U 102. godini preminuo akademik Vladimir Ibler
http://www.index.hr/vijesti/clanak/-u-102-godini-preminuo-akademik-vladimir-ibler/817413.aspx
AKADEMIK Vladimir Ibler, najstariji član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, istaknuti stručnjak za međunarodno pravo, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, umro je u četvrtak, 30. travnja u Zagrebu u 102. godini, izvijestio je HAZU.
Recite Al Jazeeri: Vladimir Ibler
https://www.youtube.com/watch?v=VGXVGiuc0PQ
photos
https://www.google.hr/search?q=akademik+vladimir+ibler&client=opera&hs=qzp&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=ZSZCVdGQMIbm7gbdwID4DQ&ved=0CEEQsAQ&biw=1745&bih=857
Vladimir Ibler....
Zagreb, 25. lipnja 1913., hrvatski akademik, pravnik, profesor međunarodnog prava – Zagreb, 30.travnja,2015.
http://www.eho.com.hr/news/vladimir-ibler/7238.aspx
Vladimir Ibler
http://hr.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Ibler
.Radio je kao profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Član suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1977., izvanredni je član od 1986., a redoviti od 1991.
Danas sudjeluje u radu hrvatsko-slovenskog povjerenstva
Akademik Ibler autor je mnogih znanstvenih radova s područja međunarodnog prava, a neki od njih su:
Diplomatska historija 1814.-1871., 1960.
Međunarodno javno pravo, 1962.
Sloboda mora, 1965.
Rječnik međunarodnog javnog prava , 1972.
Međunarodno diplomatsko i konzularno pravo, 1978.
Povijesni razvoj prava mora, 1979.
Mirno rješavanje sporova, 1980.
Pravo Republike Hrvatske da proglasi svoj isključivi gospodarski pojas, 1996.
Međunarodno pravo mora i Hrvatska, 2001.
Koliko "vrijedi" međunarodno javno pravo?, 2002.
Akademik Ibler odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera, te Redom kneza Branimira s ogrlicom.
Biografija
Vladimir Ibler rođen je u Zagrebu 25. lipnja 1913. Studirao pravo u Beogradu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1937., a godinu dana potom i doktorirao.
Odvjetnički i sudski pripravnik na Kotarskom i Okružnom sudu u Zagrebu i na Kotarskom sudu u Rabu 1937. - 1939. Tajnik Industrijske komore u Zagrebu 1939.- 1947.
Od 1947. započinje sveučilišnu karijeru na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u zvanju asistenta za predmete Međunarodno javno pravo i Diplomatska povijest. Za privatnog docenta izabran 1954. na predmetu Međunarodno javno pravo. Na Katedri za međunarodno javno pravo 1957. izabran za docenta, 1961. za izvanrednog, a 1965. za redovnog profesora.
Za dekana Pravnog fakulteta izabran 1969./70., u vrijeme obilježavanja 300.obljetnice osnutka Sveučilišta u Zagrebu.
Angažiran od 1952. oko osnutka i daljnjeg djelovanja Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose. Od 1968. predsjednik fakultetskog Bibliotečnog odbora.
Sveučilišna karijera traje mu sve do umirovljenja 1983., nakon čega nastavlja predavati na postdiplomskim studijima u Zagrebu i Splitu.
Od 1991. redovni član HAZU. Od članstva u stručnim organizacijama osobito ističemo članstvo u International Law Association u Londonu.
Tijekom sveučilišne karijere korisnik je stipendija za proučavanje međunarodnog prava na Academie de Droit International u Haagu (1949.), na Institut universitaire de hautes etudes internationales u Ženevi (l954/55.), na sveučilištima Harvard (Harvard Summer Seminar kod Henrva Kissingera, 1956.) i Columbia (School of Law, kod Philipa Jessupa, 1959./60.). Gostujući predavač na Sveučilištu u Kielu (na poziv DAAD-a 1969./70.).
Održava pojedinačna predavanja na pravnim fakultetima u Torontu, Mainzu i Munchenu te sudjeluje na seminarima u organizaciji Salzburg Seminar in American Studies 1953. i Institute of Public International Law and International Relations u Solunu 1976. Sudjeluje u radu grupe stručnjaka na području aktualnih pitanja prava mora u Woodrow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu 1970./71.
Predaje na postdiplomskim studijima u Beogradu, Ljubljani, Novom Sadu i Dubrovniku, na postdiplomskom studiju iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te na postdiplomskom studiju iz prava mora na Pravnom fakultetu u Splitu.
Gostujući predavač na dodiplomskim studijima u Rijeci i Osijeku.
Član diplomatskih izaslanstava: na Generalnoj konferenciji UNESCO-a u Parizu 1951., na diplomatskoj konferenciji za kodifikaciju međunarodnog ugovornog prava u Beču 1968. i na Trećoj konferenciji UN-a o pravu mora (UN-CLOS III) od 1973. do 1982.
Od strane Vlade Republike Hrvatske imenovan članom Diplomatske hrvatsko-slovenske komisije za uređenje graničnih pitanja 1995. i Mješovite diplomatske komisije za uređenje graničnih pitanja između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije 1996.
Od osnutka službe vanjskih poslova Republike Hrvatske predaje na edukativnim programima Diplomatske akademije.
Iz bibliografije (v. Bibliografiju) iz područja međunarodnog prava, međunarodnih odnosa, vanjske politike i diplomatske povijesti navodimo monografska izdanja:
Diplomatska historija 1814-1871 (1960.),
Sloboda mora (1965.),
Međunarodni odnosi (1971.),
Rječnik međunarodnog javnog prava (1972.)
Međunarodno pravo mora i Hrvatska (2001.).
Do danas aktivno piše znanstvene članke i recenzije, održava pojedinačne tematske rasprave te aktivno predaje na Diplomatskoj akademiji.
Prigodom izrade biografije Vladimira Iblera korišteni su slijedeći izvori:
Bakotić, Božidar, Vukas, Božidar, Vladimir Ibler — osvrt na život i djelo. Spomenica prof. dr.Vladimiru Ibleru u povodu sedamdesetogodišnjice života i odlaska u mirovinu, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 35, 1985., br. 5-6, str. 531.-545.
Biografija akademika Vladimira Iblera. - u: Javne internet stranice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Osobne stranice članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (http://www.hazu.hr )
Delibašić, Tatjana, Vladimir Ibler. - u: Hrvatski biografski leksikon. - Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005. - sv. 6., str. 6-7.
Ibler, Vladimir. - u: Enciklopedija Jugoslavije - Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1988.-SV. 5., str. 478.
Ibler, Vladimir. - u: Hrvatska enciklopedija - Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2003.-sv. 5., str. 30.
Ibler, Vladimir.-u: Hrvatski leksikon. — Zagreb: Naklada Leksikon, 1996. - sv. l, str. 30.
photos
http://www.google.hr/search?q=vladimir+ibler&client=opera&hs=9Io&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=izS8Ub2CO4WL4gTuh4GoCA&ved=0CDQQsAQ&biw=1024&bih=651
Glupo je akademike zvati besmrtnicima. Iako sam drugi najstariji član, sasvim sam siguran da ja neću biti besmrtan
http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1035143
Arbitražni sud u hrvatsko-slovenskom sporu odluku će donijeti 2014. godine. Nisam siguran da ću to dočekati. Imam 99 godina. Makar sam, priznajem, jako znatiželjan
Ni slučajno nemojte podcjenjivati moć neznanja. Jako je opasno, kao i glupost!
http://www.hrt.hr/index.php?id=vijesti-clanak&tx_ttnews%5Btt_news%5D=201269&cHash=9eecd3f2ce
Poručuje to vrhunski stručnjak za međunarodno pravo, akademik Vladimir Ibler, koji je ušao u stotu godinu. Unatoč tomu intenzivno prati sve političke događaje i održava kontakte s bivšim studentima. Iako je već 30 godina u mirovini, svaki je tjedan na svojem fakultetu.
Prof. dr. Radovan Vukadinović
http://medjunarodne-studije-hums.hr/hr/tko-je-tko/radovan-vukadinovi
Prof.dr.sc.Vladimir Ibler bio je mentorom i doktorske disertacije s temom” '' Političko pravni aspekti suradnje europskih socijalističkih država'', Prof.dr.sc.Radovana Vukadinovića
Akademik Vladimir Ibler,ekspert za diplomaciju i medjunarodno pravo,
Oštroumnost, pronicavost, dar zapažanja, sposobost prilagodbe ....
(temeljna svojstva osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici )
Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u životu države, koja u suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.
U kreiranju uvjeta za razvitak novonastalih država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba ostvariti sinteza najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano kretanje u najvitalnijim područjima života.
Dakako,organizacijski modeli suvremenih država mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.
Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put suvremene države ističe i primjenu iskustava suvremene antropologije, a poglavito u pragmatičnom pristupu, suvremene antropološke komunikologije.
Postoje stanovite značajke koje su novonastalim državama potrebne da bi se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale konstante kojih se država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet i kvalitativno unapredjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist svega što očekuje od svojega i svjetskog Sutra.
To su konstante uspješnosti njihova kretanja i razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu suvremene medjunarodne zajednice, zavrijedjuju podrobniju pozornost.
U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države moraju postojati neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi, ili su teže promjenljivi.
Ima autora koji tvrde da je vanjska politika neke države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i stavove, pa u tom slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome što druge države rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti, adekvatno reagirati, zauzimati stavove, od izazova do izazova.
Većina teoretika drži značajnim afirmirati konstante u koordinatama ustroja i razvitka države, poglavito ako je riječ o mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI. stoljeća.
Miroljubivost
Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez konkurencije, je miroljubivost.
Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.
Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi, koja je često i devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći, gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.
Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su miroljubivi i oni koji to nisu.
Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja nema alternativu.
Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se može reći i za druge vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka velika sila ide putem nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima, od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može se brzo vratiti u svoje društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je počinila.
Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih država traži ono što ne traži od velikih. Zato male države moraju biti pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od njih traži, očekuje, zahtijeva.
Politika popuštanja
Druga konstanta je odustajanje od politike prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja, adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti. Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne ogriješuje se o miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.
Vojska
Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I to nema alternativu. Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često i sadašnjost, pa vojska mora postojati.
Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka, stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni čin“. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.
Savezi i razne formacije
Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja, treba spomenuti saveze i razne formacije.
Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj politici je - neovisnost, kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da postoje doista neovisne države, a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi tumači saveza su skloni saveze proglašavati „agresivnim formacijama“ u odnosima medju državama. Iskustva ukazuju da se u saveze i druge formacije treba ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize, zrelim pristupom, a nikako brzopleto.
Medjuovisnost u odnosima država se ne može izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan, ne samo u jednom pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti se moraju pametno konstruirati.
Egoizam
Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito vanjska politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o sebi. To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti. Solidarnost da, briga za sebe uvijek mora biti glavni motiv.
Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem od vlastitih interesa može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom prosudbom. Država koja ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne može se cijeniti državu koja najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i dokle oni idu.
Kolektivna sigurnost
Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.
Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona se, prije ili kasnije, ruši, ali je kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve osmišljenije.
Suradnja
Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji, pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas jedna nemoguća opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.
Unutarnja i vanjska politika
Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i pragmatične politike su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.
Ni najbolja vanjska politika ne spašava od propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su povezane politike, dva vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik koji se „specijalizira“ samo za „jednu stranu“ poltike. To je vrlo složena i teška zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.
Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti pučanstva. Ako se želi imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države mora biti što kvalitetnije informirano.
Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom svijetu, kada su države krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika i diplomatska služba su se najsporije kretale na trasi širine informiranosti javnosti.
Informiranost je bila svojevrsni “rezervat“ stare, prethodne „apsolutističke klase“ koja je držala da se informiranost treba „ograničeno razvijati“ tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko u javnosti. Zbog uvriježenih običaja „ograničene informiranosti“ novi demokratski procesi su teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi su bili naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese, pa im je dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga što tvori ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno premostiti.
Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.
Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih, ne smije se prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom, štaviše ni ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.
Personalna politika
Koliko god jedna politika može biti dobra, nju uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju, koliko znaju, kakvoga su temperamenta i mentaliteta.
Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to znači i strategije, taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir obrane zemlje, može biti presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.
Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti neki gremij, netko tko može kompetentno reći „krivica je na tvojoj strani“ i stoga snosi posljedice za sve što je „iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti programa i sadržaja rada.
Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale u smjerovima života medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka mjerila za vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.
Male države u suvremenom svijetu moraju biti pametnije, promišljenije, opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih odnosa u zajedinci država.
U tek spoznatom spektru koji pripada modelu društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.
U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do njih, u ime dometa nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske normiranosti, kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka kao temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i društveni svjetonazor, u ime kvalitete života u svakom njegovom obliku i smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.
(iz teme predavanja akademika Vladimira Iblera, održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)
Priredio: Slobodan Elezović