodja
Božena Kraljeva kao Gospa Ispucana, ......a Ivka Dabetić se sjeća jednog osobito vrijednoga iskustva. Tumačeći
glavni ženski lik bila je, kao mlada
glumica, gotovo preplašena ishodom
jedne ključne scene u kojoj je morala uspješno izmoliti brata da
oslobodi Angela.. ...i tijekom rada, na probama, je tražila načine da uspješno
izvede taj važan prizor, a činilo se da je svakim pokušajem, nekako, dalje od
cilja. U jednom momentu je pitala Prof. Spaića za savjet i on joj je odmah rekao:“ Znaš što
mala, pusti tu scenu i – idemo dalje“.... začudjeno je pogledala redatelja, a
on je hipom dodao – „ta scena će doći na pravi način i u pravom izrazu, kada ti
stigne ona „sveta vatra.“
Ta Spaićeva rečenica,taj savjet je smirio mladu umjetnicu i radeći, istražujući
savjesno na probama, stigli su do premijere na kojoj je uspjeh ansambla i Ivke
Dabetić, bio posebno zapažen i istican u mnogo kasnijih navrata, za života te
velike predstave na zagrebačkoj sceni. Bio je to najbolji Shakespeare na
zagrebačkoj sceni HNK do danas, a nastupili su i Ljudevit Galic,Amand
Alliger,Pavle Bogdanović,Saša Dabetić, Melanija Dugandžić, Iva Marjanović, Dragan
Milivojević, Jurica Dijaković, Franjo Fruk, Petar Dobrić, Špiro Guberina,.....u
divnoj inscenaciji Zvonka Agbabe koji je binu oblikovao cijelom dužinom i
dubinom, s kostimima koje je nadahnuto
kreirala Inga Kostinčer.
Ta „sveta vatra“ je, uvijek, od tada, očekivana i s poletom dočkana, u
mnogim drugim ulogama kojih je u bogatoj karijeri Ivke Dabetić bilo mnogo, a „svetom
vatrom“ su nastajale kreacije velike umjetnice obasjavši joj široke stvaralačke
staze na velikom polju dramsko-umjetničkoga života.
Gospopdin Relja Bašić,
kazališni, filmski, televizijski umjetnik,
„Prvi sam rodjeni Zagrebčanin koji se uspio upisati u Gavellinu Akademiju,
u 4. generaciji polaznika, a Gavelli je bilo stalo da dokaže da urbano -
zagrebački loš štokavski govor, kojim sam ja tada govorio, dotjera do jezičnog
čistunstva. S Gavellom su i Bratoljub Klaić, Ranko Marinković radili i htjeli
su dokazati da je moguće rodjenog Zagrebčanina,
jezično i govorno uspješno razviti
Mislim da je trud Gavelle, Klaića,Spaića, a kasnije i
Gerića, Radojevića, Violića, Škiljana, Para, postizao očekivane rezultate.
Oni su uspjeli brisati granicu izmedju kazališne i filmsko-televizijske
glume i govora, što je njihov veliki doprinos razvitku umjetnosti.
Kosta je bio nekoliko godina i ravnatelj Dramskoga programa Dubrovačkih
ljetnih igara,a ja sam nastupio prvi put u Fotezovoj režiji Shakespeareova „Hamleta“.
Bio me je svakoga ljeta, u nizu sezona, uzeo u program Festivala i to mi je
bila osobita prigoda raditi s velikim umjetnicima, i redateljima i kolegama
glumcima.
Bio sam i u Gavellinoj „Hekubi“, u Krležinu „Areteju“, u Dubrovniku...
Rad s Kostom bio je veliki uspjeh u godini 400.obljetnice Shakespeareova
rodjenja kada su sva kazališta bila uvrstila po jedno djelo iz piščeva opusa, 1964.,a zagrebački HNK je,u
režiji Koste Spaića,izvedo „Mjeru za mjeru“, kao veliku predstavu s tada
najvećim dramskim umjetnicima HNK.
Te jubilarne godine sam bio proglašen jednim od dvoje najboljih interpreta
u Shakespeareovu djelu, svojom ulogom Pompeja u „Mjeri za mjeru“.
Kosta je bio najinformiraniji u području francuskoga kazališta i dobro je
poznavao francuske Institucije kulture, pa smo i u tom području imali vrijedne
razgovore i spoznaje.
Bio je nositeljem triju Nagrada grada Zagreba, Nagrade Vladimir Nazor, za
životno djelo, Nagrade Dubravko Dujšin, Nagrade Sterijino pozorje, za životno
djelo..“
Gospodja Marija Kohn,
dramska,filmska,televizijska umjetnica
„Počet ću skoro „od Adama i Eve“......
Mi smo, moja klasa, bili 3. generacija koja je ušla u Akademiju.Bili smo
došli iz mnogih krajeva zemlje, gotovo zbrda zdola,većina iz gradova manjih od
Zagreba, drugačijih navika, govora, većinom u dijalektu,
Većina je prvi put napustila roditeljski dom i u Zagrebu smo se teško
snalazili i navikavali na posve nove uvjete.Sve nam je bilo teško,složeno..
Ja sam bila upisala prirodoslovno-matematički studij na Fakultetu, jer je
moj Nono koji je u dubrovačkoj gimnaziji bio profesor matematike, želio da i ja
krenem tim smjerom.
U životu je uvijek tako, - kao da nas vodi neka ruka, koju isprva i ne
osjećamo niti je uvažavamo, jer mislimo da mi, u mladosti odredjuejmo svoj put
i smjernice, ali nas ipak ta ruka odvede kuda smijera.
Tada sam bila u vezi s Izetom koji se je pripremao za prijemni na Akademiji
i ja sam sjedila uz njega i slušala, ja nisam ni pomišljala na Akademiju, a i
profesori su bili tada skloniji nekoj vrsti improvizacije, bez čvrsto
osmišljenih programa i kriterija za pristup Akademiji.
Profesor Gavella, Kosta Spaić, Mihovil Kombol, su bili u komisiji, i Izet
je odmah prošao,a ja, sa strane, sjedila i pratila sve.
Kraj mene je tada prošao gospodin Sven Lasta koji je zastao i pitao me: „A
ti mala?“, na što sam mu rekla da ja
nisam za upis..
Sven je tada otišao do stola, do Komisije i nešto govorio, - shvatila sam
da je riječ o meni, pa se nakon toga vratio k meni i pitao me znam li ja neku
pjesmu.?
A ja, tada s 42,5 kg i pletenicama
skoro do koljena, s glasom kolorature, kao Toti Dal Monte, govorila sam
piskutavo, kao ptica iz gnijezda...
Bila sam rano ostala bez roditelja i odgajale su me dvije None, Nona mala u
Dubrovniku i Novna velika na Lopudu.
Nona mala je bila brižna i posve me ovijala, na Stradunu me je držala
čvrsto za ruku, a samo četiri prolaznika uz nas, a kada smo stigli do tramwaya
na Pilama, bila je u panici kako ću ući ......
Izet je rekao da sam nastupala u školi na priredbama, a jednom sam bila
uskočila u izvedbu „Kralja Betajnove“, u ulogu Ninočke, umjesto jedne Ruskinje
koja je s grupom Rusa morala ići, tada, za Rusiju, pa je izostala s predstave.
Iz kazališta su pitali u gimnaziji profesora hrvatskoga Jovanovića ima li neku
učenicu koja bi mogla spasiti izvedbu. On je preporučio mene, a prethodno s
mukom uvjerio i moga Nona da to dopusti i ja sam dobila tekst, brzo ga naučila
i uspješno nastupila. Svi su bili oduševljeni tim mojim iznenandnim debijem, a
Nono je ustrajao da upišem matematički studij...
Sven je prišao i pitao koju pjesmu znam i ja sam izgovorila „Grob u žitu“, svojim
koloraturnim sopranom, s 42,5 kg težine.
Profesor Kombol me je bio pitao odakle sam, a ja sam mu odmah odgovorila – iz
Lopuda, spontano s podrobnijim objašnjenjem o Lopudu ..
Potom je Sven opet otišao Komisiji i dogovorio da on sa mnom malo poradi na
tom tekstu i da ih pozove opet za stanovito vrijeme. To se i zbilo i, obrela sam se na Akademiji.
Tako smo ušli na Akademiju i susreli profesore – gospodu, koji su vrlo
pažljivo postupali sa svakim od nas i skrbili o svima u klasi.
Ja sam tada dolazila,pomalo mistično, s velikim koferom, u koji sam, od portira na kraju dana dobivala
nekoliko cjepanica drva za vatru kod kuće.
Posebno uzbudjenje je bilo očekivanje paketa od kuće. Ja sam od svoje None
velike, dobivala suhe smokve i rogače, pa trešnje i sve to dijelila s kolegama,
a Slavonci su te plodove juga voljeli i razmjenjivali smo s plodovima Slavonije,
i tako je nastajala „prehrambena ravnoteža“.
Sjećam se da sam sve kolege bila pozvala na kompot od trešanja i kada su
trešnje uzavrile isplivalo je nešto bijelo na prvršinu –bili su to voćni crvići
iz trešanja....a ja sam im rekla, da ih prihvatimo umjesto mesa kojega nije
bilo u menzi, pa eto delicije.
Profesor Gavella je diskretno donosio svakoga tjedna količinu kruha kojom
nas je očinski častio.
Svi ti naši profeori su nas poučavali životu, ponašanju, stvarali su u nama
mjerila vrijednosti, smatrali su nas svojom djecom...
Kosta je govorio nekoliko svjetskih jezika, Kombol kao jezični čistunac, Gavella
kao „kupola“nad svima nama, u ime osjećaja sigurnosti i slobodnog širenja snaga
za kasnije potrebe profesije u umjetnosti.“
Nacionalna prvakinja, Ruža Pospiš Baldani,
operna primadona,
- Kosta Spaić Vas je kao djevojku,
19 godišnju studenticu, želio u podjeli svoje režije opere“Rat i mir“ Sergeja
Prokofjeva, krajem 1961.
Čuvši Vaš glas, u rasponu vokalno-umjetničkih vrijednosti ostalih solista
Opere HNK Zagreb, Profesor Spaić je, impresioniran bojom i volumenom tona,
spontano bio rekao:
“Ova ćedjevojka jednom biti najbolji svjetski Orfej u Gluckovu djelu“.
Kasnije ste s Kostom Spaićem radili i Bizetovu“Carmen“u Zagrebu, 1973.
Kakvo Vam je to iskustvo bilo?
- Kao Carmen sam u Zagrebu
debitirala na Božić,1965.Bila je to režija Vlade Habuneka i inscenacija Boška
Rašice. S Kostom sam radila opet Cramen i u novoj koncepciji, koja je tada bila
pretečom današnjih tzv.modernih pristupa opernoj režiji i scenskoj
ekspresiji,proširila svoju temeljnicu za odnos prema tom liku.Kasnije, kada sam
s nizom redatelja po svijetu, nekoliko puta na različite načine pristupala liku
Carmen bila sam dovoljno gipka i prijemčiva za mnoge nove istraživačke oblike,ideje
i ostvarivanja toga slavnog opernog lika, s kojim sam često bila, u nizu
sezona, na svjetskim scenama, od Meta, Scale, Teatra Colon, Madrida, Seville, Boljšoj
teatra, Opere u Ankari......riječju - diljem svijeta...
Gospodja
Mirka Klarić,operna primadona
„Zamolili ste me da ispričam sjećanja
na Kostu Spaića.
Ozirom na dulji razmak vremena,sjećanja pomalo blijede,ali kada su ona vezana za jednog od naših
ponajboljih režisera ona nikako ne mogu biti zaboravljena..
Spomenuli ste „Karatinu Izmailovu“- To je zaista bila jedna o njegovih značajnih režija koja je obilovala bogatsvom
ideja.Kosta je bio muzičar,i zato nije čudno da je imao senzibilitet za režiju
jedne tako velike opere,kao što je Izmailova.Njegova režija nicala je iz
muzike,tekst je bio podredjen faktor u našem individualnom izrazu.Moram
priznati da je imao dobro izabrane protagoniste.U programu za ulogu Katarine ja
nisam bila u prvom planu nego tek treća u alternaciji i neznam tko me je stavio
u prvi plan. Možda dirigent Horvat?
I tako je krenula njegova sjajna režija i opera u Europu.
Kosta je davao telegrafske upute (poput velikog dirigenta Matačića),sjedio
je u parketu, pušio i dobacivao upute,psovao,prepuštao soliste vlastitoj intuaiciji,znalački
pokretao zbor,logično postavljao dijaloge.Ništa nije bilo prepušteno praznom
hodu,ništa suvišno.
Na generalnoj probi,došao je k meni u garderobu listao klavierauszug i
govorio:“tu si dužna“,..... „tu si dužna.“....i izašao.
Ta njegova intervencija bila je za mene veoma ozbiljna,mislila sam o tom
„dugu“,opomena je bila za mene korisna,bila sam poslušna učenica i prihvatila njegov
stil režije.
Naučio me je kako da šapućem ljubavniku Sergeju,a da se čuje do zadnje
galerije.
Na gostovanju Opere u Napulju desio se incident kad je na generalnu
probu došao neki katolički svećenik
visokog ranga i stavio cenzuru na scenu gdje smo Sergej i ja bili na širokom krevetu i pjevali ljubavni
duet.Korektnost scene nije bila nimalo upitna,pa ipak zasmetala je
svećeniku.Prijetila je zabrana cijeloj operi.Spaić se je spakovao i otputovao
kući i izjavio da neće ništa mijenjati
Piero Filippi i ja preselili smo se iz kreveta na jedan stolac i
izjavljvali ljubav jednako uspješno kao na krevetu. i predstava je prošla na
obostrano zadovoljstvo.Koliko je Spaić bio i veliki čovjek i umjetnik,dokazao
se je čestitkom našoj snalažljivosti.
Opera „Rat i mir“,je takodjer jedna od njegovih blistavih režija.,ali bih
na prvo mjesto stavila „Zaljubljen u tri naranče“,djelom u kojem je on raskošno
razbacao svoju maštu,inteligenciju i mislim da je užiavo u tom remek djelu
kompozicije u kojoj je i on dao ogroman zamah i obol.
Još jedan spomen na dragog Kostu: pjevala sam Carmen i kako mi taj lik do
danas ostaje zagonetan,tražila sam njegov savjet.Odgovor je bio:“zafrkavaj se“
Gospodja
Biserka Cvejić,operna primadona
„Kosta Spaić me je angažirao u
Operu zagrebačkog HNK, od 1975. do 1979.
Na oproštajnoj predstavi u HNK,Profesor
Spaić me je osobno pozdravio pred punim auditorijem i nazvao me „prima donna
assoluta“ u nazočnosti članova Odbora za proslavu, medju kojima su bili Prof.
dr. sc. Ivo Hergešić, Profesor Mladen Raukar, Zvonko Strmac....
Na toj izvedbi Verdijeve“Aide“,bio
je i gospodin akademik Vladimir Ibler sa suprugom, a nakon izvedbe smo se svi
našli na prigodnom domjenku.
Od te večeri,Profesora Iblera
nisam bila vidjela do nedavno kada smo zajedno sudjelovali u emesiji HRT
Godišnjica mature, s fra Bonaventurom Dudom,28.ožujka,2014.
S mojih današnjih devedeset
godina i Iblerovih punih sto, hipom sam se usudila osjetiti
teenagericom.....ha,ha,ha....!“
Gospodin
Stojan Stojanov,
prvak Opere HNK Zagreb
„U svojoj dugoj karijeri punoj
protagonističkih uloga u djelima najvećih opernih skladatelja
,talijanskog,francuskog,slavenskog ishodišta,dvojica najboljih redatelja su
bili Dragan Karžijev,koji je bio
asistentom slavnoga Maxa Reinhardta, kod kojega sam, kada se vratio u Sofiju,
na studiju u Akademiji učio pjevanje i glumu,s naglaskom na psihologiju vokalne
fraze, a slijedeći je bio Profesor Kosta Spaić.
Spaić je dolazio pred ansambl s posve razradjenom predstavom, svakim
detaljem i svakim likom, osobito protagonističkim, i bilo je zadovoljstvo
raditi s takvim znalcem i metodičarem.
Kosta je imao maketu scene kod kuće i likove kojima je na radnom stolu
svoje sobe režirao sve,od scene do scene,od prizora do prizora, minuciozno
stvarajući mizancenu, pa je takvom velikom preciznošću svakoga sudionika
predstave lako i uspješno uvodio u opseg njegove zadaće tvoreći sjajan mozaik u
ime nastajuće cjeline djela u režiji koja je bila osobita kreacija.
Sjećam se njegove Carmen, s Ružom Pospiš Baldani i Vladom Ruždjakom, s režijom
kojom je, primjerice, na scenu stavio fotos Franca, a zbor odjenuo u vojne
odore, s tada naglašenom ulogom Irme Malenčić i Adele Čater kao nadzornice radnica
u Tvornici duhana..Kosta me je često i pitao za mišljenje o nekim detaljima s
namjerom da ih zajednički izbrusimo do optimuma.
Bilo je zadovoljstvo suradjivati s takvim intelektualcem
Radili smo i Nikolu Šubića Zrinskog, s Mo Matačićem, a ta je predstava
trebala, svim svojim značajkama,režijom,inscenacijom,kostimima i osobito
efektnim finalom, ostat desetljećima na sceni kao svojevrstan Hommage i Zajcu i
epohi.
Kosta je uvijek bio pažljiv i obziran sugovornik i suradnik, bio je
profesionalan u najboljem poimanju te vrijednosti.“
Gospodin
Dragan Despot,
nacionalni
prvak,dramski,filmski i televizijski umjetnik
„Srebrni
Jaguar parkiran na Kazališnom trgu 1977. Mi studenti prve godine glume s
ogromnim poštovanjem okupljeni oko njega, fascinirani izgledom tada rijetke
pojave na zagrebačkim ulicama. Čekamo njegova vlasnika. A u zgradi HNK igra
Marinkovićev „Kiklop“. Kakva predstava! Kakva adaptacija veličanstvenog romana!
A mi uz automobil, uporno čekamo vlasnika. Čekamo redatelja "Kiklopa"
maštajući o radu s njime. S profesorom Kostom Spaićem.
Svi
smo bili svjesni veličine i značaja njegovog briljantnog kazališnog opusa. Kada
smo se oslobodili srama i privikli na monumentalnost Hrvatskoga narodnog
kazališta, svi mi studenti redovito smo gledali "Kiklopa". Svaku
izvedbu. Svaki put kad bi igrala. Danas sam svjestan da je gledanje tih 50-60
predstava bilo više od škole. Sjedili bismo uz uski most koji je spajao
pozornicu s gledalištem, da intenzivnije osjetimo Arhimedov zakon o strahu.
Mnogo
godina kasnije, kada me je profesor pozvao da uskočim u ulogu Melkiora, nije mi
bila potrebna nijedna proba. Ulogu sam znao napamet. Nisam se više zaustavljao
kraj Jaguara, nego sam bez daha slušao čovjeka velike vizije. Slijedio sam
čovjeka koji me je volio i prihvatio kao svoje dijete. Vjerovao mi je više nego
ja sam sebi, a to toliko potrebno samopouzdanje koje mi je na svakoj probi
ulijevao i hrabrio me, do kraja je oslobodilo moj duh u kazališnom izričaju.
On
je čovjek koji mi je omogućio prvi pravi susret s Krležom u
"Vučjaku", s piscem koji je produžio moj san o glumi. Ulogom Horvata,
moja glumačka sudbina se na najsretniji način vezala za jednog od najvećih
redatelja s kojima sam radio. Poslije svake probe slijedila je kava na koju me
pozivao u "Kazališnu kavanu". Kakva privilegija i sreća za mene!
Prof.
Kosta Spaić me uvjerio da glumac kao što sam ja uvijek igra samoga sebe. To si
uvijek ti - govorio bi mi. Ne postoji tvoj Horvat nego postojiš ti koji preko
Krležinog Horvata i njegovog misaonog procesa nastojiš isprovocirati svoja
stanja i emocije.
Naučio
me je razlikovati privatno od prirodnog, pristojnost od estetike ("to što
te publika čuje i razumije nije stvar estetike nego pristojnosti"),
ulaziti i izlaziti sa scene kao lice autorove mašte, davati se i uživati u
svakoj sekundi svog postojanja na sceni. Bio je i brižno zainteresiran i za
moja životna pitanja, pa se tako sjećam njegove sreće i njegovog blagoslava
kada sam ulazio u brak s Anjom Šovagović.
Pamtim
ga kao umjetnika čije bi predstave i danas, u okruženju novog i suvremenog,
bile moderne i aktualne. Čak, štoviše, siguran sam da bi
bile kvalitetnije od onoga što se danas smatra kazališnim vrhuncima. Ponosno ga
spominjem i svojim studentima na koje želim prenijeti dio onoga što sam naučio
od Prof. Koste Spaića. Otišao je prerano
i praznina u hrvatskom glumištu, nepodnošljivo se osjeća i dan danas.
Dragi profesore, nosit ću Vas u srcu do kraja svog
glumačkog puta.
Gospodja
Zdenka Heršak,
dramska,filmska,televizijska
umjetnica
„Moj velik prijatelj, umjetnik,Gavellin nasljednik,režiser,često se je
služio jedom rečenicom.
Pourquoi Viteže?, u prijevodu supstrata bi značilo - tražite smisao života,
ako ga nećete naći u životu, izgubit će Vam se pravi smisao umjetnosti.
Ta ga je misao često nosila, on ju je pogodio i slijedio, on je spoznao
svoju svrhu, sve mu je bilo na izboru i znao se poslužiti onime što mu se
nudilo.
Ovome dodajem: - Svaka ga osoba pronalazi u sebi mogućoj domeni i s njim provodi dane života, ako
je duboko ucijepljena u tkivo umjetnika, onda se ona prepoznaje u životu i tako
preobražava umjetnost.
Kosta je bio pun znanja i imao dječju zanesenost,... pun suptilije
Kao stanoviti vrhunac – u druženju s Kostom Spićem, nosim doživljaj koji me
svakim sjećanjem iznova zanosi. Bilo je to u doba kada je bio intendantom HNK,
pozvao me na večeru u Restoran Ronalda Lopartnya, rezervirao je stol koji nas
je čekao i kada smo ušli u salu, gosti su ustali,muzika je prestala svirati i
prolomio se aplauz koji je trajao dok mi nismo sjeli za svoj stol......Meni
nezaboravno, uzbudljivo,divno.
To je tek sličica iz albuma našega desetljetnog prijateljevanja.“
Gospodja
Vesna Starčević-Smiljanić,
dramska umjetnica,profesorica scenskoga govora na ADU
„Zamoljena sam da nešto napišem o mom
profesoru Kosti Spaiću.
Danas ,23.travnja je godišnjica njegove smrti... Sjećam se toga dana...
Umro si naglo, nismo Ti mogli ni zahvaliti za sve ono što si nam davne
pedesete govorio. ... predavao i pokušao uljepšati naše strahove, treme i
nadahnuti nam ljepotu profesije za koju smo se pripremali. Onda je smrt bila
tako daleko, jer svi smo bili mladi i željni znanja koje si nam Ti nesebično
nudio.
Sjećam se nekih improvizacija... učenja disanja, smjeha, akcenata,
svladavanja heksametra i čistoće jezika. Sve si to
preuzimao na sebe da bi nama bilo lakše, jer se tebe nismo bojali... trema se
gubila, a rezultati su se osjećali...
Radovao si se kada smo iz klase u klasu postajali sve bolji i završavali
godinu kao odlikaši... a tako i nakon četiri godine... diplomirali glumu i to
skoro svi s odlikom.
Neki od nas su dobili i angažman i to u teataru koji je osnovao naš veliki
Gavella i uz Tvoju pomoć postao avangarda u Zagrebu.
Radili smo dan i noć, iz predstave u predstavu, dobivali sve više i više
priznanja i pohvala, a Ti si bio jedan od glavnih režisera, istraživao
vrijednosti tekstova, stvarao nove mogućnosti, oživljavao tekstove i kršio
pravila ustaljene scene.
Obrazovaniji više od svih nas,za ono vrijeme imao si mogućnosti od nas
tražiti i nemoguće... što si i tražio... izvršavali smo koliko smo mogli, a
predstave su bivale sve uspješnije i Ti si se vinuo u zvijezde, a mi smo te
pratili.
Kako je Gavella u svojoj idealnoj zamisli stvarao ansambl – predstave,
teatar je po tome postao neobičan, poznat i najbolji...
Proputovali smo skoro cijelu Europu, Rusiju, Ameriku i cijelu bivšu
državu... a ti si, Kosta, bio najhrabriji, kako si hrabro po Zagrebu vozio
Jaguara tako si hrabro stvarao i predstave kojima su se divili tadašnji i
budući intelektualci, radnici i omladina.
A biti član Gavelle bila je čast ! „
Gospodin
Pero Kvrgić,
dramski,filmski i televizijski umjetnik
„Za petnaest godina igrao sam Pometa
u Držićevu“Dundu Maroju“,najprije u Škiljanovoj režiji i dramatizaciji Mihovila
Kombola,a zatim u Fotezovoj dramatizaciji i u režiji Koste Spaića na Gundulićevoj
poljani,u programu Dubrovačkih ljetnih igara..., sjećam se Pometa u Dubrovniku,kada se pojavio avion „nad predstavom“, s bukom motora, i
slegao sam ramenima i rukom mu „dao znak“ da ode prema Ćilipima, dao mu znak i dobio sam aplauz....
razdraganog gledališta.
Ionescove“Stolice“su bile tada avangardni teatar i mi smo, radeći tu
predstavu,istraživali,eksperimentirali u nalaženju gotovo mikronskih elemenata
za efekte ugodjaja koji je djelo sugerirao u izvedbi samo troje glumaca,a
zapravo dvoje stalno na sceni.
„Ljubav četvorice pukovnika“jedna od prvih predstava od osnutka kazališta
Gavella, moja prva glavna uloga na toj sceni,u ulozi jednoga od pukovnika,uz
Zvonimira Rogoza,Duku Tadića......bila je to parodija na to vrijeme,na tadašnju
podjelu svijeta,na poslijeratno doba u medjunarodnim prilikama....
Kosta Spaić je bio i sam glumac,igrao je u Družini mladih, u Scapinovim
spletkama,osjećao je čari glume,volio je glumce i s radošću radio s njima svaku
svoju predstavu.
Dopuštao je glumcima da istražuju uvjete u kojima će se najbolje izraziti i
time podržavao zajedničku radost igranja i stvaralačku znatiželju.“
Režije Koste Spaića u D.K.Gavella
Ljubav četvorice pukovnika
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/ljubav_cetvorice_pukovnika
Krvava svadba
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/krvava_svadba
Don Juan
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/don_juan
Sedam godina vjernosti
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/sedam_godina_vjernosti
Sicilski limuni
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/sicilski_limuni
Apolon iz Bellaca
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/apolon_iz_bellaca
Ljubav Don
Perlimplina
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/ljubav_don_perlimplina
Za Lukreciju
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/za_lukreciju
Antigona
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/antigona
SVJETIONIK
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/svjetionik
Ljuljačka u tužnoj vrbi
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/ljuljacka_u_tuznoj_vrbi
Stolice
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/stolice
Pijesak i pjena
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/pijesak_i_pjena
Skup
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/skup2
Mizantrop
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/mizantrop
Dona Rosita ili govor cvijeća
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/dona_rosita_ili_govor_cvijeca
Pasteli na sivom
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/pasteli_na_sivom
I ledar dođe
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/i_ledar_dode
Neprijatelj naroda
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/neprijatelj_naroda
Höderlin
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/hoederlin
Skup
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/skup
Priče iz Bečke šume
Ödön von Horvath
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/price_iz_becke_sume
Kralj Lear
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/kralj_lear
Maske na paragrafima
http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/maske_na_paragrafima
Režija Koste Spaića, dirigent je Mo Lovro Matačić,
Ruža Pospiš Baldani(Carmen) je tada u svojoj 33.godini,Stojan Stojanov(Don Jose) u 45.godini,Branka Beretovac(Michaela), Vladimir Ruždjak(Escamillo), Mirjana Bohanec,Gordana Marić –Šir, Zvonimir Prelčec i Franjo Paulik, Miljenko Grozdanić, Boris Vajda, divan Zbor,Irma Malenčić,Anči Erdelac,Adela Čater, Miljeno Vikić u solo-plesu kod Lillas Pastille,u II.činu…. sjajan Balet..
Carmen - Bizet - Zagreb 1975
http://www.youtube.com/watch?v=1dfnOc9bXjA
Carmen Bizet - Zagreb 1975
Ruža Pospiš Baldani, Stojan Stojanov, Vladimir Ruždjak,Miljenko Grozdanić,Boris Vajda, Branka Beretovac,
Dirigent: Lovro Matačić